Nacrt:Northrop YF-23
 Ovo je nacrt članka koji svatko može uređivati. Članak u glavnom imenskom prostoru mora zadovoljavati kriterije, imati nepristrano gledište i navedene izvore. Sav sadržaj mora poštovati smjernicu o životopisima živih osoba, biti provjerljiv, enciklopedijske prirode i slobodnih autorskih prava. Članak mora biti pisan hrvatskim jezikom, wikipedijskim stilom i mora sadržavati wikipoveznice i kategorije. Nakon što su svi preduvjeti zadovoljeni i članak je sadržajno dovršen, postavite zahtjev za premještanje stranice u glavni imenski prostor. Zadnja izmjena: Argo Navis (razgovor | doprinosi) prije 13 mjeseci. (osvježi) Nacrt nije uređivan barem dva mjeseca pa je svrstan u kategoriju za brisanje. Nacrte koji ne zadovoljavaju uvjete za brzo brisanje potrebno je predložiti za brisanje predloškom {{Brisati}}, a brisanje raspraviti u Raspravama o brisanju.
|
 |
Sadržaj članka ili odjeljka izgleda kao strojni prijevod. (Rasprava)Popravite članak ispravljanjem netočnih prijevoda i konstrukcija koje ne pripadaju hrvatskom jeziku. (pomoć) |
Northrop/McDonnell Douglas YF-23 je američki jednosjed, dvomotorni demonstrator tehnologije nevidljivog borbenog zrakoplova dizajniran za Zračne snage Sjedinjenih Država (USAF). Dizajn je bio finalist u USAF-ovom natjecanju Advanced Tactical Fighter (ATF), boreći se protiv Lockheed YF-22 za ugovor o proizvodnji. Izgrađena su dva prototipa YF-23, nazvana "Crna udovica II" i "Sivi duh".
U 1980-ima, USAF je počeo tražiti zamjenu za svoje borbene zrakoplove, posebno kako bi se suprotstavio SSSR-ovim naprednim zrakoplovima, Suhoj Su-27 i Mikojan MiG-29. Nekoliko tvrtki dostavilo je prijedloge dizajna; USAF je odabrao prijedloge Northropa i Lockheeda. Northrop se udružio s McDonnellom Douglasom u razvoju YF-23, dok su Lockheed, Boeing i General Dynamics razvili YF-22.
YF-23 bio je nevidljiviji i brži, ali manje okretan od svog konkurenta. Nakon četverogodišnjeg razvoja i procesa ocjenjivanja, YF-22 je proglašen pobjednikom 1991. i ušao je u proizvodnju kao Lockheed Martin F-22 Raptor. Američka mornarica razmatrala je korištenje proizvodne verzije ATF-a kao temelja za zamjenu za F-14, ali ti su planovi kasnije otkazani. Dva prototipa YF-23 trenutno su muzejski eksponati.
YF-23 (interno označen kao DP117K) bio je zrakoplov nekonvencionalnog izgleda, s krilima u obliku dijamanta, profilom kako bi se smanjio aerodinamički otpor pri transsoničnim i nadzvučnim brzinama, te pokretnim V-repom.[1] Kokpit je postavljen visoko, blizu nosa zrakoplova radi dobre vidljivosti za pilota. Zrakoplov je imao konfiguraciju tricikl podvozja s prednjom nogom stajnog trapa i dvije noge glavnog stajnog trapa. Odjeljak za oružje bio je smješten na donjoj strani trupa između nosa i glavnog stajnog trapa.[2] Kokpit ima središnju palicu i bočni gas.[3]
Pokretala su ga dva turboventilatorska motora od kojih je svaki bio u zasebnoj gondoli motora sa S-kanalima, kako bi zaštitili aksijalne kompresore motora od radarskih valova, s obje strane kralježnice zrakoplova.[4] Ulazi su bili trapezoidnog oblika s prednje strane, s posebnim poroznim pločama ispred za apsorbiranje turbulentnog graničnog sloja i odzračivanje preko krila. Od dva izgrađena zrakoplova, prvi YF-23 (PAV-1) je bio opremljen motorima Pratt & Whitney YF119, dok je drugi (PAV-2) pokretan motorima General Electric YF120. Zrakoplov je imao jednostruke ekspanzijske mlaznice (SERN) i za razliku od YF-22, ne koristi vektoriranje potiska.[5] Kao i na B-2, ispušni plinovi iz motora YF-23 teku kroz korita obložena pločicama za uklanjanje topline kako bi raspršili toplinu i zaštitili motore od detekcije infracrvenih (IR) projektila s donje strane.[6]
Kontrolne površine leta bile su kontrolirane pomoću središnjeg upravljačkog računalnog sustava. Podizanjem zakrilaca i krilaca s jedne strane i spuštanjem s druge strane osigurano je zakretanje. V-repne peraje bile su nagnute pod kutom od 50 stupnjeva. Nagib se uglavnom osiguravao rotiranjem ovih V-repnih peraja u suprotnim smjerovima tako da su se njihovi prednji rubovi pomicali zajedno ili odvojeno. Skretanje se primarno dobivalo rotiranjem repnih peraja u istom smjeru. Testni pilot Paul Metz izjavio je da je YF-23 imao superiorne performanse i visoki napadni kut (AoA).[7] Skretanjem zakrilaca prema dolje i krilaca prema gore s obje strane istovremeno moguće je aerodinamičko kočenje.[8] Kako bi troškovi izrade prototipova ostali niski unatoč novom dizajnu, korišten je niz " komercijalnih spremnih " komponenti, uključujući prednji kotač F-15-a, dijelove glavnog stajnog trapa F/A-18 i komponente prednjeg kokpita F-15E Strike Eagle.[6][9]
- Posada: 1
- Duljina: 20,55 m
- Raspon krila: 13,28 m
- Visina: 4,24 m
- Površina krila: 84 m2
- Prazna težina: 13.154 kg
- Maksimalna težina pri polijetanju: 28.123 kg)
- Pogon: 2 × Pratt & Whitney YF119 ili General Electric YF120 turboventilatorski motori s naknadnim izgaranjem, 160 kN s naknadnim izgaranjem
Performanse
- Najveća brzina: Mach 2,2 (1450 mph, 2335 km/h) na velikoj nadmorskoj visini
- Superkrstarenje: Mach 1,6+ na visini
- Domet: 2424 nmi (2789 mi, 4489 km)
- Borbeni domet: 651–695 nmi (749–800 mi, 1206–1287 km)
- Gornja visina leta: 20.000 m
Naoružanje
- 1 × 20 mm (0,79 in) top M61 Vulcan
- 4 × AIM-120 AMRAAM ili AIM-7 Sparrow rakete srednjeg dometa zrak-zrak[6][10]
- 2 × AIM-9 Sidewinder projektili zrak-zrak kratkog dometa[10]
- ↑ Metz 2017, p. 31
- ↑ Goodall 1992, pp. 108–115, 124.
- ↑ Walkaround. yf-23.net
- ↑ Sweetman 1991, pp. 42–44, 55.
- ↑ Miller 2005, p. 23.
- ↑ a b c Winchester 2005, pp. 198–199.
- ↑ "YF-23 would undergo subtle changes if it wins competition". Defense Daily 14 January 1991
- ↑ Sweetman 1991, pp. 34–35, 43–45.
- ↑ Jenkins and Landis 2008, p. 237.
- ↑ a b Sweetman 1991, pp. 42–43.