Obrazovna tehnologija
 |
Ovaj članak ili dio članka, djelomično ili uopće nije preveden s engleskog jezika. (Rasprava)Pomozite u prijevodu vodeći računa o stilu i pravopisu. Izvornik se možda nalazi na popisu drugih jezika. |
Obrazovna tehnologija kombinirana je upotreba računalnog hardvera, softvera i obrazovne teorije i prakse za olakšavanje učenja .[1][2] Kada se spominje kraticom, edtech, često se odnosi na industriju tvrtki koje stvaraju obrazovnu tehnologiju.[3][4]
Uz praktično obrazovno iskustvo, obrazovna tehnologija temelji se na teoretskom znanju iz različitih disciplina kao što su komunikacija, edukacija, psihologija, sociologija, umjena inteligencija i informatika. Ona obuhvaća nekoliko područja uključujući teoriju učenja, usvajanje računalnih znanja, obrazovanje na daljinu, online učenje i m-učenje gdje se koriste mobilne tehnologije.
Udruga za obrazovne komunikacije i tehnologiju definirala je obrazovnu tehnologiju kao "studiju i etičku praksu koja olakšava učenje i poboljšava performanse stvaranjem, korištenjem i upravljanjem prikladnih tehnoloških procesa i resursa. Obrazovna tehnologija označava nastavnu tehnologiju kao "teoriju i praksu dizajna, razvoja, korištenja, upravljanja i evaluacije procesa i resursa za učenje". Kao takva odnosi se na sve važeće i pouzdane primijenjene obrazovne znanosti, poput opreme, procesa i procedura koji proizlaze iz znanstvenih istraživanja, dok se u danom kontekstu može odnositi na teorijske, algoritamske i heurističke procese: nužno ne podrazumijeva fizičku tehnologiju. Obrazovna tehnologija je proces integriranja tehnologije u obrazovanje u pozitivnom smislu koji promovira raznovrsniju okolinu za učenje i način da studenti nauče kako se koristiti tehnologijom kao i njihove zajedničke zadatke.
Prema tome, nekoliko diskretnih aspekata opisuje intelektualni i tehnološki razvoj obrazovne tehnologije:
- Obrazovna tehnologija kao teorija i praksa obrazovnih pristupa učenju.
- Obrazovna tehnologija kao tehnološki alati i mediji, na primjer masovni online tečajevi, koji pomažu u komunikaciji znanja, te njegovom razvoju i razmjeni. To je obično ono na što ljudi misle kada koriste izraz "edtech".
- Obrazovna tehnologija za sustave upravljanja učenjem (LMS), kao što su alati za upravljanje studentima i nastavnim planom i programom te informacijski sustavi upravljanja obrazovanjem (EMIS).
- Obrazovna tehnologija kao što je upravljanje pozadinskim uredima, kao što su sustavi upravljanja obukom za logistiku i upravljanje proračunom te Learning Record Store (LRS) za pohranu i analizu podataka učenja.
- Sama obrazovna tehnologija kao obrazovni predmet; takvi se tečajevi mogu nazvati "studiji računarstva" ili " informacijska i komunikacijska tehnologija (ICT)C.[5]
Obrazovna tehnologija je cjelokupan termin za materijalne alate i procese, te za teorijske temelje kao potpora učenju i podučavanju. Obazovna tehnologija nije organičena na visoku tehnologiju, već se odnosi na sve ono št poboljšava učenje u učionicama korištenjem miješanog učenja, učenja licem u lice ili online učenja.
Obrazovni tehnolog je osoba obučena za rad u polju obrazovne tehnologije. Obrazovni tehnolozi pokušavaju analizirati, oblikovati, razviti, implementirati i evaluirati procese i alate za poboljšavanje učenja. Dok se pojam obrazovnog tehnologa koristi prvenstveno u Sjedinjenim Američkim Državama, tehnolog učenja sinoniman je pojam koji se koristi u Ujedinjenom Kraljevstvu i u Kanadi.
Moderna elektronička obrazovna tehnologija je važan dio današnjeg društva. Obrazovna tehnologija obuhvaća e-učenje, nastavnu tehnologiju, informacijsku i komunikacijsku tehnologiju u obrazovanju, obrazovnu tehnologiju, tehnologiju učenja, učenje multimedija, učenje poboljšano tehnologijom, instrukcije putem računala, instrukcije upravljane putem računala, obučavanje putem računala, instrukcije potpomognute računalom, usvajanje znanja putem interneta, fleksibilno učenje, usvajanje znanja putem web-a, online edukaciju, digitalno edukacijsku suradnju, distribuirano učenje, komunikaciju posredovanu računalom, cyber-učenje i multimodalne instrukcije, virtualno obrazovanje, osobna okruženja za učenje, umreženo učenje, virtualna okruženja za učenje (koja se još nazivaju platformama za učenje), m-učenje, sveprisutno učenje i digitalnu edukaciju.
Svaki od ovih brojnih termina ima svoje pobornike koji ukazuju na potencijalna razlikovna obilježja. Međutim, mnogi termini i pojmovi na području obrayovne tehnologije su nejadno definirani. Na primjer, Fiedlerova analiza literature otkrila je potpuni nedostatak suglasnosti o sastavnim dijelovima osobnog okruženja za učenje. Štoviše, Moore je smatrao da ove terminologije naglašavaju određene značajke kao što su pristupi digitalizaciji, komponente ili načini dostave, umjesto da su temeljno različite po konceptu ili načelu. Na primjer, m-učenje ističe pokretljivost koja omogućuje promjenu vremena, mjesta, dostupnost i kontekst učenja; ipak, njegova svrha i konceptualna načela pripadaju području obrazovne tehnologije.
U praksi, kako se tehnologija razvijala, posebni "usko definirani" aspekt terminologije koji je prvotno bio naglašen imenom, utopio se u opće područje obrazovne tehnologije. U početcima, "virtualno učenje" koje je usko definirano u semantičkomsemantičkom smislu, podrazumijevalo je ulazak u simulaciju okoliša virtualnog svijeta, na primjer u liječenju posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP).[6][7] U praksi, "virtualni edukacijski tečaj" odnosi se na bilo koji nastavni tečaj u kojem se sve, ili barem značajan dio, izvodi putem Interneta. "Virtualno" se koristi na širi način kako bi opisalo tečaj koji se ne predaje u učionici licem u lice, već putem zamjenskog načina koji se konceptualno i "virtualno" može povezati s predavanjem u učionici, što znači da ljudi ne moraju ići u fizičku učionicu da bi učili. Stoga, virtualno obrazovanje odnosi se na oblik učenja na daljinu u kojem se sadržaj tečaja dostavlja različitim metodama aplikacija za upravljanje tečajevima, multimedijski resursi i videokonferencije.[8] Virtualno obrazovanje i simulirane mogućnsoti učenja, poput igara ili disekcija, pružaju prilike učenicima da povežu sadržaj učionice s autentičnim situacijama.[9]
Obrazovni sadržaj, sveprisutnan u predmetima, svuda je oko učenika, koji možda čak i nije svjestan procesa učenja. [10] Kombinacija prilagodljivog učenja, korištenjem individualiziranog sučelja i materijala, koji se prilagođavaju pojedincu, koji tako dobiva osobno raznoliku poduku, sa sveprisutnim digitalnim resursima i mogućnostima učenja na nizu mjesta i u različito vrijeme, nazvana je pametnim učenjem.[11][12][13] Pametno učenje je sastavni dio koncepta pametnog grada.[14][15]
Pomoć ljudima i djeci da uče na načine koji su lakši, brži, precizniji ili jeftiniji može se pratiti sve do pojave vrlo ranog alata, poput slikanja na zidovima pećina.[16][17] Korišteni su razni tipovi abaka. Ploče za pisanje i ploče koristile su se barem tisuću godina.[18] Knjige i brošure su od svog nastanka imale važnu ulogu u obrazovanju. Od početka dvadesetog stoljeća, strojevi za umnožavanje kao što su mimeograf i Gestetner uređaji za šablone koristili su se za proizvodnju kratkih serija kopija (obično 10-50 kopija) za korištenje u učionici ili kod kuće. Upotreba medija u obrazovne svrhe općenito se povezuje s prvim desetljećem 20. stoljeća,[19] kada su se pojavili obrazovni filmovi (1900-ih) i mehanički nastavni strojevi Sidneya Presseya (1920-ih). Prva sveobuhvatna provjera znanja putem višestrukog izbora bila je Army Alpha, koja se koristila za procjenu inteligencije i posebno sposobnosti vojnih regruta za vrijeme Prvog svjetskog rata. Daljnja široka primjena tehnologija korištena je za obuku vojnika tijekom i nakon Drugog svjetskog rata uz korištenje filmova i drugih posredovanih materijala, poput grafoskopa. Pojam hiperteksta može se pratiti do opisa memexa koje je 1945. iznio Vannevar Bush.
Dijaprojektori su se široko koristili tijekom 1950-ih u obrazovnim institucionalnim okruženjima. Cuisenaire štapovi osmišljeni su 1920-ih i doživjeli su široku primjenu od kasnih 1950-ih.
Sredinom 1960-ih, profesori psihologije sa, Patrick Suppes i Richard C. Atkinson, eksperimentirali su s korištenjem računala za poučavanje aritmetike i pravopisa putem teleprintera učenicima osnovnih škola u objedinjenom školskom okrugu Palo Alto u Kaliforniji.[20] Obrazovni program za nadarenu mladež Sveučilišta Standford potječe iz tih ranih eksperimenata.
Online obrazovanje potječe iy 1960. sa Sveučilišta Illinois. Iako internet nije bio stvoren još jedno desetljeće, studenti su mogli pristupiti informacijama iz predavanja putem povezanih računalnih terminala. Online učenje pojavilo se 1982. kada je Zapadni institut za bihevioralne znanosti u La Jolli, Kalifornija, otvorio svoju Školu menadžmenta i strateških studija. Škola je koristila računalne konferencije putem Sustava elektroničke razmjene informacija (EIES) Instituta za tehnologiju u New Jerseyju kako bi pružila program obrazovanja na daljinu poslovnim izvršiteljima.[21] Od 1985. godine, Connected Education je ponudio prvi potpuno online magistarski studij medijskih studija, kroz The New School u New Yorku, također putem EIES sustava računalnih konferencija.[22][23] Naknadni tečajevi su se nudili 1986. putem Elektroničke sveučilišne mreže za računala DOS i Commodore 64. Godine 2002., MIT je počeo s pružanjem besplatnih online tečajeva. Do 2009., oko 5,5 milijuna studenata pohađalo je barem jedan online tečaj. Trenutno, jedan od tri studenta na fakultetu pohađa barem jedan online. Na Sveučilištu DeVry, od svih studenata koji stječu diplomu prvostupnika, 80% stječe dvije trećine svojih zahtjeva online. Također, 2014. godine, od 5.8 milijuna studenata koji su pohađali tečajeve online, 2,58 milijuna pohađalo je sve svoje tečajeve online. Iz ovih podataka može se zaključiti da je broj studenata koji pohađaju online nastavu u stalnom porastu.[24][25]
Nedavni članak "Događa se promjena: online obrazovanje kao novi paradigma u učenju", autorice Linde Harasim, obuhvaća pregled povijesti online obrazovanja kao i okvir za razumijevanje vrste potrebe koju ono zadovoljava. Koncept daljinskog učenja već je izumljen prije mnogo stoljeća. Vrijednost online obrazovanja ne leži u njegovoj sposobnosti da uspostavi metodu za daljinsko učenje, već u njegovoj snazi da ovaj vrsta učenja učini efikasnijom pružajući sredstvo putem kojeg instruktor i studenti mogu virtualno međusobno komunicirati u stvarnom vremenu. Tema online obrazovanja započela je uglavnom krajem 1900-ih godina kada su institucije i tvrtke počele stvarati proizvode za pomoć učenicima u učenju. Ove grupe su željele dalje razvijati obrazovne usluge diljem svijeta, prvenstveno u zemljama u razvoju. 1960. godine, Sveučilište Illinois stvorilo je sustav povezanih računalnih terminala poznat kao Intranet kako bi studentima omogućilo pristup snimljenim predavanjima i nastavnim materijalima koje su mogli gledati ili koristiti u slobodno vrijeme. Ovaj tip koncepta nazvan PLATO (programirana logika za automatizirane nastavne operacije) brzo se proširio diljem svijeta. Mnoge institucije usvojile su ovu sličnu tehniku dok je internet bio u fazi razvoja.
Godine 1971. Ivan Illich objavio je iznimno utjecajnu knjigu, [./Https://en.wikipedia.org/wiki/Deschooling_Society Deschooling Society] u kojoj je zamislio "mreže učenja" kao model za povezivanje ljudi s potrebnim oblicima učenja. Sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća donijele su značajan doprinos u području učenja zasnovanog na računalima od strane Murrayja Turoffa i Starr Roxanne Hiltz na Tehnološkom institutu u New Jerseyu,[26] kao i razvoje na Sveučilištu Guelph u Kanadi.[27] U Ujedinjenom Kraljevstvu, Vijeće za obrazovnu tehnologiju podržavalo je upotrebu obrazovne tehnologije, posebice upravljanje vladinimNacionalnim programom razvoj učenja uz pomoć računala[28] (1973. – 1977.) i Programom za obrazovanje iz mikroelektronike (1980. – 1986.).
Do sredine 1980-ih, pristup sadržaju tečajeva postao je moguć u mnogim sveučilišnim knjižnicama. U računalnoj obuci (CBT) ili računalnom učenju (CBL), interakcija učenja odvijala se između studenata i računalnih vježbi ili simulacija mikrosvijeta.
Digitalna komunikacija i umrežavanje u obrazovanju započeli su sredinom 1980-ih. Obrazovne institucije počele su iskorištavati novi medij nudeći tečajeve daljinskog učenja putem računalne mreže za informacije. Rani e-učebni sustavi, temeljeni na računalnom učenju/obuci, često su replicirali autokratske stilove poučavanja, pri čemu je uloga e-učebnog sustava pretpostavljena za prijenos znanja, za razliku od kasnije razvijenih sustava temeljenih na računalno potpomognutom suradničkom učenju (CSCL), koji su poticali zajednički razvoj znanja.
Videokonferencija je bila važan prethodnik današnjih obrazovnih tehnologija. Ovaj rad je posebno bio popularan u muzejskom obrazovanju. Čak i u posljednjim godinama, videokonferencija je postala sve popularnija te je 2008. – 2009. godine dosegnula više od 20.000 studenata širom Sjedinjenih Američkih Država i Kanade. Nedostaci ove vrste obrazovne tehnologije su očigledni: kvaliteta slike i zvuka često su zrnaste ili pikselirane; videokonferencija zahtijeva postavljanje vrste mini televizijskog studija unutar muzeja za emitiranje, prostor postaje problem, a potrebna je specijalizirana oprema kako za pružatelja tako i za sudionika.[29]
Otvoreno sveučilište u Velikoj Britaniji[27] i Sveučilište British Columbia (gdje je Web CT, sada uključen u Blackboard Inc., prvi put razvijen) započeli su revoluciju korištenja interneta za dostavu učenja,[30] s intenzivnim korištenjem web-temeljenu obuku, online učenje na daljinu i online rasprave između učenika.[31] Praktičari kao što je Harasim (1995)[32] stavili su veliki naglasak na korištenje umreženog učenja.
S pojavom World Wide Weba 1990-ih, učitelji su se upustili u metodu korištenja tehnologija u nastajanju za korištenje stranica orijentiranih na više objekata, ili sustava virtualne stvarnosti temeljenih na tekstu, za izradu web-stranica za tečajeve zajedno s jednostavnim setovima uputa za njihove učenike.
Do 1994. godine osnovana je prva online srednja škola. 1997. godine, Graziadei je opisao kriterije za evaluaciju proizvoda i razvoj tehnološki utemeljenih tečajeva koji uključuju mobilnost, repliciranje, skalabilnost, pristupačnost te visoku vjerojatnost dugoročne isplativosti.[33]
Unaprijeđena funkcionalnost interneta omogućila je nove načine komunikacije s multimedijalnim sadržajima ili web kamerama. Nacionalni centar za statistiku obrazovanja procjenjuje da se broj učenika od prvog do dvanaestog razreda upisanih u programe daljinskog online učenja povećao za 65% od 2002. do 2005. godine, uz veću fleksibilnost, jednostavniju komunikaciju između učitelja i učenika te brze povratne informacije o predavanjima i zadacima.
Prema istraživanju provedenom 2008. godine od strane američkog Ministarstva obrazovanja, tijekom akademske godine 2006. – 2007., otprilike 66% javnih i privatnih institucija visokog obrazovanja koje sudjeluju u programima studentske financijske pomoći nudilo je neke tečajeve daljinskog učenja; podaci pokazuju da je 77% upisa u tečajeve za stjecanje bodova uključivalo online komponentu. [potrebna citacija] 2008. godine, Vijeće Europe usvojilo je izjavu kojom se podržava potencijal e-učenja za promicanje jednakosti i poboljšanja obrazovanja diljem Europske unije.[34]
Komunikacija posredovana računalom (CMC) odvija se između učenika i instruktora posredstvom računala. Za razliku od toga, CBT/CBL obično označava individualizirano (samostalno) učenje, dok CMC uključuje olakšavanje od strane odgojitelja/mentora i zahtijeva skaliranje fleksibilnih aktivnosti učenja. Osim toga, moderna informacijsko-komunikacijska tehnologija pruža obrazovanju alate za održavanje zajednica učenja i povezane zadatke upravljanja znanjem.
Učenici koji odrastaju u digitalnom dobu imaju veliko izlaganje raznovrsnim medijima.[35] Velike visokotehnološke tvrtke financiraju škole kako bi im omogućile poučavanje putem tehnologije.[36]
2015. bila je prva godina u kojoj su neprofitne organizacije s privatnim statusom imale više online studenata nego organizacije s profitnim ciljevima, iako su javna sveučilišta i dalje imala najveći broj online studenata. Jesen 2015. godine, više od 6 milijuna studenata upisalo je barem jedan online tečaj.[37]
Godine 2020., zbog pandemije COVID-19, mnoge škole diljem svijeta bile su prisiljene zatvoriti se, što je rezultiralo sve većim brojem osnovnoškolskih učenika koji sudjeluju u online učenju, dok su studenti na sveučilištima upisivali online tečajeve kako bi provodili nastavu na daljinu.[38][39] Organizacije poput UNESCO- a angažirale su tehnološka rješenja za obrazovanje kako bi pomogle školama u provođenju nastave na daljinu .[40] Produženi lockdowni i fokus na online učenje zbog pandemije privukli su rekordne iznose risk kapitala u sektor edukacijske tehnologije.[41] Samo u Sjedinjenim Američkim Državama, edukacijske tehnološke tvrtke su 2020. godine prikupile 1,78 milijardi dolara risk kapitala u 265 transakcija, u usporedbi s 1,32 milijarde dolara u 2019. godini.
Različite pedagoške perspektive ili teorije učenja mogu se razmotriti prilikom oblikovanja i interakcije s obrazovnom tehnologijom. Teorija e-učenja ispituje te pristupe. Ove teorijske točke gledišta svrstane su u tri glavne teorijske škole ili filozofske okvire: biheviorizam, kognitivizam i konstruktivizam .
Ovaj teorijski okvir razvijen je u ranom 20. stoljeću temeljem eksperimenata o učenju životinja koje su proveli Ivan Pavlov, Edward Thorndike, Edward C. Tolman, Clark L. Hull i BF Skinner. Mnogi su psiholozi koristili ove rezultate kako bi razvili teorije o ljudskom učenju, no suvremeni odgojitelji općenito vide biheviorizam kao jedan aspekt holističke sinteze. Podučavanje u behaviorizmu povezano je s obukom koja naglašava eksperimente učenja životinja. Budući da behaviorizam podrazumijeva pristup poučavanju ljudi kako nešto učiniti uz uporabu nagrada i kazni, povezan je s obukom ljudi.[43]
BF Skinner opsežno je pisao o poboljšanjima u poučavanju temeljenim na svojoj funkcionalnoj analizi verbalnog ponašanja[44][45] te je napisao "The Technology of Teaching"[46][47] kao pokušaj da razbije mitove koji leže u osnovi suvremenog obrazovanja te da promovira svoj sustav koji je nazvao programirana nastava. Ogden Lindsley je razvio sustav učenja nazvan Celeration, koji se temeljio na analizi ponašanja, ali se značajno razlikovao od modela Kellera i Skinnera.
Kognitivna znanost prošla je značajne promjene u 1960-ima i 1970-ima, do te mjere da su neki opisivali to razdoblje kao "kognitivnu revoluciju", posebno kao reakciju na biheviorizam.[48] Iako zadržava empirijski okvir biheviorizma, teorije kognitivne psihologije gledaju dalje od ponašanja kako bi objasnile učenje temeljeno na mozgu, razmatrajući kako ljudska memorija funkcionira kako bi poticala učenje. Ona se odnosi na učenje kao "sve procese kojima se senzorni ulaz transformira, reducira, razrađuje, pohranjuje, obnavlja i koristi" od strane ljudskog uma.[48][49] Atkinson-Shiffrinov model pamćenja i Baddeleyev model radnog memorije uspostavljeni su kao teorijski okviri. Računalna znanost i informacijska tehnologija imaju velik utjecaj na teoriju kognitivne znanosti. Kognitivni koncepti radne memorije (nekada poznate kao kratkoročna memorija) i dugoročne memorije olakšani su istraživanjima i tehnologijom u području računalne znanosti. Još jedan važan utjecaj u području kognitivne znanosti je Noam Chomsky. Danas istraživači se koncentriraju na teme poput kognitivnog opterećenja, obrade informacija i medijske psihologije. Ove teorijske perspektive utječu na oblikovanje nastave .[50]
Postoje dvije odvojene škole kognitivizma, a to su kognitivizam i socijalni kognitivizam. Prva se usredotočuje na razumijevanje razmišljanja ili kognitivnih procesa pojedinca, dok druga uključuje socijalne procese kao utjecaje na učenje osim kognicije.[51] Ove dvije škole ipak dijele stav da je učenje više od promjene ponašanja, već je mentalni proces koji koristi učenik.[51]
Edukacijski psiholozi razlikuju nekoliko vrsta konstruktivizma : individualni (ili psihološki) konstruktivizam, poput Piagetove teorije kognitivnog razvoja, i socijalni konstruktivizam. Ova vrsta konstruktivizma usredotočena je na to kako učenici sami konstruiraju značenje iz novih informacija, dok interakcijom s stvarnošću i drugim učenicima koji donose različite perspektive. Konstruktivistička učna okruženja zahtijevaju od učenika da koriste svoje prethodno znanje i iskustva kako bi formirali nove, povezane i/ili prilagodljive koncepte u učenju (Termos, 2012).[52] U ovom okviru, uloga nastavnika postaje uloga facilitatora koji pruža smjernice kako bi učenici mogli konstruirati vlastito znanje. Konstruktivistički odgojitelji moraju se pobrinuti da su prethodna iskustva učenja primjerena i povezana s poučavanim konceptima. Jonassen (1997) predlaže da su "dobro strukturirana" učna okruženja korisna za početnike, dok su "slabo strukturirana" okruženja korisna samo za naprednije učenike. koji koriste konstruktivističku perspektivu mogu naglašavati aktivno okruženje za učenje koje može uključivati učenje na temelju rješavanja problema, učenje na temelju stvaranja projekta i učenje temeljeno na istraživanju, idealno uključeno u stvarne situacije u kojima učenici aktivno sudjeluju u aktivnostima kritičkog razmišljanja. Ilustrativnu raspravu i primjer možemo pronaći u primjeni konstruktivističkog kognitivnog učenja u računalnoj pismenosti 1980-ih godina, koja je uključivala programiranje kao sredstvo učenja. [53] :224LOGO, programski jezik, predstavljao je pokušaj integracije Piagetovih ideja s računalima i tehnologijom.[53][54] U početku su postojale široke i nadajuće tvrdnje, uključujući "možda najkontroverzniju tvrdnju" da će "poboljšati općenite vještine rješavanja problema" u svim disciplinama.[53] :238Međutim, vještine programiranja u LOGO-u nisu dosljedno donosile kognitivne koristi.[53] :238Ono "nije bilo tako konkretno" kao što su tvrdili zagovornici, privilegirala je "jedan oblik zaključivanja nad drugima" i bilo je teško primijeniti razmišljanje na aktivnosti koje nisu temeljene na LOGO-u.[55] Krajem 1980-ih godina, LOGO i druge slične programske jezike izgubile su svoju novost i dominaciju te su postupno izgubile na važnosti zbog kritika.[56]
Mjera u kojoj e-učenje pomaže ili zamjenjuje druge pristupe učenju i poučavanju je varijabilna, krećući se na kontinuumu od potpune odsutnosti do potpuno online učenja na daljinu .[57][58] Korišteni su različiti opisni termini (donekle nedosljedno) kako bi se kategorizirala razina korištenja tehnologije. Na primjer, "hibridno učenje" ili " mješovito učenje " može se odnositi na pomoć u nastavi i prijenosna računala ili može se odnositi na pristupe u kojima se tradicionalno vrijeme provedeno u učionici smanjuje, ali se ne eliminira i zamjenjuje nekim online učenjem.[59][60] "Distribuirano učenje" može opisivati ili e-učenje kao komponentu hibridnog pristupa ili potpuno online okruženjeudaljenog učenja.[57]
E-učenje može biti sinkrono ili asinkrono. Sinkrono učenje odvija se u stvarnom vremenu, svi sudionici interaktiraju istovremeno. Nasuprot tome, asinkrono učenje je prilagođeno vlastitom tempu i omogućuje sudionicima da sudjeluju u razmjeni ideja ili informacija bez ovisnosti o uključenosti drugih sudionika u isto vrijeme.[61]
Sinkrono učenje se odnosi na razmjenu ideja i informacija s jednim ili više sudionika tijekom istog vremenskog razdoblja. Primjeri su diskusija licem u lice, online nastava u stvarnom vremenu s učiteljem i povratna informacija, razgovori putem Skypea te chat sobe ili virtualne učionice u kojima su svi sudionici online i surađuju istovremeno. Budući da učenici surađuju, sinkrono učenje pomaže im da postanu otvorenog uma jer moraju aktivno slušati i učiti od svojih kolega. Sinkrono učenje potiče svijest o online okruženju i poboljšava vještine pisanja kod mnogih učenika.[62]
Asinkrono učenje može koristiti tehnologije poput sustava za upravljanje učenjem, e-pošte, blogova, wiki stranica i foruma za raspravu, kao web podržanih udžbenika,[63] hipertekstualnih dokumenata, audio-video tečajeva[64] i društvenih mreža koristeći web 2.0. Na profesionalnoj obrazovnoj razini, obuka može uključivati virtualne operacijske dvorane. Asinkrono učenje je korisno za studente koji imaju zdravstvene probleme ili obaveze skrbi o djeci. Oni imaju priliku završiti svoj rad u okruženju s manje stresa i unutar fleksibilnijeg vremenskog okvira.[31] U asinkronim online tečajevima studentima je omogućena sloboda da završe radove prema vlastitom tempu. Kao ne-tradicionalni studenti, mogu upravljati svojim svakodnevnim životom i školom, a ipak imati socijalni aspekt. Asinkrona suradnja omogućava studentu da zatraži pomoć kada je potrebno i pruža korisne smjernice, ovisno o tome koliko im treba vremena za završetak zadatka. Mnogi alati koji se koriste u ovim tečajevima uključuju, ali nisu ograničeni na: videozapise, rasprave u razredu i grupne projekte.[65] Kroz online tečajeve, studenti mogu brže završiti svoje diplome ili ponoviti neuspjele tečajeve bez prisustva mlađih učenika. Studenti imaju pristup različitim obogaćivačkim tečajevima u online učenju, i dalje sudjeluju u fakultetskim tečajevima, stažiranju, sportu ili radu, i ipak završavaju s ostalim kolegama.
Računalno temeljena obuka (CBT) odnosi se na aktivnosti samostalnog učenja koje se isporučuju putem računala ili prijenosnih uređaja poput tableta ili pametnih telefona. CBT je prvotno dostavljao sadržaj putem CD-ROM-a i obično je prikazivao sadržaj linearno, slično čitanju online knjige ili priručnika. Iz tog razloga, CBT se često koristi za podučavanje statičnih procesa, poput korištenja softvera ili rješavanja matematičkih jednadžbi. Računalno temeljena obuka konceptualno je slična web temeljenoj obuci (WBT), koja se isporučuje putem interneta uz pomoć web preglednika .
Procjena učenja u računalno temeljenoj obuci (CBT) često se provodi putem provjera koje se mogu lako ocijeniti računalom, poput pitanja s višestrukim odabirom, povlačenja i ispuštanja, radio gumba, simulacija ili drugih interaktivnih sredstava. Procjene se lako ocjenjuju i bilježe putem online softvera, pružajući odmah povratne informacije korisnicima i informacije o statusu dovršenja. Korisnici često mogu ispisati zapis o dovršenju u obliku certifikata.
CBT-ovi pružaju poticaj za učenje izvan tradicionalne metode učenja iz udžbenika, priručnika ili nastave temeljene na radu u učionici. CBT-ovi mogu biti dobra alternativa tiskanim materijalima za učenje jer se bogati mediji, uključujući videozapise ili animacije, mogu ugraditi radi poboljšanja učenja.
Međutim, CBT-ovi postavljaju neke izazove učenju. Obično stvaranje učinkovitih CBT-ova zahtijeva ogromne resurse. Softver za razvoj CBT-ova često je složeniji nego što stručnjak za određeno područje ili učitelj može koristiti. Nedostatak ljudske interakcije može ograničiti vrstu sadržaja koji se može prezentirati i vrstu procjene koja se može provesti, te može zahtijevati nadopunu putem online rasprave ili drugih interaktivnih elemenata.
Računalno podržano suradničko učenje (CSCL) koristi metode poučavanja osmišljene kako bi potaknule ili zahtijevale suradnju učenika na zadacima učenja, omogućujući društveno učenje. CSCL je sličan konceptima "e-učenje 2.0" i "mrežno suradničko učenje" (NCL). Zahvaljujući napretku Web 2.0 tehnologije, dijeljenje informacija među više osoba u mreži postalo je puno lakše, a upotreba se povećala.[66] :1[67] Jedan od glavnih razloga za njegovu upotrebu je da je "plodno tlo za kreativne i angažirajuće obrazovne poduhvate."[66] :2 Učenje se odvija kroz razgovore o sadržaju i interakciji utemeljenoj na problemima i radnjama. Ovo suradničko učenje razlikuje se od poučavanja u kojem je instruktor glavni izvor znanja i vještina.[68] Neologizam "e-learning 1.0" odnosi se na izravno poučavanje koje se koristilo u ranim računalnim sustavima za učenje i obuku (CBL). Za razliku od linearnog prenošenja sadržaja, često izravno iz materijala instruktora, CSCL koristi društveni softver poput blogova, društvenih medija, wikija, podcasta, portala za dokumente na oblaku te grupa za raspravu i virtualnih svjetova.[69] Ovaj se fenomen naziva "učenje dugog repa".[70] Zagovornici društvenog učenja tvrde da je jedan od najboljih načina za naučiti nešto da to naučite drugima.[70] Društvene mreže koriste se za poticanje online zajednica za učenje o različitim temama, poput pripreme za ispite i jezičnog obrazovanja. Mobilno potpomognuto učenje jezika (MALL) podrazumijeva korištenje prijenosnih računala ili mobilnih telefona kako bi se pomoglo u učenju jezika.
uradničke aplikacije omogućuju učenicima i nastavnicima interakciju tijekom učenja. Aplikacije su oblikovane prema igrama, što pruža zabavan način za ponavljanje gradiva. Kada je iskustvo ugodno, učenici postaju angažiraniji. Igre obično dolaze s osjećajem napretka, što može pomoći u održavanju motivacije i dosljednosti učenika dok nastoje poboljšati se.[71]
Učionica 2.0 označava internetske višekorisničke virtualne okoline (MUVE) koje povezuju škole izvan geografskih granica. Prepoznato kao "eTwinning", računalom podržano suradničko učenje (CSCL) omogućuje učenicima u jednoj školi da komuniciraju s učenicima u drugoj školi s kojima se inače ne bi upoznali,[72][73] unapređujući obrazovne rezultate[74] i kulturnu integraciju.
Osim toga, mnogi istraživači razlikuju suradnički i kooperativni pristup grupnom učenju. Na primjer, Roschelle i Teasley (1995) tvrde da "kooperacija se postiže podjelom posla među sudionicima, kao aktivnost u kojoj je svaka osoba odgovorna za dio rješavanja problema", za razliku od suradnje koja uključuje "međusobno uključivanje sudionika u koordinirani napor da zajedno riješe problem".[75]
Društvena tehnologija, posebno društveni mediji, pruža mogućnosti za učenje učenicima koje inače ne bi imali. Na primjer, pruža običnim učenicima priliku da budu u istoj prostoriji i dijele dijalog s istraživačima, političarima i aktivistima. To je moguće jer društveni mediji uklanjaju geografske barijere koje bi inače razdvajale ljude.[76] Jednostavno rečeno, društveni mediji pružaju učenicima dosegnuće koje im pruža prilike i razgovore koji im omogućuju rast kao komunikatori.[77]
Društvene tehnologije poput Twittera mogu pružiti učenicima arhivu besplatnih podataka koja se proteže kroz nekoliko desetljeća. Mnake učionice i odgojitelji već koriste ove besplatne resurse - na primjer, istraživači i odgojitelji na Sveučilištu Srednje Floride 2011. godine koristili su tweetove vezane uz izvanredne situacije poput uragana Irene kao podatkovne točke kako bi poučavali svoje studente programiranju podataka.[78][79] Tehnologije društvenih medija također omogućuju instruktorima da pokažu studentima kako profesionalne mreže olakšavaju rad na tehničkoj razini.[80]
Ovo je nastavna strategija u kojoj se računalno pomagano poučavanje integrira s nastavom u učionici. Studentima se daje osnovna bitna nastava, kao što su predavanja, prije nastave umjesto tijekom nastave. Nastavni sadržaj dostavlja se izvan učionice, često putem interneta. Dostava izvan učionice uključuje video prijenos, čitanje materijala, online rasprave i druge izvore.[81] To oslobađa vrijeme učitelja u učionici kako bi se aktivnije uključili s učenicima.[82] Neka istraživanja pokazuju da obrnuta nastava može poboljšati učinkovitost učenja učenika jer im omogućuje pristup bogatim obrazovnim resursima u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu.[83]
Obrazovni mediji i alati mogu se koristiti za:
- podrška strukturiranju zadataka: pomoć oko toga kako izvršiti zadatak (postupci i procesi),
- pristup bazama znanja (pomoći korisniku pronaći potrebne informacije)
- alternativni oblici reprezentacije znanja (višestruke reprezentacije znanja, npr. video, audio, tekst, slika, podaci)
Trenutno se koristi mnogo vrsta fizičke tehnologije:[84] digitalni fotoaparati, video kamere, interaktivni alati za bijele ploče, dokument kamere, elektronički mediji i LCD projektori. Kombinacije ovih tehnika uključuju blogove, suradnički softver, ePortfolije i virtualne učionice.
Trenutni dizajn ovog tipa aplikacije uključuje evaluaciju putem alata za kognitivnu analizu koji omogućuju identifikaciju elemenata koji optimiziraju uporabu ovih platformi.[85]
.JPG)
Video tehnologija[86] uključuje VHS kazete i DVD-ove, kao i on-demand i sinkronizirane metode putem digitalnog videa preko poslužitelja ili web opcija poput video prijenosa i web kamera. Videotelefonom možemo povezati govornike i druge stručnjake. Interaktivne digitalne videoigre koriste se u obrazovnim ustanovama K-12 i visokoškolskim ustanovama.[87]
Radio nudi sinkrono obrazovno sredstvo dok streaming audio putem interneta s webcastima i podcastima može biti asinkrono. Mikrofoni u učionici, često bežični, omogućuju učenicima i učiteljima jasniju interakciju.
Screencasting omogućuje korisnicima da dijele zaslone izravno iz svog preglednika i postave videozapis na internet kako bi ga drugi gledatelji mogli izravno prenositi.[88] Prezentator tako ima mogućnost pokazati svoje ideje i tijek misli umjesto da ih samo objašnjava kao jednostavan tekstualni sadržaj. U kombinaciji s audio i video zapisom, edukator može imitirati iskustvo individualnog rada u učionici. Učenici imaju mogućnost pauzirati i premotavati, te pregledavati gradivo u vlastitom ritmu, nešto što učionica uvijek ne može pružiti.
Web kamere i webcasting omogućili su stvaranje virtualnih učionica i virtualnih okruženja za učenje .[89] Web kamere se također koriste za suzbijanje plagiranja i drugih oblika akademske neiskrenosti koja se može dogoditi u e-learning okruženju.
Kolegijalno učenje je pristup učenju temeljen na grupi u kojem su učenici međusobno angažirani na usklađen način kako bi postigli učenički cilj ili završili zadaću. S najnovijim razvojem tehnologije pametnih telefona, procesorske snage i mogućnosti pohrane modernih mobilnih uređaja omogućuju napredan razvoj i upotrebu aplikacija. Mnogi programeri aplikacija i stručnjaci za obrazovanje istražuju aplikacije za pametne telefone i tablete kao sredstvo za kolegijalno učenje.
Računala i tableti omogućuju učenicima i učiteljima pristup web stranicama, te aplikacijama. Mnogi mobilni uređaji podržavaju m-učenje .[90]
Mobilni uređaji poput klikera i pametnih telefona mogu se koristiti za interaktivno povratno djelovanje publike.[91] Mobilno učenje može pružiti podršku za provjeru vremena, postavljanje podsjetnika, preuzimanje radnih listova i čitanje uputa i priručnika.[92][93]
Takvi uređaji poput iPada koriste se za pomoć djeci s invaliditetom (s oštećenjem vida ili s višestrukim teškoćama) u razvoju komunikacije, kao i za poboljšanje fiziološke aktivnosti, prema izvještaju o primjeni stimulacije.[94]
Računala u obrzovnom okruženju pokazala su sklonost povećanju razine angažiranosti i znatiželje kada se koriste, uz pametne uređaje, u edukativne svrhe u učionicama.[95][96]
Ugrađeni jednokomponentni računala i mikrokontroleri poput Raspberry Pi, Arduino i BeagleBone jednostavni su za programiranje; neki mogu pokretati Linux i povezivati se s uređajima poput senzora, zaslona, LED-ica i robotike. To su ekonomični računalni uređaji idealni za učenje programiranja koji rade s računalstvom u oblaku i Internetom stvari. Ovi uređaji dio su kulture stvaratelja (Maker kulture) koja potiče eksperimentiranje s elektronikom i programiranjem kako bi se postigla softverska i hardverska rješenja. Kultura stvaratelja znači da je dostupan velik broj obuka i podrške.
Grupne web stranice, blogovi, wikiji i Twitter omogućuju učenicima i edukomogućuju učenicima i edukatorima objavljivanje misli, ideja i komentara na web stranici u interaktivnom okruženju za učenje.[97][98] Društvene mreže su virtualne zajednice za ljude zainteresirane za određenu temu, gdje se mogu komunicirati glasom, chatom, porukama u stvarnom vremenu, video konferencijama ili blogovima.[99] Nacionalna udruga školskih odbora otkrila je da je 96% učenika s pristupom internetu koristilo tehnologije društvenih mreža, a više od 50% komunicira online o školskim zadacima. Društvene mreže potiču suradnju i angažman[100] te mogu biti motivacijsko sredstvo za samoučinkovitost među studentima.[101]
Ugrađena jednostruka računala i mikrokontroleri poput Raspberry Pi, Arduino i BeagleBone jednostavni su za programiranje, neki od njih mogu pokretati Linux i povezivati se s uređajima kao što su senzori, zaslone, LED-ovi i robotika. To su ekonomični računalni uređaji idealni za učenje programiranja, koji rade s računalstvom u oblaku i Internetom stvari. Ovi uređaji dio su kulture stvaratelja (Maker kulture) koja promiče eksperimentiranje s elektronikom i programiranjem kako bi se postigla softverska i hardverska rješenja. Kultura stvaratelja znači da postoji velika količina obuka i podrške dostupnih. (listopad 2015.). Još nedostaje brod — Arduino, Raspberry Pi i male ploče za izradu prototipova, a inženjersko obrazovanje ih treba (Istraživački rad) (Izvješće). Reserchgate.
Postoje tri vrste bijelih ploča.[102] Početne bijele ploče, analogne crnim pločama, datiraju iz kasnih 1950-ih. Izraz bijela ploča također se koristi metaforički za virtualne bijele ploče u kojima računalne softverske aplikacije simuliraju bijele ploče dopuštajući pisanje ili crtanje. Ovo je uobičajena značajka grupnog softvera za virtualne sastanke, suradnju i razmjenu izravnih poruka. Interaktivne ploče omogućuju učenicima i instruktorima da pišu na dodirnom ekranu. Oznaka zaslona može biti ili na praznoj bijeloj ploči ili na bilo kojem sadržaju zaslona računala. Ovisno o postavkama dopuštenja, ovo vizualno učenje može biti interaktivno i participativno, uključujući pisanje i manipuliranje slikama na interaktivnoj ploči.[102]
Virtualno okruženje za učenje (VLE), također poznato kao platforma za učenje, simulira virtualnu učionicu ili sastanke istodobnim miješanjem nekoliko komunikacijskih tehnologija. Softver za web konferencije omogućuje studentima i instruktorima da međusobno komuniciraju putem web kamere, mikrofona i chata u stvarnom vremenu u grupnom okruženju. Sudionici mogu podići ruke, odgovarati na ankete ili rješavati testove. Učenici mogu koristiti bijelu ploču i emitirati zaslon kada im nastavnik da prava, koji postavljaju razine dopuštenja za tekstualne bilješke, prava mikrofona i kontrolu miša.[103]
Virtualna učionica pruža mogućnost učenicima da primaju izravne upute od kvalificiranog učitelja u interaktivnom okruženju. Učenici mogu imati izravan i neposredan pristup svom instruktoru za trenutnu povratnu informaciju i smjernice. Virtualna učionica pruža strukturirani raspored nastave, što može biti od pomoći studentima kojima bi sloboda asinkronog učenja mogla biti neodoljiva. Osim toga, virtualna učionica pruža okruženje za društveno učenje koje replicira tradicionalnu učionicu "od cigle i žbuke". Većina aplikacija za virtualne učionice nudi značajku snimanja. Svaki razred se snima i pohranjuje na poslužitelju, što omogućuje trenutnu reprodukciju bilo kojeg razreda tijekom školske godine. Ovo može biti izuzetno korisno za studente da dohvate propušteno gradivo ili pregledaju koncepte za nadolazeći ispit. Roditelji i revizori imaju konceptualnu mogućnost nadgledanja svake učionice kako bi osigurali da su zadovoljni obrazovanjem koje učenik dobiva.
Osobito u visokom obrazovanju, virtualno okruženje za učenje (VLE) ponekad se kombinira s informacijskim sustavom za upravljanje (MIS) kako bi se stvorilo upravljano okruženje za učenje, u kojem se svim aspektima tečaja rukuje kroz dosljedno korisničko sučelje u cijeloj instituciji. Fizička sveučilišta i noviji online fakulteti nude odabir akademskih stupnjeva i programa stjecanja certifikata putem interneta. Neki programi zahtijevaju od učenika da pohađaju nastavu u kampusu ili usmjerenja, ali mnogi se izvode potpuno online. Nekoliko sveučilišta nudi online usluge podrške studentima, kao što su online savjetovanje i registracija, e-savjetovanje, online kupnja udžbenika, studentska vlada i studentske novine.
Zbog pandemije COVID-19 mnoge su škole bile prisiljene preseliti se na internet. Od travnja 2020. procjenjuje se da 90% zemalja s visokim dohotkom nudi online učenje, a samo 25% zemalja s niskim dohotkom nudi isto.[104]
Proširena stvarnost (AR) pruža učenicima i nastavnicima mogućnost stvaranja slojeva digitalnih informacija, uključujući virtualne svjetove i elemente stvarnog svijeta, za interakciju u stvarnom vremenu.
AR tehnologija igra važnu ulogu u budućnosti učionice u kojoj se ljudska/AI koorkestracija odvija besprijekorno.[105] Učenici bi se dinamički prebacivali između individualnog i suradničkog učenja, na temelju vlastitog tempa učenja, dok bi učitelji uz pomoć AR-a nadzirali učionicu i osiguravali potrebne intervencije u slučajevima kada računalni sustavi još nisu dizajnirani za to. U ovoj viziji, uloga tehnologije je poboljšati, a ne zamijeniti, sposobnosti ljudskih učitelja.
Sustav za upravljanje učenjem (LMS) je softver koji se koristi za pružanje, praćenje i upravljanje obukom i obrazovanjem. Prati podatke o pohađanju nastave, vremenu na zadatku i napretku učenika. Edukatori mogu objavljivati najave, ocjenjivati zadatke, provjeravati aktivnosti tečaja i sudjelovati u raspravama na času. Učenici mogu predati svoje radove, čitati i odgovarati na pitanja za raspravu i rješavati kvizove.[97] LMS može dopustiti nastavnicima, administratorima i studentima te dopustiti dodatnim stranama (kao što su roditelji, ako je prikladno) da prate različite metrike. LMS se kreću od sustava za upravljanje zapisima o obuci/obrazovanju do softvera za distribuciju tečajeva putem Interneta i nuđenje značajki za online suradnju. Stvaranje i održavanje sveobuhvatnog sadržaja učenja zahtijeva značajna početna i stalna ulaganja u ljudski rad. Učinkovito prevođenje na druge jezike i kulturne kontekste zahtijeva još više ulaganja stručnog osoblja.[106]
Internetski sustavi za upravljanje učenjem uključuju Canvas, Blackboard Inc. i Moodle. Ove vrste LMS-a omogućuju edukatorima da pokrenu sustav učenja djelomično ili potpuno online, asinkrono ili sinkrono. Sustavi za upravljanje učenjem također nude nelinearnu prezentaciju sadržaja i ciljeva kurikuluma, dajući učenicima izbor tempa i redoslijeda naučenih informacija.[9] Blackboard se može koristiti za K-12 obrazovanje, visoko obrazovanje, poslovnu i vladinu suradnju.[107] Moodle je sustav za upravljanje tečajevima otvorenog koda koji se može besplatno preuzeti i nudi mogućnosti kombiniranog učenja kao i platforme za tečajeve učenja na daljinu .[108]
Sustav za upravljanje sadržajem učenja (LCMS) je softver za autorski sadržaj (tečajevi, objekti sadržaja za višekratnu upotrebu). LCMS može biti isključivo posvećen proizvodnji i objavljivanju sadržaja koji se nalazi na LMS-u ili može biti domaćin samog sadržaja. Specifikacija Odbora za obuku temeljenu na računalima zrakoplovne industrije (AICC) pruža podršku za sadržaj koji se hostira odvojeno od LMS-a.
Nedavni trend u LCMS-ovima je rješavanje ovog problema kroz crowdsourcing (usp. SlideWiki[109] ).
Računalno potpomognuto ocjenjivanje ( e-ocjenjivanje ) kreće se od automatiziranih testova višestrukog izbora do sofisticiranijih sustava. S nekim sustavima, povratne informacije mogu biti usmjerene prema učenikovim specifičnim pogreškama ili računalo može voditi učenika kroz niz pitanja prilagođavajući se onome što učenik izgleda da je naučio ili nije naučio. Formativno ocjenjivanje izdvaja netočne odgovore, a ta pitanja zatim objašnjava nastavnik. Učenik zatim vježba s malim varijacijama izdvojenih pitanja. Proces se dovršava sumativnim ocjenjivanjem pomoću novog skupa pitanja koja pokrivaju samo teme koje su se prethodno podučavale.
Sustav za upravljanje obukom ili sustav za upravljanje resursima obuke je softver osmišljen za optimizaciju upravljanja obukom koju vode instruktori. Sličan sustavima za upravljanje poslovnim resursima (ERP), to je pomoćni uredski alat koji ima za cilj pojednostaviti svaki aspekt procesa obuke: planiranje (planiranje obuke i procjena proračuna), logistika (raspored i upravljanje resursima), financije (praćenje troškova, profitabilnost), izvješćivanje te prodaja za pružatelje obuke u komercijalne svrhe.[110] Sustav za upravljanje obukom može se koristiti za raspoređivanje instruktora, prostora i opreme putem grafičkih rasporeda, optimizaciju iskorištenosti resursa, izradu plana obuke i praćenje preostalih proračuna, generiranje izvješća i dijeljenje podataka između različitih timova.
Dok su sustavi za upravljanje obukom usmjereni na upravljanje obukom koju vode instruktori, oni mogu dovršiti LMS. U ovoj situaciji, LMS će upravljati isporukom i ocjenjivanjem e-učenja, dok će sustav za upravljanje obukom upravljati ILT-om i planiranjem budžeta, logistikom i izvješćivanjem u pozadinskom uredu.[111]
Pitanja arhitekture sadržaja i dizajna uključuju pedagogiju i ponovnu upotrebu predmeta učenja. Jedan pristup promatra pet aspekata:[112]
- Činjenica – jedinstveni podaci (npr. simboli za Excel formulu ili dijelovi koji čine cilj učenja )
- Koncept – kategorija koja uključuje više primjera (npr Excel formule ili različite vrste/teorije dizajna nastave )
- Proces – tok događaja ili aktivnosti (npr. kako proračunska tablica radi ili pet faza u ADDIE)
- Procedura – zadatak korak po korak (npr. unos formule u proračunsku tablicu ili koraka koje treba slijediti unutar faze u ADDIE)
- Strateško načelo – zadatak koji se izvodi prilagodbom smjernica (npr. izrada financijske projekcije u proračunskoj tablici ili korištenje okvira za dizajniranje okruženja za učenje)
Pedagoški elementi definirani su kao strukture ili jedinice obrazovnog materijala. To je obrazovni sadržaj koji se treba dostaviti. Ove jedinice su neovisne o formatu, što znači da iako se jedinica može dostaviti na različite načine, sami pedagoški elementi nisu udžbenik, web stranica, video konferencija, podcast, lekcija, zadatak, pitanje s višestrukim izborom, kviz, grupa za raspravu ili studija slučaja, sve od navedenih mogućih metoda dostave.
Mnogo je truda uloženo u tehničku ponovnu upotrebu elektronički temeljenih nastavnih materijala, a posebno u stvaranje ili ponovnu upotrebu objekata učenja. To su samostalne jedinice koje su pravilno označene ključnim riječima ili drugim metapodacima i često pohranjene u formatu XML datoteke. Stvaranje tečaja zahtijeva sastavljanje niza objekata učenja. Postoje i vlasnički i otvoreni, nekomercijalni i komercijalni, recenzirani repozitoriji objekata učenja kao što je Merlot repozitorij. Referentni model objekta dijeljenog sadržaja (SCORM) zbirka je standarda i specifikacija koje se primjenjuju na određeno e-učenje temeljeno na webu. Ostale specifikacije, kao što je Schools Interoperability Framework, dopuštaju prijenos objekata učenja ili kategorizaciju metapodataka (LOM).
.jpg)
Kako umjetna inteligencija (AI) postaje sve istaknutija u ovo doba velikih podataka, također je naširoko prihvaćena u učionicama K-12. Jedna istaknuta klasa obrazovne tehnologije poboljšane umjetnom inteligencijom su inteligentni sustavi podučavanja (ITS), dizajnirani za pružanje neposrednih i personaliziranih povratnih informacija učenicima. Poticaj za razvoj ITS-a dolazi iz obrazovnih studija koje pokazuju da je individualno podučavanje puno učinkovitije od grupnog podučavanja,[113][114] uz potrebu promicanja učenja u većoj mjeri. Tijekom godina, kombinacija teorija kognitivne znanosti i tehnika vođenih podacima uvelike je poboljšala mogućnosti ITS-a, dopuštajući mu da modelira širok raspon karakteristika učenika, kao što su znanje,[115] utjecaj,[116] izvan zadatka ponašanje[117] i okretanje kotača.[118] Postoji dovoljno dokaza da su ITS-ovi vrlo učinkoviti u pomaganju učenicima pri učenju.[119] ITS-ovi se mogu koristiti za držanje učenika u zoni proksimalnog razvoja (ZPD): prostor u kojem učenici mogu učiti uz vodstvo. Takvi sustavi mogu voditi učenike kroz zadatke malo iznad njihove razine sposobnosti.[120]
Nedavni radovi također su usmjereni na razvoj alata za učenje poboljšanih umjetnom inteligencijom koji podupiru ljudske učitelje u koordinaciji aktivnosti u učionici.[121] Učitelj može podržati učenike na način na koji umjetna inteligencija ne može, ali nije u stanju obraditi veliku količinu analitičkih podataka u stvarnom vremenu koje pruža računalni sustav. S druge strane, umjetna inteligencija može podijeliti radno opterećenje i preporučiti najbolji način djelovanja (npr. ukazivanjem na to koji učenici trebaju najviše pomoći), ali može djelovati samo u unaprijed navedenoj domeni i ne može se nositi sa zadacima kao što je pružanje emocionalne podrške ili dopunske nastave učenicima u potrebi.[122] Međutim, postojeći sustavi dizajnirani su pod pretpostavkom da učenici napreduju istim tempom.[123] Razumijevanje kako podržati učitelje u realističnoj, visokodiferenciranoj učionici s vlastitim tempom ostaje otvoren istraživački problem.[121]
Različiti oblici elektroničkih medija mogu biti obilježje predškolskog života. Iako roditelji navode pozitivno iskustvo, učinak takve uporabe nije sustavno procijenjen.[124]
Dob u kojoj će dijete početi koristiti određenu tehnologiju poput mobitela ili računala može ovisiti o usklađivanju tehnoloških resursa s razvojnim sposobnostima primatelja, poput dobno predviđenih faza koje je označio švicarski psiholog Jean Piaget.[125]Kao parametri za odabir medija sugerirani su prikladnost za dob, usklađenost s traženim vrijednostima te istovremeni aspekti zabave i obrazovanja.[126]
Na predškolskoj razini tehnologija se može uvesti na nekoliko načina. Najosnovnije je korištenje računala, tableta te audio i video izvora u učionicama.[127] Osim toga, roditeljima i nastavnicima na raspolaganju su mnogi resursi za upoznavanje male djece s tehnologijom ili za korištenje tehnologije za proširenje lekcija i poboljšanje učenja. Neke opcije koje su primjerene njihovoj dobi su video- ili audiosnimanje njihovih kreacija, upoznavanje s korištenjem interneta putem pregledavanja web stranica primjerenih njihovoj dobi, pružanje pomoćne tehnologije koja djeci s invaliditetom omogućuje sudjelovanje s ostalim vršnjacima,[128] obrazovne aplikacije, elektroničke knjige i obrazovni videozapisi.[129] Postoji mnogo besplatnih i plaćenih obrazovnih web stranica i aplikacija koje su izravno usmjerene na obrazovne potrebe djece predškolske dobi. To uključuje Starfall, ABC mouse,[129] PBS Kids Video, Teach me i Montessori križaljke.[130] Obrazovna tehnologija u obliku elektroničkih knjiga [109] djeci predškolske dobi nudi mogućnost pohranjivanja i dohvaćanja nekoliko knjiga na jednom uređaju, spajajući tako tradicionalnu radnju čitanja uz korištenje obrazovne tehnologije. Također se smatra da obrazovna tehnologija poboljšava koordinaciju ruke i oka, jezične vještine, vizualnu pažnju i motivaciju za dovršavanje obrazovnih zadataka, te omogućuje djeci da iskuse stvari koje inače ne bi. Postoji nekoliko ključeva za što edukativniju upotrebu uvođenja tehnologije na predškolskoj razini: tehnologija se mora koristiti na odgovarajući način, treba omogućiti pristup mogućnostima učenja, treba uključiti interakciju roditelja i drugih odraslih s djecom predškolske dobi i treba biti primjereno razvoju.[131] Omogućavanje pristupa mogućnostima učenja, posebno za omogućavanje djeci s teškoćama u razvoju da imaju pristup prilikama za učenje, davanje dvojezičnoj djeci prilike za komunikaciju i učenje na više od jednog jezika, donošenje više informacija o STEM predmetima i donošenje slika različitosti koje možda nedostaju u neposrednoj okolini djeteta.[131]
Kodiranje također postaje dio nastavnog plana i programa ranog učenja, a djeca predškolske dobi mogu imati koristi od iskustava koja uče vještine kodiranja čak i na način bez ekrana. Postoje aktivnosti i igre koje podučavaju praktične vještine kodiranja koje učenike pripremaju za koncepte kodiranja s kojima će se susresti i koristiti u budućnosti.
E-učenje koriste javne K–12 škole u Sjedinjenim Državama, kao i privatne škole. Neka okruženja za e-učenje odvijaju se u tradicionalnoj učionici; drugi dopuštaju učenicima da pohađaju nastavu od kuće ili s drugog mjesta. Postoji nekoliko država koje koriste virtualne školske platforme za e-učenje diljem zemlje, a njihov porast je u stalnom porastu. Virtualna škola omogućuje učenicima prijavu na tečajeve sinkronog učenja ili asinkronog učenja gdje god postoji internetska veza.
E-učenje sve više koriste učenici koji možda ne žele ići u tradicionalne fizičke škole zbog ozbiljnih alergija ili drugih medicinskih problema, straha od školskog nasilja i školskog maltretiranja te učenici čiji bi roditelji željeli školovanje kod kuće, ali to čine ne osjećati se kvalificirano.[132] Mrežne škole stvaraju utočište za učenike u kojima mogu dobiti kvalitetno obrazovanje dok gotovo u potpunosti izbjegavaju te uobičajene probleme. Online čarter škole također često nisu ograničene lokacijom, razinom prihoda ili veličinom razreda na način na koji jesu fizičke čarter škole.[133]
E-učenje također raste kao dodatak tradicionalnoj učionici. Učenici s posebnim talentima ili interesima izvan dostupnih nastavnih planova i programa koriste e-učenje kako bi unaprijedili svoje vještine ili premašili ograničenja razreda.[134] Neke internetske ustanove povezuju studente s instruktorima putem tehnologije web konferencija kako bi formirale digitalnu učionicu.
Nacionalne privatne škole također su dostupne online. One omogućuju prednosti e-učenja učenicima u državama gdje nisu dostupne online škole koje su javne. Također, učenicima možda omogućuju veću fleksibilnost i izuzeće od državnih testiranja. Neke od tih škola dostupne su na srednjoškolskoj razini i nude pripremne tečajeve za fakultet učenicima.
Virtualno obrazovanje u K-12 školovanju često se odnosi na virtualne škole, au visokom obrazovanju na virtualna sveučilišta. Virtualne škole su "cyber charter škole "[135] s inovativnim administrativnim modelima i tehnologijom izvođenja tečajeva.[135]
Čini se da je obrazovna tehnologija također zanimljiva metoda za uključivanje darovitih mladih koji su nedovoljno stimulirani u svom trenutnom obrazovnom programu.[136] To se može postići izvanškolskim programima ili čak tehnološki integriranim nastavnim planovima i programima, na primjer: integrirani tečajevi virtualne stvarnosti (VRIC) mogu se razviti za bilo koji tečaj kako bi im se pružila takva stimulacija.[137] Integrirani tečajevi 3D ispisa (3dPIC) također mogu mladima pružiti stimulaciju koja im je potrebna na njihovom obrazovnom putu.[138] Projekt SEUR Université de Montréal[139] u suradnji s Collège Mont-Royal i La Variable intenzivno razvija ovo područje.[140]
Mrežni upisi na fakultete bilježe porast od 29% s gotovo jednom trećinom svih studenata, ili procijenjenih 6,7 milijuni učenika trenutno su upisani u online nastavu.[141][142] Godine 2009. 44% studenata nakon srednje škole u SAD-u slušalo je neke ili sve svoje tečajeve online, što je bilo predviđeno da će porasti na 81% do 2014.[143]
Iako sada veliki dio profitnih visokoškolskih ustanova nudi online tečajeve, samo otprilike polovica privatnih neprofitnih škola to čini. Privatne ustanove mogle bi se više uključiti u online prezentacije kako bi se smanjili troškovi. Također je važno zaposliti adekvatno osposobljeni kadar za rad s učenicima online.[144] Ti članovi osoblja moraju razumjeti područje sadržaja, ali također moraju biti visoko obučeni za korištenje računala i interneta. Online obrazovanje brzo raste, čak su razvijeni i online doktorski programi na vodećim istraživačkim sveučilištima.[145]
Iako masovni otvoreni online tečajevi (MOOC) mogu imati ograničenja koja ih onemogućuju da u potpunosti zamijene fakultetsko obrazovanje,[146] takvi su se programi značajno proširili. MIT, Stanford i Sveučilište Princeton nude nastavu globalnoj publici, ali ne za fakultetske bodove.[147] Programi na sveučilišnoj razini, poput edX-a koji su osnovali Massachusetts Institute of Technology i Harvard University, nude širok raspon disciplina bez naknade, dok drugi studentima dopuštaju besplatnu reviziju tečaja, ali zahtijevaju malu naknadu za akreditaciju. MOOC-ovi nisu imali značajan utjecaj na visoko obrazovanje i smanjili su se nakon početnog širenja, ali očekuje se da će ostati u nekom obliku.[148] U posljednje vrijeme MOOC-ove koriste manja sveučilišta kako bi se profilirala s visoko specijaliziranim tečajevima za publiku s posebnim interesima, kao na primjer u tečaju o tehnološkoj usklađenosti privatnosti.[149]
Uočeno je da MOOC-ovi gube većinu polaznika svojih početnih tečajeva. U studiji koju su provela sveučilišta Cornell i Stanford, stope studenata koji su napustili MOOC tečajeve pripisane su anonimnosti učenika, samoći iskustva učenja i nedostatku interakcije s vršnjacima i učiteljima.[150] Učinkovite mjere uključivanja učenika koje smanjuju napuštanje studija su interakcije na forumu i virtualna prisutnost nastavnika ili pomoćnika u nastavi - mjere koje izazivaju troškove osoblja koji rastu s brojem učenika koji sudjeluju.
Tvrtke koriste e-učenje za pružanje obvezne obuke o usklađenosti i ažuriranja za usklađenost s propisima, mekih vještina i IT vještina, kontinuiranog profesionalnog razvoja (CPD) i drugih vrijednih vještina na radnom mjestu. Tvrtke s raširenim distribucijskim lancima koriste e-učenje za isporuku informacija o najnovijem razvoju proizvoda. Većina korporativnog e-učenja je asinkrona te se isporučuje i upravlja putem sustava za upravljanje učenjem .[151] Veliki izazov u korporativnom e-učenju je angažirati osoblje, posebno u temama usklađenosti za koje je zakonom ili propisima propisana periodična obuka osoblja.
Postoji važna potreba da najnovije, pouzdane i visokokvalitetne zdravstvene informacije budu dostupne javnosti, kao iu sažetom obliku za pružatelje javnih zdravstvenih usluga.[152] Pružatelji su ukazali na potrebu za automatskim obavještavanjem o najnovijim istraživanjima, jedinstvenim pretraživim portalom informacija i pristupom sivoj literaturi .[153] Knjižnicu za zdravlje majke i djeteta (MCH) financira Američki ured za zdravlje majke i djeteta kako bi pregledao najnovija istraživanja i razvio automatske obavijesti pružateljima putem MCH upozorenja. Druga primjena u javnom zdravstvu je razvoj mHealtha (korištenje mobilnih telekomunikacija i multimedije u globalnom javnom zdravstvu). MHealth se koristi za promicanje prenatalnih usluga i usluga za novorođenčad, s pozitivnim rezultatima. Osim toga, "zdravstveni sustavi implementirali su mHealth programe za olakšavanje hitnih medicinskih odgovora, podršku na mjestu skrbi, promicanje zdravlja i prikupljanje podataka."[154] U zemljama s niskim i srednjim dohotkom mHealth se najčešće koristi kao jednosmjerne tekstualne poruke ili telefonski podsjetnici za promicanje pridržavanja liječenja i prikupljanje podataka.[155]
Učinkovito korištenje tehnologije istovremeno primjenjuje višestruke strategije utemeljene na dokazima (npr. prilagodljivi sadržaj, često testiranje, trenutna povratna informacija, itd.), kao i učinkoviti učitelji.[156] Korištenje računala ili drugih oblika tehnologije može učenicima pružiti praksu temeljnog sadržaja i vještina, dok nastavnik može raditi s drugima, provoditi ocjenjivanje ili obavljati druge zadatke.[156][157] Korištenjem obrazovne tehnologije, obrazovanje se može individualizirati za svakog učenika, što omogućuje bolju diferencijaciju i dopušta učenicima da rade na usavršavanju vlastitim tempom.
Suvremena obrazovna tehnologija može poboljšati pristup obrazovanju,[158] uključujući programe pune diplome.[159] ] Omogućuje bolju integraciju za studente koji nisu redoviti, posebno u kontinuiranom obrazovanju,[159] [158] i poboljšana interakcija između učenika i instruktora.[160] Materijali za učenje mogu se koristiti za učenje na daljinu i dostupni su široj publici.[161][158] Materijali tečaja lako su dostupni.[162][158] U 2010. godini 70,3% američkih obiteljskih kućanstava imalo je pristup internetu.[163] U 2013., prema Kanadskoj radio-televiziji i Komisiji za telekomunikacije Kanada, 79% domova ima pristup internetu. Učenici mogu pristupiti brojnim mrežnim resursima i koristiti ih kod kuće. Korištenje mrežnih izvora može pomoći učenicima da provedu više vremena na određenim aspektima onoga što možda uče u školi, ali kod kuće. Škole poput Massachusetts Institute of Technology (MIT) učinile su određene materijale za tečajeve besplatnima na internetu.[164] Iako se korištenjem ovih izvora propuštaju neki aspekti učionice, oni su korisni alati za dodavanje dodatne podrške obrazovnom sustavu. Ukida se potreba plaćanja prijevoza do obrazovne ustanove.
Studenti cijene pogodnost e-učenja, ali navode veći angažman u okruženjima za učenje licem u lice.[165] Visoke škole i sveučilišta rade na rješavanju ovog problema korištenjem WEB 2.0 tehnologija kao i uključivanjem više mentorstva između studenata i članova fakulteta.[166]
Prema Jamesu Kuliku, koji proučava učinkovitost računala koja se koriste za nastavu, učenici obično nauče više u manje vremena kada pohađaju nastavu temeljenu na računalu, te više vole nastavu i razvijaju pozitivnije stavove prema računalima u nastavi temeljenoj na računalu. Učenici mogu samostalno rješavati zadatke.[160] Ne postoje intrinzična dobna ograničenja na razinu težine, tj. učenici mogu ići vlastitim tempom. Učenici koji uređuju svoje pisane radove u programima za obradu teksta poboljšavaju kvalitetu svog pisanja. Prema nekim istraživanjima učenici su bolji u kritiziranju i uređivanju pisanih radova koji se razmjenjuju putem računalne mreže s učenicima koje poznaju.[162] Studije provedene u "kompjuterski intenzivnim" okruženjima otkrile su porast u učenju usmjerenom na učenika, kooperativnom i višem učenju, vještinama pisanja, rješavanju problema i korištenju tehnologije.[167] Osim toga, poboljšavaju se i stavovi roditelja, učenika i učitelja prema tehnologiji kao alatu za učenje.
Prihvaćanje online obrazovanja od strane poslodavaca s vremenom je poraslo.[168] Više od 50% menadžera ljudskih resursa koje je SHRM ispitao za izvješće iz kolovoza 2010. reklo je da ako se dva kandidata s istom razinom iskustva prijavljuju za posao, ne bi imalo nikakvog učinka je li kandidat stekao diplomu putem interneta ili tradicionalna škola. Sedamdeset devet posto reklo je da su zaposlili kandidata s online diplomom u posljednjih 12 mjeseci. Međutim, 66% je reklo da se na kandidate koji steknu diplome online ne gleda tako pozitivno kao na kandidate za posao s tradicionalnim diplomama.[168]
Korištenje obrazovnih aplikacija općenito ima pozitivan učinak na učenje. Testovi prije i nakon testiranja otkrili su da korištenje obrazovnih aplikacija na mobilnim uređajima smanjuje prazninu u postignućima između problematičnih i prosječnih učenika.[169] Neke obrazovne aplikacije poboljšavaju grupni rad dopuštajući učenicima primanje povratnih informacija o odgovorima i promičući suradnju u rješavanju problema. Prednosti učenja potpomognutog aplikacijama pokazane su u svim dobnim skupinama. Učenici vrtića koji koriste iPade pokazuju mnogo veće stope pismenosti od onih koji ih ne koriste. Studenti medicine na kalifornijskom sveučilištu Irvine koji su koristili iPad za akademske potrebe postigli su 23% više bodova na nacionalnim ispitima nego u prethodnim razredima koji nisu.
Globalno, čimbenici kao što su upravljanje promjenama, zastarjelost tehnologije i partnerstvo dobavljača programera glavna su ograničenja koja koče rast tržišta obrazovne tehnologije.[170]
U SAD-u, državna i savezna vlada povećale su financiranje, kao i privatni rizični kapital, teče u obrazovni sektor. Međutim, as of 2013, nitko nije gledao povrat ulaganja u tehnologiju (ROI) kako bi povezao troškove tehnologije s poboljšanim rezultatima učenika.[171]
Nove tehnologije često su popraćene nerealnim napuhavanjem i obećanjima u vezi s njihovom transformativnom snagom da promijene obrazovanje na bolje ili da omoguće bolje obrazovne prilike da dopru do masa. Primjeri uključuju nijemi film, radio i televiziju, od kojih nijedan nije zadržao puno uporišta u svakodnevnoj praksi mainstreama, formalnog obrazovanja.[172] Tehnologija, sama po sebi, ne dovodi nužno do temeljnih poboljšanja obrazovne prakse.[173] Fokus treba biti na interakciji učenika s tehnologijom—ne na samoj tehnologiji. Treba ga prepoznati kao "ekološki", a ne kao "aditivni" ili "subtraktivni". U ovoj ekološkoj promjeni, jedna značajna promjena će stvoriti potpunu promjenu.[174]
Prema Branfordu i dr., "tehnologija ne jamči učinkovito učenje", a neprikladna uporaba tehnologije može ga čak i omesti.[9] Studija o vokabularu dojenčadi Sveučilišta u Washingtonu pokazuje da ono opada zbog obrazovnih DVD-ova za bebe. Studija Sveučilišta Washington iz 2007. o rječniku beba, objavljena u Journal of Pediatrics, ispitala je više od 1000 roditelja u Washingtonu i Minnesoti. Studija je otkrila da za svaki sat tijekom kojeg su bebe u dobi od 8 do 16 mjeseci gledale DVD-ove i video zapise, znale 6-8 manje uobičajenih dječjih riječi od 90 riječi od beba koje ih nisu gledale. Andrew Meltzoff, ispitivač u ovoj studiji, navodi da rezultat ima smisla, da ako se bebino "vrijeme uzbune" provodi ispred DVD-a i TV-a, umjesto dok ljudi govore, bebe neće imati isto jezično iskustvo. Dimitri Chistakis, drugi istraživač izvijestio je da je sve više dokaza da DVD-ovi za bebe nemaju nikakvu vrijednost i da mogu biti štetni.[175][176]
Prilagodljivi nastavni materijali prilagođavaju pitanja sposobnostima svakog učenika i izračunavaju njihove bodove, ali to potiče učenike na individualni rad, a ne na društveni ili zajednički rad (Kruse, 2013.). Društveni odnosi su važni, ali visokotehnološka okruženja mogu ugroziti ravnotežu povjerenja, brige i poštovanja između učitelja i učenika.[177]
Masovni otvoreni online tečajevi (MOOC), iako prilično popularni u raspravama o tehnologiji i obrazovanju u razvijenim zemljama (više u SAD-u), nisu glavna briga u većini zemalja u razvoju ili zemalja s niskim prihodima. Jedan od navedenih ciljeva MOOC-a je pružiti manje sretnoj populaciji (tj. u zemljama u razvoju) priliku da iskuse tečajeve sa sadržajem i strukturom u američkom stilu. Međutim, istraživanja pokazuju da je samo 3% prijavljenih iz zemalja s niskim prihodima, i iako mnogi tečajevi imaju tisuće registriranih studenata, samo 5-10% njih završi tečaj.[178] ] To se može pripisati nedostatku podrške osoblja, težini tečaja i niskoj razini angažmana s kolegama.[179] MOOC-ovi također impliciraju da su određeni kurikulum i nastavne metode superiorni, a to bi na kraju moglo preplaviti (ili možda ukinuti) lokalne obrazovne institucije, kulturne norme i obrazovne tradicije.[180]
S internetom i društvenim mrežama korištenje obrazovnih aplikacija čini učenike vrlo osjetljivima na ometanje i skretanje s puta. Iako se pokazalo da pravilna uporaba povećava učinak učenika, ometanje bi bilo štetno. Drugi nedostatak je povećana mogućnost varanja.[181] Jedna se metoda provodi stvaranjem više računa za anketna pitanja i prikupljanje informacija koje se mogu asimilirati tako da glavni račun može ispuniti točne odgovore. Pametne telefone je vrlo lako sakriti i neprimjetno koristiti, pogotovo ako je njihovo korištenje normalizirano u učionici. Tim se nedostacima može upravljati strogim pravilima i propisima o korištenju mobilnog telefona.
Nedostatak e-učenja je to što može uzrokovati depresiju, prema studiji provedenoj tijekom karantene COVID-19 2021.[182]
Elektronički uređaji kao što su mobilni telefoni i računala olakšavaju brzi pristup nizu izvora, od kojih svaki može dobiti površnu pozornost. Michel Rich, izvanredni profesor na Medicinskom fakultetu Harvard i izvršni direktor centra za medije i zdravlje djece u Bostonu, rekao je o digitalnoj generaciji: "Njihov mozak nije nagrađen za zadržavanje na zadatku, već za skakanje na sljedeću stvar. Brige je u tome što odgajamo generaciju djece pred ekranima čiji će mozgovi biti drugačije povezani."[183] Učenici su se uvijek suočavali s ometanjima; računala i mobiteli poseban su izazov jer tok podataka može ometati fokusiranje i učenje. Iako te tehnologije utječu i na odrasle, mladi ljudi mogu biti pod većim utjecajem jer se njihovi mozgovi u razvoju lako mogu naviknuti na mijenjanje zadataka i odviknuti se od zadržavanja pažnje.[183] Previše informacija koje dolaze prebrzo mogu potisnuti razmišljanje.
Tehnologija "brzo i duboko mijenja naše mozgove". Visoke razine izloženosti stimuliraju promjenu moždanih stanica i oslobađaju neurotransmitere, što uzrokuje jačanje nekih živčanih puteva i slabljenje drugih. To dovodi do povećanih razina stresa u mozgu koje isprva povećavaju razinu energije, ali s vremenom zapravo povećavaju pamćenje, oštećuju kogniciju, dovode do depresije i mijenjaju neuronske sklopove hipokampusa, amigdale i prefrontalnog korteksa. To su mođdane regije koje kontroliraju raspoloženje i misli. Ako se ne kontrolira, temeljna struktura mozga mogla bi se promijeniti.[183] Pretjerana stimulacija zbog tehnologije može početi prerano. Kada su djeca izložena prije sedme godine, važni razvojni zadaci mogu biti odgođeni i mogu se razviti loše navike učenja, što "djecu uskraćuje istraživanje i igru koju trebaju razviti".[184] Medijska psihologija novo je specijalno područje koje obuhvaća elektroničke uređaje i osjetilna ponašanja koja se javljaju korištenjem obrazovne tehnologije u učenju.
Prema Laiju, "okolina za učenje složen je sustav u kojem međuigra i interakcija mnogih stvari utječu na ishod učenja."[173] Kada se tehnologija unese u obrazovno okruženje, promjene pedagoškog okruženja u nastavi vođenoj tehnologijom mogu promijeniti cjelokupno značenje aktivnosti bez odgovarajuće istraživačke validacije. Ako tehnologija monopolizira neku aktivnost, učenici mogu početi razvijati osjećaj da bi "život teško bio zamisliv bez tehnologije".[185]
Leo Marx smatrao je riječ "tehnologija" problematičnom,[186] podložnom reifikaciji i "fantomskoj objektivnosti", koja prikriva svoju temeljnu prirodu kao nešto što je vrijedno samo onoliko koliko je korisno ljudskom stanju. Tehnologija se u konačnici svodi na to da utječe na odnose među ljudima, no taj se pojam zamagljuje kada se tehnologija tretira kao apstraktan pojam lišen dobra i zla. Langdon Winner iznosi sličnu tvrdnju tvrdeći da nas nerazvijenost filozofije tehnologije ostavlja s pretjerano pojednostavljenim reduciranjem našeg diskursa na navodno dihotomne pojmove "stvaranja" naspram "uporabe" novih tehnologija te da uski fokus na "uporaba" nas navodi da vjerujemo da su sve tehnologije neutralne u moralnom položaju.[185] :ix–39 Ove kritike ne bi nas navele da se zapitamo: "Kako možemo maksimizirati ulogu ili napredak tehnologije u obrazovanju?", nego, radije, "Koje su društvene i ljudske posljedice usvajanja bilo koje određene tehnologije?"
Winner je na tehnologiju gledao kao na "oblik života" koji ne samo da pomaže ljudskoj aktivnosti, već predstavlja i moćnu silu u preoblikovanju te aktivnosti i njezina značenja.[185] :ix–39 Na primjer, korištenje robota na industrijskom radnom mjestu može povećati produktivnost, ali oni također radikalno mijenjaju sam proces proizvodnje, redefinirajući ono što se podrazumijeva pod "radom" u takvom okruženju. U obrazovanju je standardizirano testiranje nedvojbeno redefiniralo pojmove učenja i ocjenjivanja. Rijetko eksplicitno razmišljamo o tome koliko je čudna ideja da broj između, recimo, 0 i 100 može točno odraziti nečije znanje o svijetu. Prema Winneru, obrasci koji se ponavljaju u svakodnevnom životu postaju nesvjestan proces koji naučimo uzimati zdravo za gotovo. Winner piše,
Daleko, najveća širina izbora postoji kada se prvi put uvede određeni instrument, sustav ili tehnika. Budući da izbori imaju tendenciju da postanu čvrsto fiksirani u materijalnoj opremi, ekonomskim ulaganjima i društvenim navikama, izvorna fleksibilnost nestaje za sve praktične svrhe nakon što se preuzmu početne obveze. U tom su smislu tehnološke inovacije slične zakonodavnim djelima ili političkim saznanjima koje uspostavljaju okvir za javni poredak koji će trajati kroz mnoge generacije. (str. 29)
Prilikom usvajanja novih tehnologija, možda postoji jedna najbolja prilika da se napravi ispravno. Seymour Papert (str. 32) ističe dobar primjer (lošeg) izbora koji je postao čvrsto fiksiran u društvenim navikama i materijalnoj opremljenosti: naš "izbor" da koristimo QWERTY tipkovnicu.[187] QWERTY raspored slova na tipkovnici izvorno je odabran, ne zato što je bio najučinkovitiji za tipkanje, već zato što su prvi pisaći strojevi bili skloni zaglavljivanju kada su se susjedne tipke brzo pritiskale. Sada kada je tipkanje postalo digitalni proces, to više nije problem, ali QWERTY raspored živi kao društvena navika koju je vrlo teško promijeniti. Neil Postman podržava ideju da tehnologija utječe na ljudske kulture, uključujući i kulturu učionica, i smatra da je to važnije razmatranje od samog razmatranja učinkovitosti nove tehnologije kao sredstva za poučavanje.[174] Što se tiče utjecaja računala na obrazovanje, Postman piše (str. 19):
Ono što trebamo uzeti u obzir o računalu nema nikakve veze s njegovom učinkovitošću kao nastavnog sredstva. Moramo znati na koje načine ona mijenja našu koncepciju učenja i kako u kombinaciji s televizijom potkopava staru ideju škole.
Postoji pretpostavka da je tehnologija fundamentalno zanimljiva pa mora biti od pomoći u obrazovanju; na temelju istraživanja Daniela Willinghama, to nije uvijek slučaj. On tvrdi da nije u potpunosti važno koji je tehnološki medij, već je li sadržaj privlačan i koristi li medij na koristan način.[188]
Koncept digitalne podjele je podjela između onih koji imaju pristup digitalnim tehnologijama i onih koji nemaju.[189] Pristup može biti povezan s dobi, spolom, socio-ekonomskim statusom, obrazovanjem, prihodom, etničkom pripadnošću i zemljopisom.[189][190]
Prema izvješću Electronic Frontier Foundationa, velike količine osobnih podataka o djeci prikupljaju elektronički uređaji koji se distribuiraju u školama u Sjedinjenim Državama. Često se prikuplja, učitava i pohranjuje na neodređeno vrijeme puno više informacija nego što je potrebno. Osim imena i datuma rođenja, ove informacije mogu uključivati djetetovu povijest pregledavanja, pojmove pretraživanja, podatke o lokaciji, popise kontakata, kao i informacije o ponašanju.[191] :5 Roditelji nisu informirani ili, ako su informirani, nemaju mnogo izbora.[191] :6 Prema izvješću, ovaj stalni nadzor koji proizlazi iz obrazovne tehnologije može "iskriviti dječja očekivanja privatnosti, dovesti ih do samocenzure i ograničiti njihovu kreativnost".[191] :7U javnom priopćenju iz 2018., FBI je upozorio da je rasprostranjeno prikupljanje studentskih podataka putem obrazovnih tehnologija, uključujući povijest pregledavanja weba, akademski napredak, medicinske podatke i biometriju, stvorilo potencijal za prijetnje privatnosti i sigurnosti ako su takvi podaci ugroženi ili iskorišteni.
.jpg)
Prijelaz s učenja uživo na obrazovanje na daljinu u visokom obrazovanju zbog pandemije COVID-19 doveo je do poboljšanog izdvajanja podataka o studentima koje omogućuju složene podatkovne infrastrukture. Ove infrastrukture prikupljaju informacije kao što su prijave sustava za upravljanje učenjem, knjižnične metrike, mjerenja utjecaja, okviri za ocjenjivanje nastavnika, sustavi ocjenjivanja, analitički tragovi učenja, longitudinalni diplomski ishodi, evidencija o pohađanju, aktivnosti na društvenim mrežama i tako dalje. Ogromne količine prikupljenih informacija kvantificiraju se za tržišnu tržišnost visokog obrazovanja, koristeći te podatke kao sredstvo za demonstraciju i usporedbu uspješnosti studenata među institucijama kako bi se privukli budući studenti, odražavajući kapitalistički pojam osiguravanja učinkovitog tržišnog funkcioniranja i stalnog poboljšanja putem mjerenja.[192] Ova želja za podacima potaknula je iskorištavanje visokog obrazovanja od strane platformskih tvrtki i pružatelja podatkovnih usluga koje su institucije angažirale za svoje usluge. Monetizacija studentskih podataka kako bi se integrirali korporativni modeli marketinga dodatno gura visoko obrazovanje, koje se naširoko smatra javnim dobrom, u privatizirani komercijalni sektor.[193]
Budući da tehnologija nije krajnji cilj obrazovanja, već sredstvo pomoću kojeg se ono može postići, nastavnici moraju dobro shvatiti tehnologiju i njezine prednosti i nedostatke. Obuka nastavnika teži učinkovitoj integraciji učioničke tehnologije.[194]
Evoluirajuća priroda tehnologije može uznemiriti učitelje, koji se mogu doživjeti kao vječiti početnici.[195] Pronalaženje kvalitetnih materijala za podršku ciljevima učionice često je teško. Nasumični dani stručnog usavršavanja su neadekvatni.[195]
Prema Jenkinsu, "Umjesto da se bavimo svakom tehnologijom zasebno, bilo bi nam bolje da zauzmemo ekološki pristup, razmišljajući o međusobnom odnosu između različitih komunikacijskih tehnologija, kulturnih zajednica koje rastu oko njih i aktivnosti koje podržavaju."[190] Jenkins je također predložio da je tradicionalni školski kurikulum vodio učitelje da obučavaju učenike da samostalno rješavaju probleme.[190] Međutim, od današnjih se radnika sve više traži da rade u timovima, oslanjajući se na različite skupove stručnosti i surađujući u rješavanju problema.[190] Stilovi učenja i metode prikupljanja informacija su se razvili, a "učenici se često osjećaju isključeni iz svjetova opisanih u svojim udžbenicima kroz depersonaliziranu i apstraktnu prozu koja ih opisuje".[190] Ove vještine dvadeset i prvog stoljeća mogu se steći uključivanjem i bavljenjem tehnologijom.[196] Promjene u nastavi i korištenju tehnologije također mogu promicati višu razinu učenja među učenicima s različitim vrstama inteligencije.
Postoje dva različita problema ocjenjivanja: ocjenjivanje obrazovne tehnologije[190][197] i ocjenjivanje uz pomoć tehnologije.[198]
Procjene obrazovne tehnologije uključile su projekt Follow Through .
Obrazovno procjenjivanje uz pomoć tehnologije može biti ili formativno ocjenjivanje ili sumativno ocjenjivanje. Instruktori koriste obje vrste ocjenjivanja kako bi razumjeli napredak učenika i učenje u učionici. Tehnologija je pomogla učiteljima da stvore bolje procjene kako bi lakše razumjeli gdje učenici koji imaju problema s gradivom imaju problema.
Formativno ocjenjivanje je teže jer je savršeni oblik u tijeku i omogućuje učenicima da pokažu svoje učenje na različite načine ovisno o svojim stilovima učenja. Tehnologija je pomogla nekim učiteljima da poboljšaju svoje formativno ocjenjivanje, posebno korištenjem sustava odgovora u učionici (CRS).[199] CRS je alat u kojem svaki učenik ima ručni uređaj koji je partner s učiteljevim računalom. Nastavnik zatim postavlja pitanja s višestrukim izborom ili točno ili netočno, a učenici odgovaraju na svojim uređajima.[199] Ovisno o korištenom softveru, odgovori se zatim mogu prikazati na grafikonu tako da učenici i nastavnik mogu vidjeti postotak učenika koji su dali svaki odgovor, a nastavnik se može usredotočiti na ono što nije valjalo.[200]
Sumativna ocjenjivanja češća su u učionicama i obično su postavljena tako da se lakše ocjenjuju, budući da su u obliku testova ili projekata s posebnim shemama ocjenjivanja. Jedna velika prednost testiranja temeljenog na tehnologiji je mogućnost da se učenicima odmah daju povratne informacije o njihovim odgovorima. Kada učenici dobiju te odgovore, mogu znati kako napreduju u razredu, što ih može potaknuti da se poboljšaju ili im dati povjerenje da dobro rade.[201] Tehnologija također omogućuje različite vrste sumativnog ocjenjivanja, kao što su digitalne prezentacije, video zapisi ili bilo što drugo što učitelj/učenici mogu smisliti, što omogućuje različitim učenicima da učinkovitije pokažu što su naučili.[201] Nastavnici također mogu koristiti tehnologiju za objavljivanje ocijenjenih ocjena online kako bi učenici imali bolju predodžbu o tome što je dobar projekt.
Elektronička procjena koristi informacijsku tehnologiju. Obuhvaća nekoliko potencijalnih primjena, koje mogu biti usmjerene na nastavnika ili učenika, uključujući obrazovno ocjenjivanje kroz beskonačnost učenja, kao što je računalno klasificirano testiranje, računalno prilagođeno testiranje, testiranje učenika i ocjenjivanje ispita. E-ocjenjivanje je aktivnost koju vode ispitivači i koja je usko povezana s drugim aktivnostima e-ocjenjivanja kao što su e-testiranje ili e-učenje koje vode studenti. E-označavanje omogućuje markerima da označe skeniranu skriptu ili online odgovor na zaslonu računala umjesto na papiru.
Nema ograničenja u vrstama testova koji mogu koristiti e-ocjenjivanje, s aplikacijama za e-ocjenjivanje koje su osmišljene za prilagodbu višestrukog izbora, pisane, pa čak i video podneske za ispite uspješnosti. Softver za e-ocjenjivanje koriste pojedinačne obrazovne ustanove, a može se također uvesti u škole koje sudjeluju u organizacijama koje dodjeljuju ispite. E-ocjenjivanje se koristilo za označavanje mnogih dobro poznatih ispita s visokim ulozima, koji u Ujedinjenom Kraljevstvu uključuju A razine i GCSE ispite, au SAD-u uključuju SAT test za upis na koledž. Ofqual izvještava da je e-ocjenjivanje glavna vrsta ocjenjivanja koja se koristi za opće kvalifikacije u Ujedinjenom Kraljevstvu.
Godine 2014. Škotska uprava za kvalifikacije (SQAScottish Qualifications Authority) objavila je da će većina Nacionalnih 5 upitnika biti e-označena.[202]
U lipnju 2015. vlada države Orrisa u Indiji objavila je da planira korištenje e-označavanja za sve papire Plus II od 2016.[203]
Važnost samoocjenjivanja putem alata dostupnih na obrazovnim tehnološkim platformama sve više raste. Samoocjenjivanje u obrazovnoj tehnologiji temelji se na tome da učenici analiziraju svoje snage, slabosti i područja na kojima je moguće poboljšanje kako bi postavili realne ciljeve u učenju, poboljšali svoje obrazovne rezultate i pratili svoj napredak.[204][205] Jedan od jedinstvenih alata za samoocjenjivanje koji omogućuje obrazovna tehnologija je analitika. Analitika su podaci prikupljeni o aktivnostima učenika na obrazovnoj platformi, koji se pretvaraju u smislene obrasce koji dovode do valjanog zaključka, obično putem vizualizacije podataka poput grafova. Analitika učenja je područje koje se fokusira na analizu i izvještavanje podataka o aktivnostima učenika kako bi se olakšalo učenje.
Pet ključnih sektora industrije e-učenja su savjetovanje, sadržaj, tehnologije, usluge i podrška.[206] Diljem svijeta, e-učenje je 2000. procijenjeno na više od 48 USD milijardi, prema konzervativnim procjenama.[207] Komercijalni rast je bio brz.[208] Svjetska komercijalna tržišna aktivnost procijenjena je 2014. na 6 USD milijardi rizičnog kapitala u posljednjih pet godina,[208]:38 sa samostalnim učenjem koje donosi 35,6 USD milijardi u 2011.[208]:4 Sjevernoameričko e-učenje generiralo je 23,3 USD milijardi prihoda u 2013., sa stopom rasta od 9% u autorskim alatima za izradu u oblaku i platformama za učenje.[208] :19
Tehnolozi i psiholozi obrazovanja primjenjuju osnovna obrazovna i psihološka istraživanja u primijenjenu znanost (ili tehnologiju) učenja ili poučavanja utemeljenu na dokazima. U istraživanju, ova zanimanja obično zahtijevaju diplomski stupanj (magistar, doktorat, doktorat ili doktorat) u polju povezanom s obrazovnom psihologijom, obrazovnim medijima, eksperimentalnom psihologijom, kognitivnom psihologijom ili, točnije, u područjima obrazovanja, nastavna ili ljudska tehnologija izvedbe ili nastavni dizajn. U industriji se obrazovna tehnologija koristi za osposobljavanje učenika i zaposlenika od strane širokog spektra stručnjaka za učenje i komunikaciju, uključujući dizajnere instrukcija, tehničke trenere, stručnjake za tehničku komunikaciju i stručnjake za profesionalnu komunikaciju, tehničke pisce i, naravno, učitelje osnovnih škola i sveučilišta. razine. O transformaciji obrazovne tehnologije iz kućne radinosti u profesiju raspravljaju "Shurville" et al.
- ADDIE Model
- Pomoćna tehnologija – pomoćni uređaji za osobe s invaliditetom
- Računala u učionici – korištenje računala u školi
- Obrazovanje na daljinu – način pružanja obrazovanja učenicima koji nisu fizički prisutni
- E-učenje (teorija) – Principi kognitivne znanosti učinkovitog multimedijskog učenja
- Obrazovna animacija – animacije proizvedene u specifičnu svrhu poticanja učenja
- Obrazovna tehnologija u subsaharskoj Africi
- Inteligentni tutorski sustav – računalni sustav za pružanje instrukcija učenicima
- Usklađivanje modela osobe i tehnologije – okvir za preporuku pomoćnih tehnologija za osobe s invaliditetom
- Mobilno učenje za izbjeglice
- Korištenje mobitela u školama
- Online vjerodajnice za učenje
- Kvalifikacijski okvir § Kvalifikacijski okviri za online učenje
- Udaljeni laboratorij – Organizacija za provođenje eksperimenata na jednoj lokaciji dok se nalazi na drugoj
- Učenje jezika u virtualnom svijetu – konferencija o obrazovanju jezika u virtualnim svjetovima
- Simulacija temeljena na webu
- Digitalni mediji u obrazovanju
- Mediji povezani s Obrazovnom tehnologijom na Wikimedia Commons
- "Schools of the Future: Learning On-Line" 1994 documentary from KETC
- ↑ Robinson, Rhonda; Molenda, Michael; Rezabek, Landra. Facilitating Learning (PDF). Association for Educational Communications and Technology. Inačica izvorne stranice arhivirana (PDF) 22. rujna 2015. Pristupljeno 18. ožujka 2016.
- ↑ Mastellos, Nikolaos; Tran, Tammy; Dharmayat, Kanika; Cecil, Elizabeth; Lee, Hsin-Yi; Wong, Cybele C. Peng; Mkandawire, Winnie; Ngalande, Emmanuel; Wu, Joseph Tsung-Shu; Hardy, Victoria; Chirambo, Baxter Griphin. 2. travnja 2018. Training community healthcare workers on the use of information and communication technologies: a randomised controlled trial of traditional versus blended learning in Malawi, Africa. BMC Medical Education. 18 (1): 61. doi:10.1186/s12909-018-1175-5. ISSN 1472-6920. PMC 5879741. PMID 29609596
- ↑ Woo, Stu. 30. siječnja 2017. What's Better in the Classroom—Teacher or Machine?. The Wall Street Journal. Inačica izvorne stranice arhivirana 12. studenoga 2020. Pristupljeno 26. prosinca 2020.
- ↑ To win post-pandemic, edtech needs to start thinking big. TechCrunch. 22. prosinca 2020. Inačica izvorne stranice arhivirana 27. prosinca 2020. Pristupljeno 26. prosinca 2020.
- ↑ Report by Tech.Ed.Gov (2017). NETP17.
- ↑ Universities Use Second Life to Teach Complex Concepts. Government Technology. 27. srpnja 2010. Inačica izvorne stranice arhivirana 4. listopada 2013. Pristupljeno 3. listopada 2013.
- ↑ DoD gives PTSD help 'second life' in virtual reality | Article | The United States Army. Army.mil. Inačica izvorne stranice arhivirana 23. listopada 2013. Pristupljeno 22. listopada 2013.
- ↑ Malegam, F. 13. prosinca 2022. How to Empower eLearning with Virtual Classrooms in WordPress?. Adobe
- ↑ a b c J. Bransford; A. Brown; R. R. Cocking, ur. 2000. Technology to support learning. How people learn: Brain, mind, experience. National Academies Press. Washington, DC. str. 206–230
- ↑ Alsheail, Abdulrahman. 2010. Teaching English as a Second/Foreign Language in a Ubiquitous Learning Environment: A Guide for ESL/EFL Instructors (PDF). (Master's Project). Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 7. veljače 2014. Pristupljeno 2. travnja 2016.
- ↑ Hwang, G. J. (2014). Definition, framework, and research issues of smart learning environments-a context-aware ubiquitous learning perspective. Smart Learning Environments, 1(1), 1-14.
- ↑ Kinshuk; Chen, Nian-Shing; Cheng, I-Ling; Chew, Sie Wai. 17. veljače 2016. Evolution Is not enough: Revolutionizing Current Learning Environments to Smart Learning Environments. International Journal of Artificial Intelligence in Education. 26 (2): 561–581. doi:10.1007/s40593-016-0108-x
- ↑ Spector, Jonathan Michael. 16. listopada 2014. Conceptualizing the emerging field of smart learning environments. Smart Learning Environments. 1 (1). doi:10.1186/s40561-014-0002-7
- ↑ Andone, Diana; Holotescu, Carmen; Grosseck, Gabriela. 26. studenoga 2014. 2014 International Conference on Web and Open Access to Learning (ICWOAL). str. 1–4. doi:10.1109/ICWOAL.2014.7009244. ISBN 978-1-4799-5739-2
- ↑ Lombardi, Patrizia; Giordano, Silvia; Farouh, Hend; Yousef, Wael. Lipanj 2012. Modelling the smart city performance. Innovation: The European Journal of Social Science Research. 25 (2): 137–149. doi:10.1080/13511610.2012.660325
- ↑ Molenda, M. (2008). "Historical foundations". In M. J. Spector, M. D. Merrill, J. Merrienboer, & M. P. Driscoll (Eds.), Handbook of Research on Educational Communications and Technology (Third., pp. 3–20). New York, NY: Lawrence Earlbaum Associates.
- ↑ Nye, D. (2007). Technology Matters: Questions to Live With. Cambridge MA: MIT Press.
- ↑ Biruni, Muhammad ibn Ahmad; Sachau, Eduard. 1910. Alberuni's India. An account of the religion, philosophy, literature, geography, chronology, astronomy, customs, laws, and astrology of India about A.D. 1030. K. Paul, Trench, Trübner & Co.. London.
- ↑ Saettler, P. (1990). The Evolution of American Educational Technology. Englewood, CO: Libraries Unlimited.
- ↑ Suppes, P.; Jerman, M.; Groen, G. 1966. Arithmetic drills and review on a computer-based teletype (PDF). The Arithmetic Teacher. 13 (4): 303–309. doi:10.5951/AT.13.4.0303. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 5. ožujka 2016. Pristupljeno 4. rujna 2015.
- ↑ See Rowan, Roy (1983). Executive Ed. at Computer U. Fortune, 7 March 1983; Feenberg, Andrew (1993). "Building a Global Network: The WBSI Experience", in L. Harasim, ed., Global Networks: Computerizing the International Community, MIT Press, pp. 185-197.
- ↑ Withrow, Frank. 1. lipnja 1997. Technology in Education and the Next Twenty-Five Years. T.H.E. Journal
- ↑ Gail S. Thomas. 1. veljače 1988. Connected Education, Inc. Netweaver. Electronic Networking Association. Inačica izvorne stranice arhivirana 27. kolovoza 2008. Pristupljeno 25. kolovoza 2008.
- ↑ Promises and pitfalls of online education. 9. lipnja 2017. Inačica izvorne stranice arhivirana 20. lipnja 2018. Pristupljeno 19. ožujka 2018.
- ↑ Hickey, Ryan. 12. svibnja 2014. The history of online education. Peterson's. Inačica izvorne stranice arhivirana 19. ožujka 2018. Pristupljeno 19. ožujka 2018.
- ↑ Hiltz, S. (1990). "Evaluating the Virtual Classroom". In Harasim, L. (ed.) Online Education: Perspectives on a New Environment. New York: Praeger, pp. 133–169.
- ↑ a b Mason. R. and Kaye, A. (1989). Mindweave: Communication, Computers and Distance Education. Oxford, UK: Pergamon Press.
- ↑ Avis, Peter. 9. listopada 2014. 1973-1977 The National Development Programme NDPCAL. Educational Technology. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. siječnja 2017. Pristupljeno 7. studenoga 2014.
- ↑ Crow, W. B. & Din, H. (2009). Unbound By Place or Time: Museums and Online Learning. Washington, DC: American Association of Museums, 9–10.
- ↑ Bates, A. (2005). Technology, e-Learning and Distance Education. London: Routledge.
- ↑ a b Johnson, Henry M. 2007. Dialogue and the construction of knowledge in e-learning: Exploring students' perceptions of their learning while using Blackboard's asynchronous discussion board. European Journal of Open, Distance and E-Learning. 10 (1). Inačica izvorne stranice arhivirana 16. studenoga 2012. Pristupljeno 22. listopada 2013.
- ↑ Harasim, L., Hiltz, S., Teles, L. and Turoff, M. (1995). Learning Networks: A Field Guide to Teaching and Learning Online. Cambridge, MA: MIT Press.
- ↑ Graziadei, W. D., et al., 1997. Building Asynchronous and Synchronous Teaching-Learning Environments: Exploring a Course/Classroom Management System Solution Arhivirana inačica izvorne stranice od 13. lipnja 2010. (Wayback Machine).
- ↑ Recommendation 1836 (2008). Realising the full potential of e-learning for education and training. Council of Europe. Inačica izvorne stranice arhivirana 22. ožujka 2013. Pristupljeno 7. svibnja 2013.
- ↑ Craft, Anna. Srpanj 2012. Childhood in a digital age: creative challenges for educational futures (PDF). London Review of Education. 10 (2): 173–190. doi:10.1080/14748460.2012.691282. Inačica izvorne stranice arhivirana (PDF) 21. prosinca 2018. Pristupljeno 2. siječnja 2019.
- ↑ Technology in Schools: Weighing The Pros And Cons. Huffington Post. 25. svibnja 2011. Inačica izvorne stranice arhivirana 23. travnja 2014. Pristupljeno 21. travnja 2014.
- ↑ Study: Online Course Enrollment Rising Rapidly at Private Nonprofits. U.S. News. 3. svibnja 2017. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. listopada 2017. Pristupljeno 3. svibnja 2017.
- ↑ As Schools Close Over Coronavirus, Protect Kids' Privacy in Online Learning. Human Rights Watch (engleski). 27. ožujka 2020. Inačica izvorne stranice arhivirana 10. travnja 2020. Pristupljeno 17. travnja 2020.
- ↑ Sean, Allan. 25. rujna 2020. How Covid-19 brought the University of Toronto Class of '24 Together Online. Brooke Godfrey. Inačica izvorne stranice arhivirana 9. kolovoza 2021. Pristupljeno 9. kolovoza 2021.
- ↑ Unesco. 5. ožujka 2020. Distance learning solutions. Inačica izvorne stranice arhivirana 31. ožujka 2020. Pristupljeno 11. svibnja 2020.
- ↑ Kaplan, Andreas. 6. travnja 2021. Higher Education at the Crossroads of Disruption: the University of the 21st Century. ISBN 978-1-80071-504-2. Inačica izvorne stranice arhivirana 29. siječnja 2021. Pristupljeno 14. travnja 2021.
- ↑ 13 investors say lifelong learning is taking edtech mainstream. TechCrunch (engleski). 28. siječnja 2021. Pristupljeno 1. veljače 2021.
|url-status=deadzahtijeva|archive-url=(pomoć) - ↑ Green, Thomas. 1971. The activities of teaching. McGraw Hill
- ↑ Skinner, B.F. 1954. The science of learning and the art of teaching. Harvard Educational Review. 24: 86–97
- ↑ Skinner, B.F. 1958. Teaching machines. Science. 128 (3330): 969–77. Bibcode:1958Sci...128..969S. doi:10.1126/science.128.3330.969. PMID 13592277 and others see Dr. Burrhus Frederic Skinner: A Bibliography (PDF). bfskinner.org. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 17. prosinca 2008.
- ↑ Skinner BF. 1965. The technology of teaching. Proceedings of the Royal Society B: Biological Sciences. 162 (989): 427–43. Bibcode:1965RSPSB.162..427S. doi:10.1098/rspb.1965.0048. PMID 4378497
- ↑ Skinner, B.F. 1968. The technology of teaching. Proceedings of the Royal Society B: Biological Sciences. New York: Appleton-Century-Crofts. 162 (989): 427–43. Bibcode:1965RSPSB.162..427S. doi:10.1098/rspb.1965.0048. PMID 4378497. Library of Congress Card Number 68-12340 E 81290
- ↑ a b Irby, Beverly; Brown, Genevieve; Lara-Alecio, Rafael; Jackson, Shirley. 2013. Handbook of Educational Theories. IAP. Charlotte, NC. str. 105. ISBN 978-1-61735-866-1
- ↑ Hergenhahn, B.R. 2008. An Introduction to the History of Psychology. Wadsworth Cengage Learning. Belmont, CA. str. 627. ISBN 978-0-495-50621-8
- ↑ deJong, T. 2010. Cognitive Load Theory, Educational Research, and Instructional Design: Some Food for Thought. Instructional Science: 38
- ↑ a b Utley, Rose. 2010. Theory and Research for Academic Nurse Educators: Application to Practice. Jones & Bartlett Learning LLC. Sudbury, MA. str. 23. ISBN 978-0-7637-7413-4
- ↑ Termos, Mohamad. 2012. Does the Classroom Performance System (CPS) Increase Students' Chances for Getting a Good Grade in College Core Courses and Increase Retention?. International Journal of Technologies in Learning. 19 (1): 45–56. doi:10.18848/2327-0144/cgp/v19i01/49144
- ↑ a b c d Rosenberg, Richard. 2004. The Social Impact of Computers. Elsevier Academic Press. Amsterdam. ISBN 978-0-12-597121-8
- ↑ Cassidy, Margaret. 2004. Book Ends: The Changing Media Environment of American Classrooms. Hampton Press, Inc.. Cresskill, NJ. str. 223. ISBN 978-1-57273-492-0
- ↑ Cassidy, Margaret. 2004. Book Ends: The Changing Media Environment of American Classrooms. Hampton Press, Inc.. Cresskill, NJ. str. 224. ISBN 978-1-57273-492-0
- ↑ Rosenberg, Richard. 2004. The Social Impact of Computers. Elsevier Academic Press. Amsterdam. str. 219. ISBN 978-0-12-597121-8
- ↑ a b Bates, A. and Poole, G. Effective Teaching with Technology in Higher Education San Francisco: Jossey-Bass/John Wiley, 2003
- ↑ OECD (2005) E-Learning in Tertiary Education: Where Do We Stand? Paris: OECD
- ↑ Baker, Celia. 4. siječnja 2013. Blended learning: Teachers plus computers equal success. Desert News. Inačica izvorne stranice arhivirana 23. listopada 2013. Pristupljeno 30. siječnja 2014.
- ↑ Strauss, Valerie. 22. rujna 2012. Three fears about blended learning. The Washington Post. Inačica izvorne stranice arhivirana 16. srpnja 2017. Pristupljeno 26. kolovoza 2017.
- ↑ Kaplan, Andreas. 2017. Rishi, Bikramjit; Bandyopadhyay, Subir (ur.). Academia Goes Social Media, MOOC, SPOC, SMOC, and SSOC: The digital transformation of Higher Education Institutions and Universities. Contemporary Issues in Social Media Marketing. Routledge. doi:10.4324/9781315563312-2
- ↑ Al-Asfour, A. 2012. Online Teaching: Navigating Its Advantages, Disadvantages and Best Practices. Tribal College Journal of American Indian Higher Education. 23: 3
- ↑ Loutchko, Iouri; Kurbel, Karl; Pakhomov, Alexei: Production and Delivery of Multimedia Courses for Internet Based Virtual Education; The World Congress "Networked Learning in a Global Environment: Challenges and Solutions for Virtual Education", Berlin, Germany, 1–4 May 2002
- ↑ Podcasts in Education: What, Why and How? (PDF). Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 27. rujna 2013. Pristupljeno 8. prosinca 2012.
- ↑ Asynchronous Learning: Definition, Benefits, and Example Activities. Inačica izvorne stranice arhivirana 25. listopada 2019. Pristupljeno 10. veljače 2020.
- ↑ a b Crane B. "Using Web 2.0 Tools in the K-12 Classroom". Neal-Schuman Publishers, Inc., 2009
- ↑ Sendall, P; Ceccucci, W.; Peslak, A. Prosinac 2008. Web 2.0 Matters: An Analysis of Implementing Web 2.0 in the Classroom. Information Systems Education Journal. 6 (64). Inačica izvorne stranice arhivirana 29. studenoga 2014. Pristupljeno 20. studenoga 2014.
- ↑ Pogreška u citiranju: Nevažeća
<ref>oznaka; nije zadan tekst za izvorpatent - ↑ Redecker, Christine. 2009. Review of Learning 2.0 Practices: Study on the Impact of Web 2.0 Innovations on Education and Training in Europe. JRC Scientific and Technical Reports (EUR 23664 EN – 2009). Inačica izvorne stranice arhivirana 7. prosinca 2016. Pristupljeno 20. studenoga 2014.
- ↑ a b Seely Brown, John; Adler, Richard P. 2008. Minds on Fire: Open Education, the Long Tail, and Learning 2.0 (PDF). Educause Review (January/February 2008): 16–32. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 16. srpnja 2014. Pristupljeno 20. studenoga 2014.
- ↑ UCI's iMedEd Initiative named a 2012-13 Apple Distinguished Program. news.uci.edu. 11. veljače 2013. Inačica izvorne stranice arhivirana 4. ožujka 2016. Pristupljeno 11. studenoga 2015.
- ↑ Escuela 2.0. Ite.educacion.es. Inačica izvorne stranice arhivirana 23. listopada 2013. Pristupljeno 22. listopada 2013.
- ↑ Scuola Digitale " Cl@ssi 2.0. Scuola-digitale.it. Inačica izvorne stranice arhivirana 23. listopada 2013. Pristupljeno 22. listopada 2013.
- ↑ Lee, Yuan-Hsuan. Listopad 2015. Facilitating critical thinking using the C-QRAC collaboration script: Enhancing science reading literacy in a computer-supported collaborative learning environment. Computers & Education. 88: 182–191. doi:10.1016/j.compedu.2015.05.004
- ↑ What is collaborative learning?. spiral.ac. Inačica izvorne stranice arhivirana 3. kolovoza 2016. Pristupljeno 5. lipnja 2016.
- ↑ Friess, Erin; Lam, Chris. Listopad 2018. Cultivating a Sense of Belonging: Using Twitter to Establish a Community in an Introductory Technical Communication Classroom. Technical Communication Quarterly. 27 (4): 343–361. doi:10.1080/10572252.2018.1520435
- ↑ Verzosa Hurley, Elise; Kimme Hea, Amy C. Siječanj 2014. The Rhetoric of Reach: Preparing Students for Technical Communication in the Age of Social Media. Technical Communication Quarterly (engleski). 23 (1): 55–68. doi:10.1080/10572252.2014.850854. ISSN 1057-2252
- ↑ Kimme Hea, Amy C. Siječanj 2014. Social Media in Technical Communication. Technical Communication Quarterly (engleski). 23 (1): 1–5. doi:10.1080/10572252.2014.850841. ISSN 1057-2252
- ↑ Bowdon, Melody A. 1. siječnja 2014. Tweeting an Ethos: Emergency Messaging, Social Media, and Teaching Technical Communication. Technical Communication Quarterly. 23 (1): 35–54. doi:10.1080/10572252.2014.850853. ISSN 1057-2252
- ↑ Vie, Stephanie. 3. srpnja 2017. Training Online Technical Communication Educators to Teach with Social Media: Best Practices and Professional Recommendations. Technical Communication Quarterly. 26 (3): 344–359. doi:10.1080/10572252.2017.1339487. ISSN 1057-2252
- ↑ Hall, Ashley A.; DuFrene, Debbie D. Lipanj 2016. Best Practices for Launching a Flipped Classroom. Business and Professional Communication Quarterly. 79 (2): 234–242. doi:10.1177/2329490615606733. ISSN 2329-4906
- ↑ About Flipped Classrooms. Inačica izvorne stranice arhivirana 15. ožujka 2017. Pristupljeno 19. ožujka 2017.
- ↑ Shi-Chun, Du; Ze-Tian, Fu; Yi, Wang. 2014. The Flipped Classroom–Advantages and Challenges (engleski). Atlantis Press. str. 17–20. doi:10.2991/emtc-14.2014.3. ISBN 978-94-6252-008-0
- ↑ Forehand, M. 2010. Bloom's Taxonomy. From Emerging Perspectives on Learning, Teaching and Technology. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. srpnja 2008. Pristupljeno 25. listopada 2012.
- ↑ Cuesta-Cambra, Ubaldo; Niño-González, José-Ignacio; Rodríguez-Terceño, José. 1. srpnja 2017. The Cognitive Processing of an Educational App with EEG and 'Eye Tracking'. Comunicar. 25 (52): 41–50. doi:10.3916/c52-2017-04
- ↑ Dieker, Lisa A.; Lane, Holly B.; Allsopp, David H.; O'Brien, Chris; Butler, Tyran Wright; Kyger, Maggie; Lovin, LouAnn; Fenty, Nicole S. 7. travnja 2009. Evaluating Video Models of Evidence-Based Instructional Practices to Enhance Teacher Learning. Teacher Education and Special Education. 32 (2): 180–196. doi:10.1177/0888406409334202
- ↑ Biocchi, Michael. Games in the Classroom. Gaming in the Classroom. Inačica izvorne stranice arhivirana 15. kolovoza 2011. Pristupljeno 24. ožujka 2011.
- ↑ Screencasting | Teaching and Learning Innovation Park. Ipark.hud.ac.uk. Inačica izvorne stranice arhivirana 23. listopada 2013. Pristupljeno 22. listopada 2013.
- ↑ Shiao, Dennis. Why Virtual Classrooms Are Excellent Learning Venues. INXPO. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. studenoga 2013. Pristupljeno 18. svibnja 2013.
- ↑ Kolpashnikova, Kamila; Bartolic, Silvia. 2019. Digital divide in quantitative methods: The effects of computer-assisted instruction and students' attitudes on knowledge acquisition. Journal of Computer Assisted Learning. 35 (2): 208–217. doi:10.1111/jcal.12322
- ↑ Tremblay, Eric. 2010. Educating the Mobile Generation – using personal cell phones as audience response systems in post-secondary science teaching. Journal of Computers in Mathematics and Science Teaching. 29 (2): 217–227. Inačica izvorne stranice arhivirana 31. listopada 2010. Pristupljeno 5. studenoga 2010.
- ↑ Terras, Melody M.; Ramsay, Judith. Rujan 2012. The five central psychological challenges facing effective mobile learning. British Journal of Educational Technology. 43 (5): 820–832. doi:10.1111/j.1467-8535.2012.01362.x. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. lipnja 2020. Pristupljeno 30. ožujka 2020.
- ↑ Kester, Liesbeth; Kirschner, Paul; Corbalan, Gemma. Svibanj 2007. Designing support to facilitate learning in powerful electronic learning environments. Computers in Human Behavior. 23 (3): 1047–1054. CiteSeerX 10.1.1.564.4050. doi:10.1016/j.chb.2006.10.001
- ↑ Campaña, Laura V.; Ouimet, Donald A. siječnja–veljače 2015. iStimulation: Apple iPad Use with Ch. Journal of Visual Impairment & Blindness. 109 (1): 67–72. doi:10.1177/0145482X1510900110
- ↑ Technology in Schools: The Ongoing Challenge of Access, Adequacy and Equity (PDF). NEA Education Policy and Practice Department. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 25. listopada 2019. Pristupljeno 19. ožujka 2020.
- ↑ Schindler, Laura A.; Burkholder, Gary J.; Morad, Osama A.; Marsh, Craig. Prosinac 2017. Computer-based technology and student engagement: a critical review of the literature. International Journal of Educational Technology in Higher Education (engleski). 14 (1): 25. doi:10.1186/s41239-017-0063-0. ISSN 2365-9440
- ↑ a b Courts, B. & Tucker, J. (2012). "Using Technology To Create A Dynamic Classroom Experience". Journal of College Teaching & Learning. 9 (2), 121-128.
- ↑ Can Tweeting Help Your Teaching?. NEA. Inačica izvorne stranice arhivirana 1. prosinca 2009. Pristupljeno 8. travnja 2015.
- ↑ Murray, Kristine; Rhonda Waller. svibnja–lipnja 2007. Social Networking Goes Abroad (PDF). Education Abroad. 16 (3): 56–59. Inačica izvorne stranice arhivirana (PDF) 5. listopada 2013. Pristupljeno 27. srpnja 2013.
- ↑ Beagle, Martha; Hudges, Don. Social Networking in Education. pelinks4u.org. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. listopada 2013. Pristupljeno 27. srpnja 2013.
- ↑ Pilgrim, Jodi; Christie Bledsoe. 1. rujna 2011. Learning Through Facebook: A Potential Tool for Educators. Delta Kappa Gamma
- ↑ a b Carpenter S. Definition: Whiteboard Arhivirana inačica izvorne stranice (Wayback Machine). TechTarget.
- ↑ Farwell. 2013. Keeping an Online Class Interesting and Interactive. Distance Learning. 10 (3): 27–32
- ↑ Vegas, Emiliana. 14. travnja 2020. School Closures, Government Responses, and Learning Inequality Around the World during COVID-19. Brookings. Inačica izvorne stranice arhivirana 25. siječnja 2021. Pristupljeno 14. veljače 2021.
- ↑ Sharples, Mike. Studeni 2013. Shared orchestration within and beyond the classroom (PDF). Computers & Education. 69: 504–506. doi:10.1016/j.compedu.2013.04.014. ISSN 0360-1315. Inačica izvorne stranice arhivirana (PDF) 31. srpnja 2020. Pristupljeno 20. prosinca 2019.
- ↑ Sarasota, Darya; Ali Khalid; Sören Auer; Jörg Unbehauen. 2013. Crowd Learn: Crowdsourcing the Creation of Highly-structured E-Learning Content. 5th International Conference on Computer Supported Education CSEDU 2013. Inačica izvorne stranice arhivirana 20. studenoga 2019. Pristupljeno 12. srpnja 2014.
- ↑ Blackboard International | EMEA. Blackboard.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 27. ožujka 2009. Pristupljeno 24. listopada 2012.
- ↑ open-source community-based tools for learning. Moodle.org. Inačica izvorne stranice arhivirana 25. listopada 2012. Pristupljeno 24. listopada 2012.
- ↑ Auer, Sören. First Public Beta of SlideWiki.org. Inačica izvorne stranice arhivirana 20. veljače 2013. Pristupljeno 22. veljače 2013.
- ↑ Technology-enabled learning: More than e-Learning - Part 1: What does technology-enabled training management look like?. Training Development Excellence Essentials. Inačica izvorne stranice arhivirana 16. ožujka 2018. Pristupljeno 7. srpnja 2017.
- ↑ Instructor-Led Training and e-Learning: which technology for which learning delivery?. Training Development Excellence Essentials. Inačica izvorne stranice arhivirana 16. ožujka 2018. Pristupljeno 7. srpnja 2017.
- ↑ Clark, R. C., Mayer, R. E. (2007). eLearning and the Science of Instruction. San Francisco: Pfeiffer. ISBN 978-0787986834
- ↑ Chi, Michelene T.H.; Siler, Stephanie A.; Jeong, Heisawn; Yamauchi, Takashi; Hausmann, Robert G. Srpanj 2001. Learning from human tutoring. Cognitive Science. 25 (4): 471–533. doi:10.1207/s15516709cog2504_1. ISSN 0364-0213
- ↑ Bloom, Benjamin S. Lipanj 1984. The 2 Sigma Problem: The Search for Methods of Group Instruction as Effective as One-to-One Tutoring. Educational Researcher. 13 (6): 4–16. doi:10.3102/0013189x013006004. ISSN 0013-189X
- ↑ Corbett, Albert T.; Anderson, John R. 1995. Knowledge tracing: Modeling the acquisition of procedural knowledge. User Modeling and User-Adapted Interaction. 4 (4): 253–278. doi:10.1007/bf01099821. ISSN 0924-1868
- ↑ Pardos, Zachary A.; Baker, Ryan S. J. D.; San Pedro, Maria O. C. Z.; Gowda, Sujith M.; Gowda, Supreeth M. 2013. Affective states and state tests. Proceedings of the Third International Conference on Learning Analytics and Knowledge - LAK '13. ACM Press. New York, New York, USA. : 117. doi:10.1145/2460296.2460320. ISBN 978-1-4503-1785-6
- ↑ Baker, Ryan S.J.d. 2007. Modeling and understanding students' off-task behavior in intelligent tutoring systems. Proceedings of the SIGCHI Conference on Human Factors in Computing Systems - CHI '07. ACM Press. New York, New York, USA. : 1059–1068. doi:10.1145/1240624.1240785. ISBN 978-1-59593-593-9
- ↑ Beck, Joseph E.; Gong, Yue. 2013. Wheel-Spinning: Students Who Fail to Master a Skill. Lecture Notes in Computer Science. Springer Berlin Heidelberg. str. 431–440. doi:10.1007/978-3-642-39112-5_44. ISBN 978-3-642-39111-8
- ↑ du Boulay, Benedict. 6. kolovoza 2015. Recent Meta-reviews and Meta-analyses of AIED Systems. International Journal of Artificial Intelligence in Education. 26 (1): 536–537. doi:10.1007/s40593-015-0060-1. ISSN 1560-4292
- ↑ The Zone of Proximal Development and Adaptive Learning Systems. www.wiley.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 14. kolovoza 2021. Pristupljeno 27. ožujka 2021.
- ↑ a b Alphen, Erik van; Bakker, Saskia. 2016. Lernanto. Proceedings of the 2016 CHI Conference Extended Abstracts on Human Factors in Computing Systems - CHI EA '16. ACM Press. New York, New York, USA. : 2334–2340. doi:10.1145/2851581.2892524. ISBN 978-1-4503-4082-3
- ↑ Holstein, Kenneth; McLaren, Bruce M.; Aleven, Vincent. 2018. Student Learning Benefits of a Mixed-Reality Teacher Awareness Tool in AI-Enhanced Classrooms. Lecture Notes in Computer Science. Springer International Publishing. str. 154–168. doi:10.1007/978-3-319-93843-1_12. ISBN 978-3-319-93842-4
- ↑ van Leeuwen, Anouschka; Janssen, Jeroen; Erkens, Gijsbert; Brekelmans, Mieke. Prosinac 2015. Teacher regulation of cognitive activities during student collaboration: Effects of learning analytics. Computers & Education. 90: 80–94. doi:10.1016/j.compedu.2015.09.006. ISSN 0360-1315
- ↑ Pogreška u citiranju: Nevažeća
<ref>oznaka; nije zadan tekst za izvorRideout - ↑ Buckleitner, Warren. 12. lipnja 2008. So Young, and So Gadgeted. The New York Times. Inačica izvorne stranice arhivirana 23. prosinca 2016. Pristupljeno 21. veljače 2017.
- ↑ Meidlinger, K. Choosing Media for Children Checklist: Adapted from Dr. Faith Rogow (PDF). Kids Watch Monthly. KQED. San Francisco. Inačica izvorne stranice arhivirana (PDF) 4. ožujka 2016. Pristupljeno 20. studenoga 2014.
- ↑ Technology in the Preschool Classroom. study.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. studenoga 2018. Pristupljeno 16. rujna 2021.
- ↑ Technology and Young Children: Preschoolers and Kindergartners. National Association for the Education of Young Children. Washington, DC
- ↑ a b ECE Technology: 10 Trending Tools for Teachers. Early Childhood Teacher. 29. kolovoza 2013. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. studenoga 2018. Pristupljeno 16. rujna 2021.
- ↑ Best Apps for Preschoolers. icanteachmychild.com. 4. rujna 2012. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. studenoga 2018. Pristupljeno 16. rujna 2021.
- ↑ a b Guiding Principles for Use of Technology with Early Learners. Office of Educational Technology. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. studenoga 2018. Pristupljeno 16. rujna 2021.
- ↑ publications. The Rise of Cyber-Schools. The New Atlantis. Inačica izvorne stranice arhivirana 25. veljače 2013. Pristupljeno 24. listopada 2012.
- ↑ Research Center: Charter Schools. Edweek.org. Inačica izvorne stranice arhivirana 29. siječnja 2013. Pristupljeno 24. listopada 2012.
- ↑ publications. For Frustrated Gifted Kids, A World of Online Opportunities. KQED. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. svibnja 2014. Pristupljeno 24. svibnja 2014.
- ↑ a b Cavanaugh, C. 2009. Effectiveness of cyber charter schools: A review of research on learnings. TechTrends. 53 (4): 28–31. doi:10.1007/s11528-009-0302-x
- ↑ Benno, Mark. 29. studenoga 2016. Virtual Reality. Gifted Child Today. 21 (1): 12–14. doi:10.1177/107621759802100104
- ↑ Annetta, Leonard; Mangrum, Jennifer; Holmes, Shawn; Collazo, Kimberly; Cheng, Meng‐Tzu. 12. svibnja 2009. Bridging Realty to Virtual Reality: Investigating gender effect and student engagement on learning through video game play in an elementary school classroom. International Journal of Science Education. 31 (8): 1091–1113. Bibcode:2009IJSEd..31.1091A. doi:10.1080/09500690801968656
- ↑ Heine, C.; Gerry, J.; Sutherland, L. S. 2015. Chapter 14: Technology Education for High-Ability Students. Dixon, F. A.; Moon, S. M. (ur.). The Handbook of Secondary Gifted Education. Prufrock Press, Inc.. Waco, Texas. str. 369–392. Inačica izvorne stranice arhivirana 30. srpnja 2020. Pristupljeno 1. siječnja 2019.
- ↑ Brochu, Michèle. 2018. Projet SEUR (PDF). Rapport d'Activités: 37. Inačica izvorne stranice arhivirana (PDF) 2. siječnja 2019. Pristupljeno 2. siječnja 2019.
- ↑ Ateliers de douance 9-12 ans du samedi. Collège Mont-Royal. Collège Mont-Royal. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. siječnja 2019. Pristupljeno 2. siječnja 2019.
- ↑ Major, Claire. 2015. Teaching Online: A Guide to Theory, Research, and Practice. Johns Hopkins University Press. Baltimore, Maryland.
- ↑ Jaggars, S. S.; Edgecombe, N.; Stacey, G. W. 2013. What we know about online course outcomes (research overview). Community College Research Center. Inačica izvorne stranice arhivirana 4. travnja 2016. Pristupljeno 2. travnja 2016.
- ↑ Ambient Insight Research. 2009. US Self-paced e-Learning Market. Ambient Insight Research. Monroe WA. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. travnja 2016. Pristupljeno 2. travnja 2016.
- ↑ Repetto, M.; Trentin, G., ur. 2011. Faculty Training for Web-Enhanced Learning. Nova Science Publishers, Inc.. Hauppauge, NY. ISBN 978-1-61209-335-2. Inačica izvorne stranice arhivirana 14. kolovoza 2021. Pristupljeno 20. studenoga 2014.
- ↑ Hebert, D. G. 2007. Five Challenges and Solutions in Online Music Teacher Education. Research and Issues in Music Education. 5 (1). Inačica izvorne stranice arhivirana 31. kolovoza 2012. Pristupljeno 20. studenoga 2014.
- ↑ Youngberg, David. 13. kolovoza 2012. Why Online Education Won't Replace College--Yet. The Chronicle of Higher Education. Inačica izvorne stranice arhivirana 29. studenoga 2014. Pristupljeno 20. studenoga 2014.
- ↑ Pappano, Laura. 2. studenoga 2012. The Year of the MOOC. The New York Times. Inačica izvorne stranice arhivirana 27. ožujka 2013. Pristupljeno 12. veljače 2013.
- ↑ Kolowich, Steve. 15. svibnja 2014. Conventional Online Higher Education Will Absorb MOOCs, 2 Reports Say. The Chronicle of Higher Education. Inačica izvorne stranice arhivirana 17. rujna 2018. Pristupljeno 15. svibnja 2014.
- ↑ Fischer-Hübner, Simone; Martucci, Leonardo A.; Fritsch, Lothar; Pulls, Tobias; Herold, Sebastian; Iwaya, Leonardo H.; Alfredsson, Stefan; Zuccato, Albin. 2018. Drevin, Lynette; Theocharidou, Marianthi (ur.). A MOOC on Privacy by Design and the GDPR (PDF). Information Security Education – Towards a Cybersecure Society. IFIP Advances in Information and Communication Technology (engleski). Springer International Publishing. 531: 95–107. doi:10.1007/978-3-319-99734-6_8. ISBN 978-3-319-99734-6
- ↑ Anderson, Ashton; Huttenlocher, Daniel; Kleinberg, Jon; Leskovec, Jure. 2014. Engaging with massive online courses. Proceedings of the 23rd International Conference on World Wide Web - WWW '14. ACM Press. New York, New York, USA. : 687–698. arXiv:1403.3100. Bibcode:2014arXiv1403.3100A. doi:10.1145/2566486.2568042. ISBN 978-1-4503-2744-2
- ↑ Saba, Farhad. studenoga–prosinca 2011. Distance Education in the United States: Past, Present, Future. Educational Technology (engleski). 51 (6): 11–18. ISSN 0013-1962. Inačica izvorne stranice arhivirana 31. srpnja 2020. Pristupljeno 29. svibnja 2019.
- ↑ Warner, Dorothy; Procaccino, J. Drew. Lipanj 2004. Toward wellness: Women seeking health information. Journal of the American Society for Information Science and Technology. 55 (8): 709–730. doi:10.1002/asi.20016
- ↑ Simpson, C.W.; Prusak, L. Prosinac 1995. Troubles with information overload—Moving from quantity to quality in information provision. International Journal of Information Management. 15 (6): 413–425. doi:10.1016/0268-4012(95)00045-9
- ↑ Tamrat T, Kachnowski S. 2012. Special delivery: an analysis of mHealth in maternal and newborn health programs and their outcomes around the world. Maternal and Child Health Journal. 16 (5): 1092–1101. doi:10.1007/s10995-011-0836-3. PMID 21688111
- ↑ Källander, K; Tibenderana, JK; Akpogheneta, OJ. 2013. Mobile health (mHealth) approaches and lessons for increased performance and retention of community health workers in low- and middle-income countries: a review. Journal of Medical Internet Research. 15 (1): e17. doi:10.2196/jmir.2130. PMC 3636306. PMID 23353680
- ↑ a b Ross, S.; Morrison, G.; Lowther, D. 2010. Educational technology research past and present: balancing rigor and relevance to impact learning (PDF). Contemporary Educational Technology. 1 (1): 17. Inačica izvorne stranice arhivirana (PDF) 5. listopada 2016. Pristupljeno 2. travnja 2016.
- ↑ Hicks, S.D. 2011. Technology in today's classroom: Are you a tech-savvy teacher?. The Clearing House. 84 (5): 188–191. doi:10.1080/00098655.2011.557406
- ↑ a b c d Masson, M. Prosinac 2014. Benefits of TED Talks. Canadian Family Physician. 60 (12): 1080. PMC 4264800. PMID 25500595
- ↑ a b Ahmad, Zameer. 11. veljače 2011. Virtual Education System (Current Myth & Future Reality in Pakistan). SSRN 1709878
- ↑ a b Dalsgaard, Christian. Social software: E-learning beyond learning management systems. eurodl.org. University of Aarhus. Inačica izvorne stranice arhivirana 20. svibnja 2013. Pristupljeno 31. ožujka 2013.
- ↑ Technology Uses in Education. Nsba.org. 9. prosinca 2011. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. srpnja 2013. Pristupljeno 22. ožujka 2014.
- ↑ a b Technology Impact on Learning. Nsba.org. 9. prosinca 2011. Inačica izvorne stranice arhivirana 1. srpnja 2013. Pristupljeno 22. ožujka 2014.
- ↑ Warschauer, M.; Matuchniak, T. 2010. New technology and digital worlds: analyzing evidence of equity in access, use and outcomes. Review of Research in Education. 34: 179–225. doi:10.3102/0091732X09349791
- ↑ Theen, Andrew. 12. veljače 2012. MIT Begins Offering Free Online Course With Certificate. Bloomberg News. Inačica izvorne stranice arhivirana 25. prosinca 2014.
- ↑ Kemp, Nenagh; Grieve, Rachel. 1. siječnja 2014. Face-to-face or face-to-screen? Undergraduates' opinions and test performance in classroom vs. online learning. Frontiers in Psychology. 5: 1278. doi:10.3389/fpsyg.2014.01278. PMC 4228829. PMID 25429276
- ↑ Deschaine, Mark; Whale, David. 2017. Increasing Student Engagement in Online Educational Leadership Courses (PDF). Journal of Educators Online: 6. Inačica izvorne stranice arhivirana (PDF) 31. prosinca 2018.
- ↑ An, Y. J.; Reigeluth, C. 2011. Creating Technology-Enhanced, Learner-Centered Classrooms: K–12 Teachers' Beliefs, Perceptions, Barriers, and Support Needs (PDF). Journal of Digital Learning in Teacher Education. 28 (2): 54–62. doi:10.1080/21532974.2011.10784681. ISSN 2153-2974. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 5. srpnja 2016.
- ↑ a b Hiring Practices and Attitudes: Traditional vs. Online Degree Credentials SHRM Poll. 19. kolovoza 2010. Inačica izvorne stranice arhivirana 23. travnja 2016.
- ↑ Study: iPads improve Kindergarten literacy scores. Engadget. Inačica izvorne stranice arhivirana 26. listopada 2015.
- ↑ Global E-Learning Market 2017 to Boom $275.10 Billion Value by 2022 at a CAGR of 7.5% – Orbis Research. Inačica izvorne stranice arhivirana 27. svibnja 2018.
- ↑ Boser, U. 2013. Are Schools Getting a Big Enough Bang for Their Education Technology Buck? (PDF). American Progress. str. 1–12. Inačica izvorne stranice arhivirana (PDF) 17. svibnja 2014.
- ↑ Culp, K.M.; Honey, M.; Mandinach, E. 2005. A retrospective on twenty years of education technology policy. Journal of Educational Computing Research. 32 (3): 279–307. doi:10.2190/7W71-QVT2-PAP2-UDX7
- ↑ a b Lai, K.W. 2008. ICT Supporting the Learning Process: The Premise, Reality, and Promise. International Handbook of Information Technology in Primary and Secondary Education. Springer US. str. 215–230
- ↑ a b Postman, N. 1992. Technopoly: the surrender of culture to technology. New York. Vintage Books. New York, NY. ISBN 978-0-679-74540-2
- ↑ Baby DVDs, Videos May Hinder, Not Help, Infants' Language Development. University of Washington Press. 7. kolovoza 2007. Inačica izvorne stranice arhivirana 15. veljače 2015.
- ↑ Moret, B. 8. lipnja 2012. No television for babies: Why TV is bad for young children. The Washington Times. Inačica izvorne stranice arhivirana 4. siječnja 2015.
- ↑ Cuban, L. 1998. High-Tech Schools and Low-Tech Teaching. Journal of Computing in Teacher Education. 14 (2): 6–7. doi:10.1080/10402454.1998.10784333. Inačica izvorne stranice arhivirana 30. srpnja 2020.
- ↑ Ho, A. D.; Reich, J.; Nesterko, S.; Seaton, D. T.; Mullaney, T.; Waldo, J.; Chuang, I. 2014. HarvardX and MITx: The first year of open online courses. HarvardX and MITx Working Paper No. 1. doi:10.2139/ssrn.2381263. SSRN 2381263
- ↑ D F O Onah; J E Sinclair; R Boyatt. 2014. Dropout Rates of Massive Open Online Courses: Behavioural Patterns. doi:10.13140/rg.2.1.2402.0009. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. veljače 2021. journal zahtijeva
|journal=(pomoć) - ↑ Trucano, M. (11 December 2013). More about MOOCs and developing countries. EduTech: A World Bank Blog on ICT use in Education
- ↑ Trenholm, Sven. 21. srpnja 2016. A Review of Cheating in Fully Asynchronous Online Courses: A Math or Fact-Based Course Perspective. Journal of Educational Technology Systems. 35 (3): 281–300. doi:10.2190/Y78L-H21X-241N-7Q02. Inačica izvorne stranice arhivirana 14. kolovoza 2021.
- ↑ Fawaz, Mirna; Samaha, Ali. Siječanj 2021. E‐learning: Depression, anxiety, and stress symptomatology among Lebanese university students during COVID‐19 quarantine. Nursing Forum (engleski). 56 (1): 52–57. doi:10.1111/nuf.12521. ISSN 0029-6473. PMID 33125744
- ↑ a b c Ritchel, Matt. 21. studenoga 2010. Growing up Digital, Wired for Distraction. The New York Times. Inačica izvorne stranice arhivirana 13. studenoga 2013.
- ↑ Cuban, Larry. 2001. Oversold and Underused: Computers in the Classroom (PDF). Harvard University Press. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 9. kolovoza 2017.
- ↑ a b c Winner, Langdon. 1986. The Whale and the Reactor. The University of Chicago Press
- ↑ Marx, Leo. 2010. Technology: The Emergence of a Hazardous Concept. Technology and Culture. 51 (3): 561–577. doi:10.1353/tech.2010.0009
- ↑ Papert, S. 1980. Mindstorms: Children computers and powerful ideas (PDF). Basic Books. New York, NY. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 6. studenoga 2015.
- ↑ Willingham, Daniel. Summer 2010. Have Technology and Multitasking Rewired How Students Learn?. American Educator (Summer 2010): 23–28 Provjerite vrijednost datuma u parametru:
|date=(pomoć) - ↑ a b Wei, L.; Hindman, D. 2011. Does the Digital Divide Matter More? Comparing the Effects of New Media and Old Media Use on the Education-Based Knowledge Gap. Mass Communication and Society. 14 (1): 216–235. doi:10.1080/15205431003642707
- ↑ a b c d e f Jenkins, H. (2009). Confronting the Challenges of Participatory Culture: Media Education for the 21st Century. Cambridge, MA: The MIT Press.
- ↑ a b c Frida Alim, Nate Cardozo, Gennie Gebhart, Karen Gullo, Amul Kalia, Spying on Students. School-issued devices and student privacy Arhivirana inačica izvorne stranice od 13. travnja 2017. (Wayback Machine), 13 April 2017, Executive summary.
- ↑ Williamson, Ben; Bayne, Sian; Shay, Suellen. 2020. The datafication of teaching in Higher Education: Critical issues and perspectives. Teaching in Higher Education. 25 (4): 351–365. doi:10.1080/13562517.2020.1748811
- ↑ Williamson, Ben. 2018. The hidden architecture of higher education: Building a big data infrastructure for the 'smarter university'. International Journal of Educational Technology in Higher Education. 15. doi:10.1186/s41239-018-0094-1
- ↑ Oliver, A.; Osa, J. O.; Walker, T. M. 2012. Using instructional technologies to enhance teaching and learning for the 21st century pre K-12 students: The case of a professional education programs unit. International Journal of Instructional Media. 39 (4): 283–295
- ↑ a b Harris, J.; Mishra, P.; Koehler, M. 2009. Teachers' Technological Pedagogical Integration Reframed (PDF). Journal of Research on Technology in Education. 41 (4): 393–416. doi:10.1080/15391523.2009.10782536. Inačica izvorne stranice arhivirana (PDF) 10. rujna 2016.
- ↑ De Castell, S. 2011. Ludic Epistemology: What Game-Based Learning Can Teach Curriculum Studies. Journal of the Canadian Association for Curriculum Studies. 8 (2): 19–27. Inačica izvorne stranice arhivirana 17. travnja 2016.
- ↑ Eisenberg, M. 2008. Information Literacy: Essential Skills for the Information Age. DESIDOC Journal of Library & Information Technology. 28 (2): 39–47. doi:10.14429/djlit.28.2.166
- ↑ Fletcher, S. 2013. Machine Learning. Scientific American. 309 (2): 62–68. Bibcode:2013SciAm.309b..62F. doi:10.1038/scientificamerican0813-62. PMID 23923208
- ↑ a b Beatty, Ian D; Gerace, William J. Siječanj 2009. Technology-Enhanced Formative Assessment: A Research-Based Pedagogy for Teaching Science with Classroom Response Technology. Journal of Science and Technology. 18 (2): 146. Bibcode:2009JSEdT..18..146B. doi:10.1007/s10956-008-9140-4
- ↑ Fies, Carmen; Marshall, Jill. Ožujak 2006. Classroom Response Systems: A Review of the Literature. Journal of Science Education and Technology. 15 (1): 101. Bibcode:2006JSEdT..15..101F. doi:10.1007/s10956-006-0360-1
- ↑ a b Marriott, Pru; Lau, Alice. 2008. The use of on-line summative assessment in an undergraduate financial accounting course. Journal of Accounting Education. 26 (2): 73–90. doi:10.1016/j.jaccedu.2008.02.001
- ↑ An Introduction to E-marking (PDF). SQA. SQA. Inačica izvorne stranice arhivirana (PDF) 4. ožujka 2016.
- ↑ State government of India announces that it would be using e-marking for all streams from 2016. The Times of India. 2. lipnja 2015. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. lipnja 2015.
- ↑ What is Self Assessment?. nzqa. Inačica izvorne stranice arhivirana 14. lipnja 2016.
- ↑ Student Self-Assessment. unsw. Inačica izvorne stranice arhivirana 13. kolovoza 2016.
- ↑ Nagy, A. 2005. The Impact of E-Learning. Bruck, P.A.; Buchholz, A.; Karssen, Z.; Zerfass, A. (ur.). E-Content: Technologies and Perspectives for the European Market. Springer-Verlag. Berlin. str. 79–96
- ↑ European Commission (2000). Communication from the Commission: E-Learning – Designing "Tejas at Niit" tomorrow's education. Brussels: European Commission
- ↑ a b c d E-Learning Market Trends & Forecast 2014 - 2016 Report (PDF). www.docebo.com. Docebo. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 28. prosinca 2016.