Otočje Auckland
Auckland | |
|---|---|
| Otočje | |
 Tjesnac izmađu otoka Auckland i Adams je ostatak kratera ugaslog vulkana | |
 Topografska karta otočja | |
| Etimologija | vidi tekst |
| Položaj | |
| Koordinate | 50°41′41″S 166°08′08″E / 50.694777°S 166.135483°E |
| Smještaj | Oceanija |
| Država | |
| Ocean | Tihi ocean |
| Otočje | Novozelandska subantarktička otočja |
| Fizikalne osobine | |
| Površina | 625.64 km2 |
| Broj otoka | 7 |
| Najviši vrh | Mount Dick, 705 m |
| Stanovništvo | |
| Broj stanovnika | nenaseljeno[1] |
 Položaj Novog Zelanda   Auckland Otočje Auckland na zemljovidu Vanjskih otoka Novog Zelanda  | |
 Svjetska baština – UNESCO | |
 | |
| Novozelandska subantarktička otočja | |
| Država |  Novi Zeland |
| Godina uvrštenja | 1998. (22. zasjedanje) |
| Vrsta | Prirodno dobro |
| Mjerilo | ix, x |
| Ugroženost | — |
| Poveznica | UNESCO:877 |
Otočje Auckland je otočje koje se nalazi u Tihom oceanu, 465 km južno od Južnog otoka Novog Zelanda.
Ime mu je dao kapetan kitolovca Ocean, Abraham Bristow po otkriću 1806. godine, i to po očevom prijatelju, Lordu Williamu Edenu Aucklandu.[2]
Otočje Auckland nalazi je 360 km južno od otoka Stewart i 465 km od luke Bluff na južnom otoku, između geografske širine 50° 30' i 50° 55' J i geografske dužine 165° 50' i 166° 20' E.
Otočje se sastoji od skupine negostoljubivih i nenaseljenih vulkanskih otočića ukupne površine kopna od 625 km².
Pored glavnog otoka Auckland (Motu Maha) površine 510 km², tu su i otoci: Adams (100 km²), Otok razočaranja (10 km², 10 km SZ od glavnog otoka), Enderby (1 km², 1 km od sjevernog vrha glavnog otoka), te manje hridi kao što su: Ewing i Rosei. Otoci su blizu jedan drugome, odvojeni uskim kanalima, a obala je razvedena, s brojnim dubokim uvalama.
Otok Auckland, glavni otok, ima površinu od približno 510 km², a dug je 42 km. Poznat je po svojim strmim liticama i neravnom terenu koji se penje na preko 600 m. Istaknuti vrhovi uključuju Cavern Peak (659 m), Mount Raynal (635 m), Mount D'Urville (630 m), Mount Easton (610 m) i Babilonska kula (550 m). Južni kraj otoka širi se na 26 km.[3]
Ovdje uski kanal luke Carnley (Adamsov tjesnac na nekim kartama) odvaja glavni otok od otprilike trokutastog Adamsovog otoka (površine približno 100 km²), koji je još brdovitiji. Najviša točka otočja je 705 m visok rub ugaslog vulkana Mount Dick na zapadnoj strani otoka Adams. Kanal je ostatak kratera ugašenog vulkana, a otok Adams i južni dio glavnog otoka čine rub kratera. Glavni otok ima mnogo oštro urezanih uvala, posebice Port Ross na sjevernom kraju.
Većina otoka ima vulkansko podrijetlo, s arhipelagom kojim dominiraju dva 12 milijuna godina stara miocenska štitasta vulkana, koji su kasnije erodirani i rasječeni.[4][5] Oni počivaju na starijim vulkanskim stijenama 15–25 milijuna godina s nekim starijim granitima i sedimentnim stijenama koje sadrže fosile stare oko 100 milijuna godina.[6]
Vegetaciju predtsvalja subantarktička zakržljala stabla, te grmlja i trava. Fauna se sastoji uglavnom od morskih vrsta: morski lav, morski slon, morski psi, pingvini i morske ptice. U 19. i 20. stoljeću na otocima su uzgajane domaće životinje (goveda, ovce, koze, psi, oposumi i kunići) koji su do 90-ih godina 20. stoljeća, na jedan ili drugi način, uništili ekosustav otočja. Od tada su na otočju mogu naći samo divlje kokoši i svinje. Posljednji kunići i miševi su uništeni 1993. god. na otoku Enderby. Zanimljivo, štakora nema na ovim otocima, iako su na drugim otocima ove geografske širine masovno prisutni.
Otočje Auckland je nenaseljeno i cijelo je pretvoreno u pomorski rezervat prirode. Često ga posjećuju znanstvene ekspedicije, a od 1942. – 45. god. na glavnom otoku je djelovala stalna vojna postaja. Ekološki, ono pripada novozelandskim subantarktičkim otočjima koji su zajedno upisani na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Australiji i Oceaniji 1998. god.[7]
- ↑ Popis stanovništva izvan teritorijalnih ovlasti Arhivirana inačica izvorne stranice od 25. svibnja 2010. (Wayback Machine), popis 2006. god., Statistika Novog Zelanda (engl.) Preuzeto 18. listopada 2012.
- ↑ Historical Timeline of the Auckland Islands. Inačica izvorne stranice arhivirana 10. veljače 2012. Pristupljeno 18. listopada 2012. journal zahtijeva
|journal=(pomoć) - ↑ Map of the Auckland Islands. Department of Conservation. Pristupljeno 17. listopada 2017.
- ↑ Shirihai, H. 2002. A Complete Guide to Antarctic Wildlife. Alua Press. Degerby, Finland. ISBN 951-98947-0-5
- ↑ Gamble, J.A.; Adams, C.J. 1985. Volcanic geology of Carnley volcano, Auckland Islands. New Zealand Journal of Geology and Geophysics. 28: 43–54. doi:10.1080/00288306.1985.10422275. Pristupljeno 25. lipnja 2022.
- ↑ Denison, R.E.; Coombs, D.S. 1977. Radiometric ages for some rocks from Snares and Auckland Islands, Campbell Plateau. Earth and Planetary Science Letters. 34 (1): 23–29. Bibcode:1977E&PSL..34...23D. doi:10.1016/0012-821X(77)90101-7
- ↑ New Zealand Subantarctic Islands na službenim stranicama UNESCO-a (engl.) Preuzeto 17. listopada 2012.
- E. S. Gourlay, 1948 Auckland Islands Coleoptera
- Joan Druett, Island of the Lost: Shipwrecked At the Edge of the World, 2007.
- Auckland Islands Marine Reserve, New Zealand Department of Conservation (engl.)
 | Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Otočje Auckland |
| |||||||||
