Olovno bjelilo
| Olovno bjelilo Pb(OH)2 x 2 PbCO3 | |||
|---|---|---|---|
 Olovno bjelilo na svitku.
| |||
| IUPAC nomenklatura | Bazični olovni(II) karbonat | ||
| Ostala imena | Olovno bjelilo | ||
| Identifikacijski brojevi | |||
| CAS broj | 1319-46-6 ✓ | ||
| EC broj | 215-290-6 ✓ | ||
| PubChem broj | 14834 ✓ | ||
| Osnovna svojstva | |||
| Molarna masa | 775,633 g/mol | ||
| Izgled | Bijeli prah | ||
| Gustoća |
6,14 g/cm3 | ||
| Talište | Iznad 400 °C | ||
| Topljivost u vodi |
Gotovo netopljiv u vodi | ||
| Struktura | |||
| Sigurnosne upute | |||
| |||
| Međunarodni sustav mjernih jedinica primijenjen je gdje god je to bilo moguće. Ako nije drugačije naznačeno, upisane vrijednosti izmjerene su pri standardnim uvjetima. | |||
| Portal:Kemija | |||
Olovno bjelilo ili bazični olovni(II) karbonat (Pb(OH)2 x 2PbCO3) je jedan od najstarijih, vrlo kvalitetnih, anorganskih pigmenata, ali je njegova upotreba zbog otrovnosti i štetnosti za zdravlje znatno smanjena ili napuštena.[1]
To je bijeli pigment, po kemijskom sastavu bazični olovni(II) karbonat, ali je smjesa olovnoga karbonata i hidroksida. Boja se odlikuje vrlo lijepim sjajem i velikom moći pokrivanja, ali nije posve postojana, jer s vremenom na zraku crni. Trajan je i neosjetljiv na svjetlost, ali je osjetljiv na kiseline i reagira sa sumporovodikom prisutnim u zraku. Iako je otrovna i potamni s tragovima sumporovodika, olovno bjelilo se smatra najkvalitetnijom bijelom bojom. Zbog velike pokrivne moći i kao kvalitetni bijeli pigment upotrebljavao se u uljenim bojama za ličenje i u slikarstvu, ali je zbog otrovnosti njegova uporaba (kao i olovni sulfat) danas smanjena i sve češće zamijenjen titanijevim dioksidom.[2]
Može se dobiti uvođenjem ugljikova dioksida i kisika u otopine olovnih soli.
Podrobniji članak o temi: Bijeli pokrivni pigmentOlovno bjelilo, Pb(OH)2∙2 PbCO3, bazični olovni(II) karbonat (olovo hidroksid karbonat), jedan je od najstarijih pigmenata, koji je još od grčkog i rimskog klasičnog doba pa sve do 19. stoljeća bio jedini kvalitetan bijeli pigment. Međutim, zbog svoje otrovnosti postao je mnogo manje važan i danas se proizvodi u sve manjim količinama i sve se rjeđe upotrebljava. Tehničko olovno bjelilo kristalni je prah gustoće oko 6 500 kg/m3. Maseni udio olovnog karbonata odstupa ponešto od iznosa što odgovara teorijskoj kemijskoj jednadžbi i iznosi od 62 do 75%. Spoj je netopiv u vodi i alkoholu, ali se otapa u kiselinama i lužinama. Djelovanjem sumporovodika njegova bijela boja tamni zbog stvaranja olovnog sulfida.
Olovno bjelilo može se proizvesti na više načina. Prema starom, takozvanom holandskom postupku, koji je stoljećima bio u upotrebi, metalno olovo stavljalo se u zemljane posude s razrijeđenom octenom kiselinom. Posude su se zatim zatrpale gnojivom i drugim otpadnim tvarima koje trunu, pa se vrenjem (fermentacijom) razvijala toplina i ugljikov dioksid. Octena se kiselina isparavala i s olovom tvorila olovni acetat, koji je reagirao s ugljikovim dioksidom i stvarao fini bijeli olovni karbonat. Izolirani proizvod bio je vrlo kvalitetan, ali je postupak trajao više tjedana i zahtijevao mnogo ručnog rada.
Danas se tehničko olovno bjelilo industrijski proizvodi mnogo brže (za nekoliko sati), iako se u načelu radi prema istoj reakcijskoj shemi. Obično se kao sirovina uzima olovni monoksid (olovna gleđa), koji mora biti vrlo čist. Oksid se razmulji vodom, dodaje octena kiselina i uz jako miješanje uvodi ugljikov monoksid, a istaloženi bazični olovo(II)-karbonat odvoji se od vode, suši i melje.
Olovno bjelilo ističe se čistim tonom i sjajem, velikom moći pokrivanja i prianjanja, te fleksibilnošću. Naliči s olovnim bjelilom vrlo su postojani prema atmosferskim utjecajima i dobra su zaštita od korozije. Zbog toga se olovno bjelilo primjenjuje, iako sve manje, kao pigment u sredstvima za ličenje vanjskih površina, ali se zbog svoje izrazite otrovnosti više ne upotrebljava u lakovima i bojama za ličenje predmeta i ploha u zatvorenim prostorijama. Osim toga, olovno bjelilo služi i kao stabilizator koji povećava toplinsku postojanost vinilnih smola u PVC-u.[3]
Olovno bjelilo je vjerojatno pored egipatsko plave najstariji anorganski pigment dobiven umjetnim putem. Zrači snažno i toplo. Slabije je moći bojenja od titanijevog bjelila ali jače od cinkovog bjelila. Odlično pokriva, a kao uljana boja suši se brzo. Kao vodena boja (akvarel) ili pastel, pocrni u dodiru sa sumporovodikom iz zraka i zato se upotrebljava samo kao uljana boja ili u temperi koja će se lakirati. Upotrebljava se i za pravljenje pripreme za platno. Olovno bjelilo djeluje kao kumulativni otrov. Do trovanja dolazi ako se duže vrijeme unosi u organizam.[4]
|
- ↑ olovo, [1] "Hrvatska enciklopedija", mrežno izdanje, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, pristupljeno 23. 6. 2020.
- ↑ Hrvatska enciklopedija (LZMK); broj 8 (O-Pre), str. 81. Za izdavača: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 2006.g. ISBN 953-6036-38-X
- ↑ "Tehnička enciklopedija" (Boje i lakovi), glavni urednik Hrvoje Požar, Grafički zavod Hrvatske, 1987.
- ↑ "Slikarska tehnologija – materijali i tehnika", [2], www.slikarskatehnologija, pristupljeno 20. 7. 2020.