Prijeđi na sadržaj

Mjerna ura

Izvor: Wikipedija
Mjerna ura s rasponom mjerenja od 0,01 do 20 mm.
Finomjerna mjerna ura.
Mjerna ura s rasponom mjerenja do 10 mm.

Mjerna ura ili komparator je precizni mjerni instrument koje pokazuje odstupanje od mjere, a ne samu mjeru. Često se kontroliraju odstupanja od oblika i položaja obradenih površina: kružnost, pravocrtnost, ravnost, paralelnost, okomitost, kružnost i ravnost vrtnje (vidi: Tolerancija oblika i položaja).[1]

Drška mjerne ure ili komparatora je zglobno povezana sa stalkom, a stalak je s magnetskom stopicom za pričvršćenje na metalnu podlogu. Mehanizam za pretvaranje pravocrtnog gibanja ticala u kružno gibanje kazaljke sastoji se od zupčanika i zubne letve. Mogu biti mehanički, optički, električni. Finomjerna mjerna ura ima skalu s podjelom 10 μm ili 1 μm, a mehanizam za pretvaranje gibanja sastoji se od segmentiranih zupčanika, pa ima veću točnost, ali uže područje mjerenja.[2]

Podjela

[uredi | uredi kôd]

Prema konstrukciji i načinu prenošenja mjera, mjerne ure ili komparatori mogu biti: mehaničke, optičke, električne, pneumatske i hidrauličke mjerne ure.

Mehanička mjerna ura s mjernim satom

[uredi | uredi kôd]

Mehanička mjerna ura s mjernim satom se koristi vrlo često u proizvodnji i kontroli kvalitete. Uvećavaju odstupanja s prijenosnim omjerom 100:1, a imaju mjerno područje do 10 mm. Glavni dijelovi mjerne ure sa satom su:

  • mjerno ticalo,
  • mjerni svornjak,
  • nosač,
  • mjerna skala sa 100 podjela, svaka podjela iznosi 0,01 mm,
  • mjerna skala s 10 podjela, svaka podjela iznosi 1 mm,
  • graničnici za tolerancije, za očitavanje mjere u zadanim tolerancijama,
  • dugme za postavljanje kazaljke u početni položaj.

Način očitavanja i uzimanja mjere

[uredi | uredi kôd]

Prvo se postavi kazaljka na podjeli od 0,01 mm u početni položaj. Zatim se promatra kazaljka na podjeli od 0,01 mm i utvrđuje odstupanje prema zadanim tolerancijama.

Uzimanje mjere se u praksi često izvodi pomoću mjernih pločica (etalona). Potrebna izmjera (dimenzija) se dobije slaganjem potrebnih debljina mjernih pločica, koji se zatim maknu, a na njihovo mjesto dolazi predmet mjerenja.

Magnetni nosači imaju u podnožju stalni magnet koji osigurava čvrsto prianjanje za stroj ili predmet obrade u svim položajima.[3]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. [1] "Mjerenje i kontrola u alatničarstvu", Industrijska strojarska škola, Zagreb, 2011.
  2. "Sredstva za mjerenje", Tehnički fakultet Rijeka, Izv.prof.dr.sc. Branimir Barišić, 2011.
  3. Mijo Matošević: "Tehnologija obrade i montaže", udžbenik za I razred strojarske struke, Um d.o.o., 2005.