Prijeđi na sadržaj

Nacrt:Solar Dynamics Observatory

Izvor: Wikipedija

Opservatorij solarne dinamike (SDO) je u veljači 2010. pokrenuta NASA-ina misija za proučavanje dinamičkih procesa na suncu, u sklopu programa LWS (s engleskog. en. Living With a Star ). SDO će nastaviti mjerenja sa SOHO sonde. Trošak uključujući prvih 5 godina misije je otprilike 856 milijuna dolara.

Solar Dynamics Observatory satelit
Solar Dynamics Observatory prije enkapsulacije
Značka Solar Dynamics Observatory

Početak i trajanje misije

[uredi | uredi kôd]

Satelit SDO izgrađen je u NASA-inom centru za svemirske letove Goddard. Datum početka SDO-a mogao bi se pomaknuti unaprijed zbog pomicanja početka MSL -a s početnog prozora za Mars 2009. u 2011., budući da je SDO mogao preuzeti poziciju MSL-a u kalendaru početka za 2009. godinu.

Lansiran je je 11. veljače 2010. u 10:23 (po lokalnom vremenu).

Atlas-V korišten je kao lansirna raketa koja je lansirala satelit u geostacionarnu prijenosnu orbitu. Odatle, uz pomoć vlastitog motora, SDO je manevrirao kroz jedanaest manevara potiska u geosinkronu orbitu s orbitalnim nagibom od 28,5°, u koju je ušao 16.ožujka 2010. godine. Misija traje minimalno pet godina i tri mjeseca, ali će nositi dovoljno goriva za desetogodišnju misiju.

Konstrukcija

[uredi | uredi kôd]

SDO je troosni stabilizirani satelit dimenzija 2,2 × 2,2 × 4,5 m3 koji će instrumentima i solarnim pločama biti usmjeren izravno na sunce kao cjelina. Ima apogee potisnik za umetanje geosinkrone orbite i različite male potisnike za kontrolu položaja. Početna masa je 3100 kg, od čega 1400 kg otpada na prevezeno gorivo i 270 kg na znanstveni teret. Solarni paneli površine 6,6 m² i rasponom od 6,5 m proizvodi 1450 vata snage.

Znanstveni instrumenti

[uredi | uredi kôd]
  • en. Extreme Ultraviolet Variability Experiment (EVE): EVE, koji je razvio Laboratorij za atmosfersku i svemirsku fiziku, koristi se za mjerenje solarnog ekstremnog ultraljubičastog zračenja (EUV) u rasponu 0,1-105 nm s neviđenom točnošću spektralne rezolucije (bolja od 0,1 nm) uz istodobnu visoku vremensku rezoluciju.
  • en. Helioseismic and Magnetic Imager (HMI): Helioseismic and Magnetic Imager (HMI), koji je razvilo Sveučilište Stanford, omogućuje mjerenje solarne varijabilnosti kao i raznih komponenti solarne magnetske aktivnosti.
  • en. Atmospheric Imaging Assembly (AIA): Atmospheric Imaging Assembly (AIA), razvijen od strane Lockheed Martin Solar and Astrophysics Laboratory, omogućuje slike cijelog solarnog diska u devet različitih raspona valnih duljina u ultraljubičastoj (UV) i ekstremnoj ultraljubičastoj (EUV) frekvenciji rasponu, kao i onaj u vidljivom području s visokom vremenskom i prostornom rezolucijom. AIA, opremljena s četiri kamere, čini slike u HDTV rezoluciji.

Komunikacija

[uredi | uredi kôd]

SDO će prenijeti izmjerene znanstvene podatke preko radio veze Ka-pojasa velike brzine od 130 megabita u sekundi na 26 GHz, za koje satelit ima dvije antene. Operativni podaci prenose se putem S-pojasa. Podatke će primati namjenski izgrađena zemaljska postaja na en. White Sands Missile Range s dvije rezervne antene od 18 metara. Tok podataka bit će do 300 Mbit/s, prosječna količina podataka prikupljenih svaki dan je oko 1,5 terabajti .

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]