Mija Aleksić

Mija Aleksić
Rodno ime	Milosav Aleksić
Rođenje	26. rujna 1923. ; selo Gornja Crnuća kod Gornjeg Milanovca
Smrt	12. ožujka 1995. ; Beograd
Zanimanje	glumac
Godine rada	1943. – 1993.
Važniji filmovi	Dr, Maratonci trče počasni krug
WWW	IMDb;
Ostale nagrade
	Zlatna Arena Pula 1964.
	portal o životopisima ‧ portal o filmu

Mija Aleksić (selo Gornja Crnuća kod Gornjeg Milanovca, 26. rujna 1923. – Beograd, 12. ožujka 1995.), srbijanski filmski, kazališni i tv glumac izuzetno popularan 1960-ih-1970-ih, po komičnim ulogama u tada popularnim jugoslavenskim tv serijama i filmovima.

Životopis

Milosav Aleksić rođen je u kao četvrto dijete Sinđe i Velimira Aleksića, seoskog pisara i glazbenika, porijeklom s graničnog pojasa između Crne Gore i Hercegovine.^[1]Porodica Aleksić se 1933. seli u Kragujevac. Aleksić je za Drugog svjetskog rata bio učenik kragujevačke gimnazije, one iste iz koje su vojnici Wehrmachta uzeli nevine taoce strijeljali ih 20. listopada 1941., no on je izbjegao strijeljanje.^[1]Aleksić se glumom počeo baviti 1943., od ožujka je član ansambla Srpskog narodnog pozorišta iz Kragujevca. Igra manje uloge u Sterijinoj Pokondirenoj tikvi i Nušićevom Običnom čoveku. Od 1944. Aleksić postaje član SKOJ-a, a krajem rata postaje stalni član Zbora doma JA, i to kao tenor. Nakon rata Aleksić se upisuje na Pravni fakultet, ali nakon svega godinu dana napušta studij. Vraća se u kragujevačko kazalište i počinje glumiti zahtjevnije uloge.

Od rujna 1949. po naredbi odlazi u Narodno pozorište Beograd. Prva značajnija uloga mu je Aleksa u Laži i paralaži Sterije Popovića. Iste te godine počinje glumiti u tada popularnoj radio-emisiji Veselo veče lik Rafajla Rafa Maksića, i taj komični lik određuje njegovu glumačku osobnost. 1950. debitira na filmu, u kratkometražnom Muva Branka Ćelovića.

1952. napušta Narodno Pozorište i prelazi u tada puno značajnije i bogatije Jugoslovensko dramsko pozorište. Uglavnom dobiva komične uloge; popa Jaše u Čehovljevom Višnjiku, Proke Purića u Nušićevoj Ožalošćenoj porodici i Ževakina u Gogoljevoj Ženidbi. Prvi dugometražni film koji je Aleksić snimio bio je Opštinsko dete (1953.) Puriše Đorđevića.

Godina 1959. počinje loše, doživljava težu prometnu nesreću, ali dobiva ulogu Pometa u Držićevu Dundu Maroju u režiji Bojana Stupice, u kojoj briljira. Za Aleksićevu karijeru presudna je bila televizija i jedna od prvih domaćih humorističkih serija - Servisna stanica, scenarista Radivoje Lole Đukića i Novaka Novaka, tadašnje TV Beograd, koja je išla pune dvije godine (19 epizoda i to uživo). Lik koji je glumio, v.d. Raka bio je dobro primljen kod publike, u istoj seriji glumio je i Miodrag Petrović Čkalja, njihovi međusobni sukobi i nesporazumi tjerali su publiku u salve smijeha. Nakon ove serije, Mija i Čkalja postaju nerazdvojni komičarski par u cijelom nizu Đukićevih serija, poput serije Ogledalo građanina Pokornog iz 1963.

Od početka 1960-ih Aleksić počinje glumiti kao gost u Ateljeu 212 (Provokator u Policajcima Sławomira Mrożeka). Zlatnu Arenu u Puli dobio je 1964., za ulogu ujka Blagoja u filmu Dr (po Nušiću). Te iste godine Aleksić je odigrao ulogu koljača Maksima u filmu Miće Popovića Čovek iz hrastove šume. Ta uloga pokazala je da Mija nije samo komičar, već da je u stanju glumiti i tragične likove. Na vrhuncu karijere, doživljava tešku porodičnu tragediju - smrt sina Boriše, od tada počinje Mijin kraj, počinje oboljevati i polako se povlači sa scene.

Od 1977. Aleksić je u mirovini, povremeno nastupa u filmovima, 1992. odigrao je svoju posljednju filmsku ulogu u filmu Tango argentino Gorana Paskaljevića, za koju je dobio Grand Prix na festivalu u Nišu.

Mija Aleksić ostvario je ukupno 54 filmskih i 140 kazališnih uloga, najviše njih u Beogradskom Narodnom i u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, te poneke u SNP u Kragujevcu te kao gostujući glumac u beogradskom Ateljeu 212 i Humorističkom pozorištu.

Mija Aleksić dobio je Oktobarsku nagradu grada Beograda 1961. i Sedmojulsku nagradu 1976. godine.

Filmografija

Muva (1950., kratkometražni), Branko Ćelović
Opštinsko dete (1953.), Puriša Đorđević
U mreži (1956.), Bojan Stupica
Jedini izlaz (1958.), Vicko Raspor
Gospođa ministarka (1958.), Žorž Skrigin
Te noći (1958.), Jovan Živanović
Pogon B (1958.), Vojislav Nanović
Drug predsednik centarfor (1960.), Žorž Skrigin
Ljubav i moda (1960.), Ljubomir Radičević
Bolje je umeti (1960.), Vojislav Nanović
Prvi građanin male varoši (1961.), Puriša Đorđević
Nema malih bogova (1961.), Radivoje-Lola Đukić
Eci peci pec (1961., kratkometražni), Dušan Makavejev
Pedagoška bajka (1961., kratkometražni), Dušan Makavejev
Sreća u torbi (1961.), Lola Đukić
Leto je krivo za sve (1961.), Puriša Đorđević
Srešćemo se večeras (1962.), František Čap
Dr (1962.), Soja Jovanović
Muškarci (1963.), Milo Đukanović
Čovek iz hrastove šume (1964.), Mića Popović
Narodni poslanik (1964.), Stole Janković
Na mesto, građanine Pokorni! (1964.), Lola Đukić
Provereno, min njet (1965.), Zdravko Velimirović
Doći i ostati (1965.), Branko Bauer
Devojka (1965.), Puriša Đorđević
Mrtvim vstop prepovedan (1965.), Vladimir Carin
San (1966.), Puriša Đorđević
Pre rata (1966.), Vuk Babić
Sretni umiru dvaput (1966.), Gojko Šipovac
Skupljači perja (1967.), Aleksandar Petrović
Nož (1967.), Žika Mitrović
Jutro (1967.), Puriša Đorđević
Bokseri idu u raj (1967.), Branko Ćelović
Mali vojnici (1967.), Bahrudin Čengić – propovjednik Mate
Sirota Marija (1968.), Dragoslav Lazić
Pusti snovi (1968.), Soja Jovanović
Podne (1968.), Puriša Đorđević
Biće skoro propast sveta (1968.), Aleksandar Petrović
Quo vadis, Živorade (1968.), Milo Đukanović
Krvava bajka (1969.), Tori Janković
Ubistvo na podmukao i svirep način i iz niskih pobuda (1969.), Žika Mitrović
Biciklisti (1970.), Puriša Đorđević
Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji (1971.), Bahrudin Čengić
Užička republika (1974.), Žika Mitrović
Pavle Pavlović (1975.), Puriša Đorđević
Vaga za točno mjerenje (1975. – 1979.), Djedica
Beštije (1977.), Živko Nikolić
Rad na određeno vreme (1980.), Milan Jelić
Ljubi, ljubi, al’ glavu ne gubi (1981.), Zoran Čalić
Maratonci trče počasni krug (1982.), Slobodan Šijan
Čovek s četiri noge (1983.), Lola Đukić
Varljivo leto ’68 (1984.), Goran Paskaljević
Tesna koža 3 (1988.), Aleksandar Đorđević
Tango argentino (1992.), Goran Paskaljević^[2]

Izvori

↑ ^a ^b Biografija Mije Aleksića, s portala www.rados.cjb.net. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. lipnja 2012. Pristupljeno 9. srpnja 2010. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
↑ Mija Aleksić, na portalu IMDb

Vanjske poveznice

[#1-1] Biografija Mije Aleksića, s portala www.rados.cjb.net. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. lipnja 2012. Pristupljeno 9. srpnja 2010. journal zahtijeva |journal= (pomoć)

[2] Mija Aleksić, na portalu IMDb

[1]

[2]