Okvirna konvencija o zaštiti nacionalnih manjina
: zemlje potpisnice koje konvenciju do sada nisu ratificirale
: ostale zemlje članice Vijeća Europe.
Okvirna konvencija o zaštiti nacionalnih manjina multilateralni je ugovor Vijeća Europe usvojen s ciljem zaštite manjinskih prava. Konvencija je usvojena 10. studenoga 1994. godine na Odboru ministara Vijeća Europe, a stupila je na snagu 1. veljače 1998. godine.[1] Konvencija prepoznaje kako se kroz europsku povijest došlo do zaključka da je zaštita nacionalnih manjina jedan od ključnih elemenata demokracije, stabilnosti i mira na kontinentu.[2] Zemlje potpisnice obvezale su se podnositi izvješća Vijeću Europe o mjerama poduzetim za ostvarivanje načela iz Konvencije.[2] Iste godine Vijeće Europe usvojilo je i drugi ključni regionalni europski mehanizam zaštite manjinskih prava, Europsku povelju o regionalnim ili manjinskim jezicima.
Europska unija, organizacija institucionalno odvojena od Vijeća Europe, podržava provedbu konvencije kroz preporuke zemljama članicama i kandidatima za pružanje zaštite i socijalno uključivanje pripadnika osjetljivih skupina kao što su migranti, stranci i etničke manjine.[3] EU posebnu pažnju u provođenju konvencije iskazuje prema pitanju ostvarivanja prava Roma, manjinske zajednice koja se suočava s najvećim izazovom diskriminacije u Europi.[3] Samo četiri zemlje članice Vijeća Europe (Francuska, Turska, Monako i Andora) nisu potpisnice konvencije, a još četiri su je potpisale ali ne i ratificirale (Luksemburg, Grčka, Belgija i Island).[3]
Konvencija stvara zajednički europski okvir za proces ujednačivanja standarda zaštite prava nacionalnih manjina u različitim državama, a njezinu provedbu sustavno prati za tu svrhu osnovan Savjetodavni odbor sastavljen od osamnaest nezavisnih stručnjaka.[3] Savjet daje mišljenje o stanju u državama koje pokriva konvencija na osnovu periodičnih vladinih izvješća o provedbi, ali i izravnih konzultacija s predstavnicima manjina, civilnim sektorom i kroz posjete.[3] Manjine imaju mogućnost izdati i usporedno izješće onomu koje izdaje vlada.[3] Cijeli proces vodi davanju stručnog mišljenja Savjetodavnog dobora koje Odbor ministara Vijeća Europe (koji čine ministri iz zemalja članica) koristi kao osnovu za mišljenje o stanju manjinskih prava u pojedinoj zemlji.[3]
Odluku o proglašenju Zakona o potvrđivanju konvencije donio je Hrvatski sabor u rujnu 1997. godine, a stupila je na snagu 1. veljače 1998. godine.[4] Hrvatska se time obvezala podnositi izvješća Vijeću Europe o zakonodavnim i drugim mjerama poduzetima za ostvarivanje načela iz Konvencije.[4] Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina u suradnji s nadležnim ministarstvima i tijelima državne uprave podnijelo je prvo izvješće 1999. godine, drugo 2004. godine, treće 2009. godine, četvrto 2014. godine i peto 2019. godine.[4]
- Europska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima
- Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina
- Međunarodni instrumenti za zaštitu ljudskih prava
- Savjet za nacionalne manjine
- ↑ Ivan Novosel. Siječanj 2014. Podnesak zastupnicima Hrvatskog sabora (PDF). GONG. Zagreb: 13. Pristupljeno 18. prosinca 2020.
- ↑ a b 20 godina Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina. Ured pučkog pravobranitelja. Pristupljeno 18. prosinca 2020.
- ↑ a b c d e f g Milena Klajner. 2011. Utjecaj Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina na razvoj ostvarivanja prava nacionalnih manjina: trinaest godina nakon stupanja na snagu. Migracijske i etničke teme: Vol. 27 No. 3. Zagreb: 441–446. Pristupljeno 18. prosinca 2020.
- ↑ a b c Provedba Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina. Vlada Republike Hrvatske, Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. Pristupljeno 18. prosinca 2020.