Prijeđi na sadržaj

Nacrt:Umreženo učenje

Izvor: Wikipedija
Ovo je nacrt članka koji svatko može uređivati.
Članak u glavnom imenskom prostoru mora zadovoljavati kriterije, imati nepristrano gledište i navedene izvore. Sav sadržaj mora poštovati smjernicu o životopisima živih osoba, biti provjerljiv, enciklopedijske prirode i slobodnih autorskih prava. Članak mora biti pisan hrvatskim jezikom, wikipedijskim stilom i mora sadržavati wikipoveznice i kategorije.

Nakon što su svi preduvjeti zadovoljeni i članak je sadržajno dovršen, postavite zahtjev za premještanje stranice u glavni imenski prostor.
Članci s ovim predloškom za koje se nakon duljeg vremena utvrdi da ne zadovoljavaju osnovne uvjete o sadržaju vjerojatno će biti izbrisani. Predložak mogu ukloniti samo administratori.

Zadnja izmjena: Ivi104 (razgovor | doprinosi) prije 11 dana. (osvježi)

Umreženo učenje je proces razvijanja i održavanja veza između ljudi i informacija, te podupirući komunikaciju na takav način da podupire međusobno učenje . Središnji pojam u ovoj definiciji su veze. Zauzima relacijski stav u kojem se učenje odvija i u međusobnom odnosu na druge i u odnosu na resurse učenja. [1] U dizajnu i praksi, umreženo učenje ima za cilj olakšati razvoj skupova veza između učenika i njihovih međuljudskih zajednica, konteksta znanja i digitalnih tehnologija. [2]

Umreženo učenje može obrazovnim ustanovama pružiti veću funkcionalnu učinkovitost, na način da se nastavnim planom i programom može upravljati centralno, ili u slučaju strukovnog učenja, ima mogućnost smanjiti troškove za poslodavce i sve koje plaćaju porez. [3] Međutim, također se tvrdi da se prečesto umreženo učenje smatra unutar pretpostavke institucionaliziranog ili obrazovnog učenja, čime se izostavlja svijest o prednostima koje umreženo učenje ima u odnosu na neformalno ili situirano učenje . [4]

Povijest[uredi | uredi kôd]

Mreža i teorije umreženog učenja mogu se pratiti unatrag do 19. stoljeća, kada su komentatori razmatrali društvene implikacije umrežene infrastrukture kao što su željeznice i telegraf . [5] U novije vrijeme, umreženo učenje vuče korijene iz 1970-ih, s knjigama poput knjige Ivana Illicha, Deschooling Society, do nedavnih komentara oko ranijih 2000-ih godina, uglavnom nadahnuti internetom i društvenim medijima.

1970-te[uredi | uredi kôd]

Godine 1971. hrvatski filozof i svećenik Ivan Illich zamislio je 'mreže učenja' kao model za ljude da umreže učenje koje im je potrebno:

Koristit ću riječi "mreža mogućnosti" za "mrežu" da označim specifične načine pružanja pristupa svakom od četiri skupa resursa. "Mreža" se često koristi, nažalost, za označavanje kanala rezerviranih za materijal koji su drugi odabrali za indoktrinaciju, poduku i zabavu. Ali također se može koristiti za telefon ili poštansku uslugu, koji su prvenstveno dostupni pojedincima koji žele slati poruke jedni drugima. Volio bih da imamo drugu riječ za označavanje takvih retikularnih struktura za uzajamni pristup, riječ koja manje asocira na zarobljenost, manje degradirana sadašnjom upotrebom i više sugerira na činjenicu da svaki takav aranžman uključuje pravne, organizacijske i tehničke aspekte. Budući da nisam pronašao takav izraz, pokušat ću iskoristiti onaj koji je dostupan, koristeći ga kao sinonim za "edukativni web". Ivan Illich, 1971. [6]

Godine 1977. Christopher Alexander, Sara Ishikawa, Murray Silverstein, Max Jacobson, Ingrid Fiksdahl-King i Shlomo Angel surađuju u pisanju knjige A Pattern Language: Towns, Buildings, Construction . U ovom tekstu, na koji se uglavnom pozivaju arhitekti, navodi se "Mreža učenja" kao 18. obrazac, [7] i citira Illichovu knjigu kao "najprodorniju analizu i prijedlog za alternativni okvir za obrazovanje." Alexander i sur. nastavi savjetovati graditelje i urbaniste zainteresirane za uspostavljanje mreža učenja sa:

„...djelujte u dijelovima kako biste decentralizirali proces učenja i obogatili ga kroz kontakte s mnogim mjestima i ljudima diljem grada: radionice, učitelji kod kuće ili u šetnji gradom, stručnjaci spremni uzeti mlade kao pomagače, starija djeca koja podučavaju mlađu djecu, muzeji, grupe mladih koje putuju, znanstveni seminari, industrijske radionice, i tako dalje Zamislite sve ove situacije kao okosnicu procesa učenja; pregledajte sve te situacije, opišite ih i objavite kao gradski "kurikulum"; zatim neka učenici, djeca, njihove obitelji i susjedstvo sami isprepletu situacije koje se sastoje od njihove "škole" plaćajući dok idu standardnim vaučerima, prikupljenim porezom zajednice širi i obogaćuje ovu mrežu."

U 1970-ima, Institut za budućnost u Menlo Parku u Kaliforniji eksperimentirao je uz pomoć prakse umreženog učenja baziranim na internetu i računalnim konferencijama. [8] [9] [10] Ubrzo nakon što su objavljeni njihovi izvještaji, dva obrazovna pionira u korištenju internetskih tehnologija, Hiltz i Turoff, izravno su povezala obrazovanje s ovim pionirskim radom. [11]

1980-te[uredi | uredi kôd]

U kasnim 1980. godinama, Charles A. Findley bio je voditelj projekta "Collaborative Networked Learning" u Digital Equipment Corporation ui Sjedinjenim Državama. [12] Findleyjev projekt proveo je analizu trendova i razvio prototipove okruženja za suradničko učenje, što je postalo temelj za njihova daljnja istraživanja i razvoj onoga što su nazvali Collaborative Networked Learning (CNL), [13] i Collaborative Learning-Work (CLW). [14] [15] [16]

1990-te[uredi | uredi kôd]

Od početka razvoja interneta kao medija za pristup informacijama i komunikaciji, praksa umreženog učenja težila je fokusirati se na njegovu upotrebu. U prvoj fazi interneta njegova upotreba za umreženo učenje bila je ograničena niskim bandwithom, a naglasak je uglavnom bio na pisanim i tekstualnim interakcijama između ljudi i tekstualnim resursima na koje su se pozivali. Ovaj tekstualni oblik interakcije bio je poznat akademski medij, iako je postojalo prepoznavanje jedinstvenih kvaliteta hiperteksta koje se pojavljuju u online obliku. [17] [18]

Godine 1991. Jean Lave i Etienne Wenger u zajedništvu objavljuju Situated Learning: Legitimate Peripheral Participation, u kojem su naveli brojne primjere umreženog učenja unutar širokog raspona okruženja za neformalno učenje i unutar zajednica prakse. [19]

U kasnijoj polovici 1990-ih, otvoreni, interaktivni, situirani i umreženi pogledi na učenje bili su ograničeni obrazovnim institucijama jer su imali tendenciju razvijati ili implementirati sadržaj i praksu putem vlasničkih sustava za upravljanje učenjem (npr. Blackboard Inc, WebCT ) i kolaborativnih radnih alata kao što su IBM Lotus Notes/Learning Space i Quick Place), općenito slijedeći koncepte oko "e-učenja". Ovi sustavi omogućili su ograničenje pristupa i upravljanja studentima za administrativne potrebe obrazovnih institucija. [20]

Od 1998. svake druge godine održava se međunarodna konferencija o umreženom učenju. Konferencijski zbornik radova sa svakog skupa od 2002. godine dostupan jena web stranicama skupa . [21]

CSALT, istraživačka grupa na Sveučilištu Lancaster, UK, povezana sa serijom konferencija Networked Learning Conference i nekoliko uređenih zbirki, definirala je umreženo učenje kao "učenje u kojem se informacijska i komunikacijska tehnologija koristi za promicanje veza: između jednog učenika i drugih učenika, između učenika i mentora; između zajednice koja uči i njezinih resursa za učenje". [22] Međutim, čini se da ova definicija zanemaruje povijesnu upotrebu izraza, gdje računalstvo nije bilo od središnje važnosti.

2000-te[uredi | uredi kôd]

Godine 2000. John Seely Brown i Paul Duguid izdali su The Social Life of Information i predstavili koncept Networks of Practice (NoP's), neformalne društvene mreže u nastajanju koja podržava razmjenu informacija između pojedinaca okupljenih oko prakse. Nadovezujući se na rad Jeana Lavea i Étiennea Wengera o zajednici prakse (CoP's), Seely Brown i Duguid tvrdili su da se mreža razlikuje od zajednice po tome što su odnosi među članovima neformalniji i fluidniji u usporedbi sa zajednicama. Dok su CoP-ovi često bili lokalizirani s jakim međuljudskim odnosima koji su osiguravali grupnu koheziju, NoP-ovi su bili globalniji s odnosima koji su bili i jaki i slabi odnosi. [23]

Salmon (2001.) je napisao "učenje je izgrađeno oko zajednica učenja i interakcije, proširujući pristup izvan granica vremena i prostora, ali nudeći obećanje učinkovitosti i širenja pristupa. Zamislite pojedince kao čvorove na mreži!" [24]

Otprilike od 2004. godine, ideja o umreženom učenju ponovno je postala popularna, u skladu s pojavom društvenih medija i koncepata otvorenog koda, kao što je opisano u knjizi Yochaija Benklera iz 2006., Bogatstvo mreža . [25]

Godine 2005. George Siemens objavio je rad u Međunarodnom časopisu za nastavnu tehnologiju i učenje na daljinu, pod nazivom Konektivizam : Teorija učenja za digitalno doba [26] u kojem je zastupao potrebu za novom teorijom učenja, onom koja je uhvatila bit i predstavljao proces umreženog stvaranja znanja i učenja. Godine 2011. International Review of Research in Open and Distance Learning objavio je prvu recenziranu zbirku znanstvenih članaka o konektivizmu. Ovo posebno izdanje uredio je George Siemens (Sveučilište Athabasca i Grainne Conole (Otvoreno sveučilište, UK). [27]

Godine 2007. Starke-Meyerring, Duin i Palvetzian prvi su opisali Globally Networked Learning Environments (GNLE) – umrežena okruženja specijalizirana za učenje koja su posebno dizajnirana za povezivanje učenika iz različitih dijelova svijeta. [28] GNLE-ovi su dizajnirani da olakšaju dijalog i suradnju između i unutar grupa učenika, da razviju bolje razumijevanje i kompetencije za globalni rad i građanstvo. GNLE-ovi imaju mnogo različitih oblika i oblika. [29]

Modeli[uredi | uredi kôd]

Konektivistički MOOC[uredi | uredi kôd]

Uspjeh u MOOC-u, Neal Gillis i Dave Cormier

Masivni otvoreni online tečaj (MOOC) uključuje umrežene metode učenja unutar tipične strukture tečaja. [30] Prvi takav tečaj tako nazvan bio je Connectivism and Connective Knowledge 2008, čiji su domaćini bili Stephen Downes i George Siemens. MOOC poziva na otvoreno online sudjelovanje oko rasporeda ili dnevnog reda, koje vode ljudi s reputacijom ili stručnošću u temama, oslanjajući se na uspješne formacije mreža za učenje koje pomažu ljudima koji proučavaju teme.

Kratka animacija ključnih aspekata onoga što istraživanje čini otvorenim.

Neki su istraživači koristili metode bazirane na mrežnom učenju kako bi mogli surađivati i podržavati jedni druge u istraživanju. Wikiversity stranica za doktore filozofije podržava malu grupu zainteresiranu za neformalno stjecanje doktorata. Svoju "praksu" nazivaju OpenPhD ili Open and Networked PhD.

Studije[uredi | uredi kôd]

Arhitektura produktivnih mreža za učenje[uredi | uredi kôd]

U Istraživačkom Centru CoCo, te u Sveučilištu u Sydneyu, provode opsežnu analizu primjera umreženog učenja, u suradnji s programerima i organizatorima mreža za učenje u raznim dijelovima svijeta. Njihov je rad usredotočen na arhitekturu mreža za učenje - s ciljem identificiranja rasporeda zadataka, alata i ljudi koji pridonose uspješnim mrežama za učenje. Neki zaključci iz ovog rada objavljeni su u Arhitekturi produktivnih mreža za učenje, koja također uključuje poglavlje o povijesti umreženog učenja. [32]

Bazirano učenje[uredi | uredi kôd]

Tvrdilo se da korištenje klasičnog obrazovanja kao bazu istraživanja umreženog učenja zanemaruje većinu, ako ne i sve, vrijednosti predstavljene pojmom umreženog učenja. [33] Umjesto toga, Fox predlaže bazirano učenje i "actor-network" teoriju kao bolji pristup istraživanju. [34]

Vidi također[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ Dirckinck-Holmfeld, L., Jones, C., and Lindström, B. (2009) Analysing Networked Learning Practices in Higher Education and Continuing Professional Development. Rotterdam: Sense Publishers, BV
  2. ↑ Networked Learning Editorial Collective (NLEC). 2021. Networked Learning: Inviting Redefinition. Postdigital Science and Education. 3 (2): 316. doi:10.1007/s42438-020-00167-8
  3. ↑ Steve Fox. Studying Networked Learning. Chapter 5 in Networked learning: perspectives and issues By Christine Steeples, Chris Jones. Springer 2002.
  4. ↑ Steve Fox. Studying Networked Learning P81, in Networked learning: perspectives and issues By Christine Steeples, Chris Jones. Springer 2002.
  5. ↑ "The first of these, the old Saint-Simonian 'cult of networks', feeds the contemporary desire for a horizontality of social links. The 19th century was characterized by the building of many network infrastructures – telegraph, railway, electricity – and a corresponding egalitarian ideology. Applying the French Revolution ideology to an industrial ground, Saint-Simon, who was both engineer and philosopher, built a theory of the network as the best means to connect people and to strengthen citizenship (Musso, 2003)." Musso, P. (2003) Critique des réseaux. Paris: PUF in Rebillard, Franck & Touboul, Annelise. (2010). Promises unfulfilled? 'Journalism 2.0', user participation and editorial policy on newspaper websites. Media, Culture & Society Volume 32
  6. ↑ Ivan Illich. Deschooling Society, Chapter 6: Learning Webs. Calder & Boyars, 1971.
  7. ↑ Alexander, C. Et al. (1977). A Pattern Language: Towns, Buildings, Construction. New York Oxford University Press. Pp99
  8. ↑ Vallee, J., Lipinski, H., & Miller, R. H. (1974). Group communication through computers; Design and Use of the FORUM System. Menlo Park, CA: Institute for the Future.
  9. ↑ Vallee, J., and others (1978). Group Communication Through Computers. Volume 4: Social, Managerial, and Economic Issues. Menlo Park, CA: Institute for the Future.
  10. ↑ Vallee, J., Johansen, R., Lipinski, H., Spangler, K., Wilson, T., & Hardy, A. (1975). Group communication through computers: Pragmatics and dynamics. Menlo Park, CA: Institute for the Future.
  11. ↑ Hiltz, S. R., & Turoff, M. (1978). The network nation—human communication via computer (1st ed.). Reading, MA: Addison-Wesley.
  12. ↑ Findley, C (1987). Collaborative Networked Learning Project - Digital Equipment Corporation. Primary documents stored on Internet Archive
  13. ↑ Findley, Charles A. 1988. Collaborative Networked Learning: On-line Facilitation and Software Support, Digital Equipment Corporation. Burlington, MA. and Collaborative learning-work
  14. ↑ Wright, Kieth C. and Davie, Judith (1999) Forecasting the Future: School Media Programs in an Age of Change. Scarecrow Press: Maryland, pps.33,106.
  15. ↑ Findley, Charles A. 1989. Collaborative Learning-work. Presentation at the Pacific Telecommunications Council 1989 Conference, January 15–20, Honolulu, Hawaii.
  16. ↑ Findley, Charles A. 1987. Integrated Learning and Information Support Systems for the Information Age Worker. Presentation at World Future Society Conference, Cambridge, Massachusetts, November 1987.
  17. ↑ Harasim, L. (Ed.). (1990). Online education; perspectives on a new environment. New York: Praeger.
  18. ↑ Mason, R., & Kaye, A. (1990). Towards a new paradigm for distance education. In L. Harasim (Eds.), Online education: Perspectives on a new environment. New York: Praeger.
  19. ↑ Lave. J, Wenger, E. (1991). Situated Learning: Legitimate Peripheral Participation. Cambridge University Press
  20. ↑ Watson, W. & Watson, S. (2007). An argument for clarity: what are learning management systems, what are they not, and what should they become? TechTrends, Springer Verlag (Germany), 2007, 51(2), pp.28-34. https://hal.archives-ouvertes.fr/hal-00692067/document
  21. ↑ Home, Networked Learning Conference 2016 - NLC2016, Lancaster University UK
  22. ↑ Goodyear, P. Banks, S. Hodgson, V. and McConnell, D. eds (2004) Advances in Research on Networked Learning. London: Kluwer Academic Publishers p1
  23. ↑ Seely Brown, John; Duguid, Paul. 2000. The Social Life of Information. Harvard Business School Press
  24. ↑ Salmon, G. Changing Learning Environments, Association of Learning Technology (ALT) Conference, 2001
  25. ↑ A complete PDF of the book is freely downloadable on the wiki of the book and is available (see HTML version) under a Creative Commons Noncommercial Sharealike license
  26. ↑ George Siemens. Connectivism: A Learning Theory for the Digital Age. International Journal for Instructional Technology and Distance Learning, January 2005
  27. ↑ Ed. Conole, G. Siemens, G. Special Issue - Connectivism: Design and Delivery of Social Networked Learning. International Review of Research in Open and Distance Learning, Vol 12, No 3 (2011).
  28. ↑ Starke-Meyerring, D., Duin, A. H., & Palvetzian, T. (2007). Global partnerships: Positioning technical communication programs in the context of globalization. Technical Communication Quarterly, 16(2), 139-174.
  29. ↑ Starke-Meyerring, D., & Wilson, M. (Eds.) (2008). Designing globally networked learning environments: Visionary partnerships, policies, and pedagogies. Rotterdam: Sense Publishers.
  30. ↑ Mak, Mackness and Williams (2010). The Ideals and Reality of Participating in a MOOC. Seventh International Conference on Networked Learning
  31. ↑ Leinonen, Teemu; Vadén, Tere; Suoranta, Juha. 7. veljače 2009. Learning in and with an open wiki project: Wikiversity's potential in global capacity building. First Monday. 14 (2). doi:10.5210/fm.v14i2.2252
  32. ↑ Carvalho, L. & Goodyear, P. (Eds.) (2014) The architecture of productive learning networks, New York, Routledge.
  33. ↑ Illich. Deschooling Society. Calder & Boyars, 1971
  34. ↑ Fox in Networked Learning: Perspectives and Issues, P82. Springer 2002.
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Nacrt:Umreženo_učenje&oldid=6964983"