Nara (narod)
| Nara |
|---|
| Ukupno pripadnika |
| 108,000[1] |
| Značajna područja naseljavanja |
 Eritreja
|
| Jezik |
| Nara |
| Vjera |
| uglavnom islam; Kršćanstvo (Istočno pravoslavlje), animizam |
Nara su etnička skupina koja naseljava jugozapadnu Eritreju.
Prema eritrejskoj vladi, Nara su potomci prvih nilo-saharskih doseljenika u Eritreji, koji su migrirali s područja Gornjeg Nila i pomiješali se kroz bračne veze s lokalnim pigmejskim stanovništvom.[2]
Danas Nara Ima oko 108 000,[1] jedna su od najmanjih etničkih grupa na Afričkom rogu.,[3] a čine oko 1,5% stanovništva Eritreje.[1][4]
Njihovo je područje smješteno sjeverno od područja Kunama, u zapadnim dijelovima doline Barka, uz granicu sa Sudanom.[5]
Populacija Nara podijeljena je u četiri podplemena: Higir, Mogareb, Koyta i Santora.[1]
Etnonim Nara znači "Nebesko utočište".[6] Nekad su se nazivali i Barya.[7]
Uglavnom su poljoprivrednici, korisnici državnih poticaja.
Nara su se tradicionalno su držali animističkih uvjerenja.[6] Nakon egipatske okupacije u 19. stoljeću, većina Nara usvojila je islam .[8] Manjina također slijedi kršćanstvo.[6]
Narod Nara govori jezik Nara. Kroz kontakt sa susjednim etničkim grupama koje govore Afroazijske jezike, mnogi Nara su dvojezični u Tigreu i/ili arapskom. Nara nisu imali svoj sustav pisanja, a nekoliko postojećih djela u Nara jeziku nastalo je transkribiranjem u druga pisma, tigre ili arapsko.[8]
Društvena organizacija naroda Nara temelji se na klanu i subklanu, a ljudi žive u selima i zaseocima. Obiteljski sustav je patrilinealan, za razliku od naroda Kuname. Zemljište pripada klanu i dijeli se među obiteljima u klanu.[8]
Prema Trombetta et al. (2015), 60% Nare su nositelji E1b1b očinske haplogrupe. Od tog broja, oko 13% nose V32 podkladu, kojoj pripada 60% Tigre semitskih govornika u Eritreji. To ukazuje na značajan protok gena iz susjednih muškaraca koji govore afro-azijski jezik u zajednicu predaka Nare.[9] Cruciani rt al. (2010) također su primijetili da su preostale osobe iz Nare primarno nositelji afro-azijske haplogrupe J (20%), kao i linije A (20%), koja je uobičajena među Nilotima.[10]
- ↑ a b c d Nara. Ethnologue. Pristupljeno 20. srpnja 2016.
- ↑ The people of Eritrea. Ministry of Information, Eritrea. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. svibnja 2019. Pristupljeno 20. srpnja 2016.
- ↑ Woldemikael, Tekle M. "Language, education, and public policy in Eritrea." African Studies Review 46.1 (2003): 117-136.
- ↑ https://books.google.com/books?id=f0R7iHoaykoC&pg=PA177&lpg=PA177&dq=nara+people+eritrea&source=bl&ots=ynQLnb8OP_&sig=ACfU3U1P_VpOlcQwGyw8C8Eon248RW4BeA&hl=sv&sa=X&ved=2ahUKEwip4qDZm4PpAhVjpYsKHZKBDQk4ChDoATABegQICBAB#v=onepage&q=nara%20people%20eritrea&f=false
- ↑ Killion, Tom. 1998. Historical Dictionary of Eritrea. ISBN 978-0-8108-3437-8
- ↑ a b c Eritrea: Nara People's History. Inačica izvorne stranice arhivirana 23. svibnja 2018. Pristupljeno 9. veljače 2010.
- ↑ Cavalli-Sforza, L. Luca; Menozzi, Paolo; and Piazza Alberto The History and Geography of Human Genes Princeton, New Jersey: 1994 Princeton University Press "Ethiopians, Some of Their Neighbors, and North Africans" str. 173
- ↑ a b c Mussie Tesfagiorgis G. 2010. Eritrea. ABC-CLIO. str. 177. ISBN 978-1-59884-231-9
- ↑ Beniamino Trombetta; Eugenia D’Atanasio; Andrea Massaia; Marco Ippoliti; Alfredo Coppa; Francesca Candilio; Valentina Coia; Gianluca Russo; Jean-Michel Dugoujon; Pedro Moral; Nejat Akar; Daniele Sellitto; Guido Valesini; Andrea Novelletto; Rosaria Scozzari; Fulvio Cruciani. 2015. Phylogeographic refinement and large scale genotyping of human Y chromosome haplogroup E provide new insights into the dispersal of early pastoralists in the African continent. Genome Biology and Evolution. 7 (7): 1940–1950. doi:10.1093/gbe/evv118. PMC 4524485. PMID 26108492
- ↑ Cruciani, Fulvio. 2010. Human Y chromosome haplogroup R-V88: a paternal genetic record of early mid Holocene trans-Saharan connections and the spread of Chadic languages. European Journal of Human Genetics. 18 (7): 800–807. doi:10.1038/ejhg.2009.231. PMC 2987365. PMID 20051990; Supplementary Table 3