Prijeđi na sadržaj

Majolika

Izvor: Wikipedija
Istoriato ukras na tanjuru iz Castel Durantea, c. 1550. – 1570. (Musée des Beaux-Arts de Lille)

Maiolica /maɪˈɒlɪkə/ je glazirana keramika ukrašena bojama na bijeloj podlozi. Najpoznatija talijanska majolika je iz razdoblja renesanse. Ta su djela bila poznata kao istoriato wares ("oslikana pričama") kada su prikazivala povijesne i mitske scene. Do kraja 15. stoljeća više lokacija,[1] uglavnom u sjevernoj i središnjoj Italiji, proizvodilo je sofisticirane komade za luksuzno tržište u Italiji i šire. U Francuskoj se majolika razvila kao fajansa, u Nizozemskoj i Engleskoj kao delftware, a u Španjolskoj kao talavera.

Ime

[uredi | uredi kôd]
Istoriato tanjur, Faenza, c. 1555. (Muzej umjetnosti u Dallasu)

Smatra se da ime dolazi od srednjovjekovne talijanske riječi za Mallorcu, otok na putu za brodove koji su dovozili hispano-moresknu robu iz Valencije u Italiju. Maurski lončari s Majorke navodno su radili na Siciliji, a pretpostavlja se da je njihova roba stigla na talijansko kopno iz Caltagironea.[2] Alternativno objašnjenje imena je da dolazi od španjolskog izraza obra de Málaga, koji označava "[uvezene] proizvode iz Málage",[3] ili obra de mélequa, španjolski naziv za sjaj.[4]

U 15. stoljeću pojam maiolica odnosio se isključivo na sjajno posuđe, uključujući i talijanski i španjolski uvoz, a proizvodi od kositrene glazure bili su poznati kao bianchi (bijelo posuđe).[4] Do 1875. izraz je bio u upotrebi za opis keramike izrađene u Italiji, lustrirane ili ne, od posuđa glaziranog kositrom.[5] Sa španjolskim osvajanjem Astečkog carstva, proizvodi od maiolike glazirani kositrom počeli su se proizvoditi u dolini Meksika već 1540. godine, isprva kao imitacija posuđa glaziranog kositra uvezenog iz Seville.[6] Meksička majolika poznata je kao 'Talavera'.

"Predstavnim proširenjem i ograničenjem naziv se može primijeniti na svo posuđe s kositrom, bez obzira na nacionalnost, izrađeno u talijanskoj tradiciji ... naziv faïence (ili istoznačni engleski 'delftware') rezerviran je za kasniju robu 17. stoljeća nadalje, bilo u originalnim stilovima (kao u slučaju Francuza) ili, češće, u nizozemsko-kineskoj (Delft) tradiciji."[7] Izraz "maiolica" ponekad se primjenjuje na moderno posuđe glazirano kositrom koje izrađuju studijski keramičari.[8]

Kositreno glazirano zemljano posuđe

[uredi | uredi kôd]
Posuda s pticom, u islamskom stilu, Orvieto, c. 1270–1330 (Muzej Viktorije i Alberta)

Limeno ostakljenje stvara bijelu, neprozirnu površinu za bojanje. Boje se nanose kao metalni oksidi ili kao fritirane podglazure na nepečenu glazuru, koja upija pigment poput freske, čineći pogreške nemogućima za ispravljanje, ali zadržavajući briljantne boje. Ponekad je površina prekrivena drugom glazurom (koju Talijani zovu coperta) koja daje veći sjaj i briljantnost robi. U slučaju glazirane robe, potrebno je daljnje pečenje bez kisika na nižoj temperaturi. Peći su zahtijevale drvo kao i prikladnu glinu. Glazura se pravila od pijeska, vinskog taloga, spojeva olova i spojeva kositra.[9] Glinčano posuđe s kositrenom glazurom često je sklono ljuštenju i donekle je osjetljivo.[10]

Analiza uzoraka talijanske maiolike keramike iz srednjeg vijeka pokazala je da kositar nije uvijek bio sastavni dio glazure, čiji je kemijski sastav varirao.[11]

Posuđe iz petnaestog stoljeća koje je pokrenulo majolicu kao oblik umjetnosti bilo je proizvod evolucije u kojoj je srednjovjekovno posuđe od olovne glazure poboljšano dodatkom kositrenih oksida pod utjecajem islamske robe uvezene preko Sicilije.[12] Takva arhaična roba[13] ponekad se naziva "protomaiolika".[14] Tijekom kasnijeg četrnaestog stoljeća, ograničena paleta boja za zemljano posuđe ukrašeno obojenim olovnim glazurama (bez dodanog kositrenog oksida) proširena je s tradicionalne mangan ljubičaste i bakreno zelene na kobalt plavu, antimon žutu i željezno-oksidno narančastu. Proizvodili su se i sgraffito proizvodi u kojima je bijela glazura od kositrenog oksida izgrebana kako bi se proizveo dizajn s otkrivenog tijela posuđa. Ostaci sgraffito posuđa iskopani iz peći u Baccheretu, Montelupu i Firenci pokazuju da su se takvi proizvodi proizvodili šire nego u Perugi i Città di Castello, mjestima kojima su se tradicionalno pripisivali.[15]

Povijest proizvodnje

[uredi | uredi kôd]

Profinjena proizvodnja zemljanog posuđa s kositrenom glazurom napravljena za više od lokalnih potreba bila je koncentrirana u središnjoj Italiji od kraja trinaestog stoljeća, posebno u contadi u Firenci. Obitelj firentinskih kipara Della Robbia također je prihvatila medij. Samom gradu je opala važnost kao središte proizvodnje majolike u drugoj polovici petnaestog stoljeća, možda zbog lokalne krče šuma, a proizvodnja je bila raštrkana po malim zajednicama,[16] i, nakon sredine petnaestog stoljeća, u Faenzi.

Lončari iz Montelupa postavili su keramičare u Cafaggiolu. Godine 1490.,[17] dvadeset i tri majstora lončara iz Montelupa pristali su prodati godišnju proizvodnju Francescu Antinoriju iz Firence; Montelupo je osigurao iskusne keramičare koje su vlasnici Medici postavili 1495. godine u Villu Medicea di Cafaggiolo.[18]

U petnaestom stoljeću firentinska roba potaknula je proizvodnju maiolike u Arezzu i Sieni.

Posuda, 2. četvrtina 16. st., pokazuje cijeli niz boja glazure (Muzej Viktorije i Alberta)

Talijanska majolika je u tom razdoblju dosegla zadivljujući stupanj savršenstva. U Romagni, Faenza, koja je dala ime fajansi, proizvodila je finu majolicu iz ranog petnaestog stoljeća; bio je to jedini značajniji grad u kojem je proizvodnja keramike postala glavnim dijelom gospodarstva.[19] Bologna je proizvodila proizvode s olovnom glazurom za izvoz. I Orvieto i Deruta proizvodili su maioliche u petnaestom stoljeću.

U šesnaestom stoljeću proizvodnja maiolike je uspostavljena u Castel Duranteu, Urbinu, Gubbiu i Pesaru. Početkom šesnaestog stoljeća razvija se istoriato roba na kojoj su povijesne i mitske scene bile oslikane vrlo detaljno. Državni muzej srednjovjekovne i moderne umjetnosti u Arezzu tvrdi da ima najveću talijansku zbirku istorijske robe. Proizvodi Istoriato također su dobro zastupljeni u British Museumu u Londonu.

Nešto majolike proizvedeno je na sjeveru do Padove, Venecije i Torina i na jugu do Palerma i Caltagironea na Siciliji[20] i Laterze u Apuliji. U sedamnaestom stoljeću Savona je postala istaknuto mjesto proizvodnje.

Raznolikost stilova koji su se pojavili u šesnaestom stoljeću prkosi klasifikaciji.[1] Goldthwaite primjećuje[21] da Paride Berardijeva morfologija Pesaro maioliche obuhvaća četiri stila u 20 podskupina; Tiziano Mannoni kategorizirao je ligursku robu u četiri vrste, osam potkategorija i 36 daljnjih odjela; Morfologija Galeazzo Core proizvodnje Montelupa je u 19 grupa i 51 kategoriji. Raznolikost stilova najbolje se može vidjeti u komparativnoj studiji ljekarničkih staklenki proizvedenih između 15. i 18. stoljeća. Talijanski gradovi poticali su lončarsku industriju nudeći porezne olakšice, državljanstvo, monopolska prava i zaštitu od vanjskog uvoza.

Važan dokument iz sredine šesnaestog stoljeća o tehnikama slikanja majolike je rasprava Cipriana Piccolpassa.[22] Zapažen je rad pojedinih majstora iz šesnaestog stoljeća kao što su Nicola da Urbino, Francesco Xanto Avelli, Guido Durantino i Orazio Fontana iz Urbina, Mastro Giorgio iz Gubbija i Maestro Domenigo iz Venecije. Gubbio luster koristio je zelenkasto žutu, jagodasto ružičastu i rubin crvenu boju.

Posuda od majolike s naturalističkim ukrasom od cvjetne glazure, Lodi, Italija, tvornica Ferretti, 1770. – 75.

Tradicija fine majolike bila je pod sve većom konkurencijom u 18. stoljeću, uglavnom od porculana i bijele zemljane posude. Ali 18. stoljeće nije razdoblje neumoljivog propadanja.[23] Kako bi se suočio s konkurencijom porculana i njegovih živih boja, uveden je postupak trećeg pečenja (piccolo fuoco), isprva u sjeverozapadnoj Europi sredinom stoljeća. Nakon tradicionalna dva paljenja na 950 °C, vitrificirana glazura je obojena bojama koje bi degradirale na tako visokim temperaturama i pečena je treći put na nižoj temperaturi, oko 600-650 °C. Tako su uvedene nove jarke boje, posebice crvena i razne nijanse ružičaste dobivene iz zlatnog klorida.[24][25] Vjeruje se da je jedan od prvih koji je uveo ovu tehniku u Italiju bio Ferretti u Lodiju, u sjevernoj Italiji.[24] Lodi maiolica je već u drugoj četvrtini 18. stoljeća dosegla visoku kvalitetu. Uvođenjem treće tehnike pečenja i sve većim zanimanjem za botaniku i znanstvena promatranja razvija se profinjena proizvodnja majolike ukrašene naturalističkim cvijećem.[24]

Talijanska majolika i dalje se često proizvodi u mnogim središtima u oblicima narodne umjetnosti i reprodukcijama povijesnog stila. Neka od glavnih središta proizvodnje (npr. Deruta i Montelupo) još uvijek proizvode majolicu koja se prodaje diljem svijeta. Moderna majolika izgleda drugačije od stare majolike jer je njena glazura obično zamućena jeftinijim cirkonom, a ne kositrom. Međutim, neki su se keramičari specijalizirali za izradu predmeta u renesansnom stilu autentičnog izgleda s pravom glazurom od kositra.

Galerija

[uredi | uredi kôd]
Majolika
Majolika
 Ovaj članak ili dio članka, djelomično ili uopće nije preveden s engleskog jezika. (Rasprava)Pomozite u prijevodu vodeći računa o stilu i pravopisu. Izvornik se možda nalazi na popisu drugih jezika.
  • Blue and white vase with oak-leaf and dogs decor, Florence, cca. 1400–1450 Muzej Bargello
    Blue and white vase with oak-leaf and dogs decor, Florence, cca. 1400–1450 Muzej Bargello
  • Faenza, Casa Pirota workshop, cca. 1510–1530 (Walters Art Museum)
    Faenza, Casa Pirota workshop, cca. 1510–1530 (Walters Art Museum)
  • An albarello (drug jar) from Venice or Castel Durante, 16th century. Approx 30 cm high. Decorated in cobalt blue, copper green, antimony yellow, and yellow ochre. Burrell Collection
    An albarello (drug jar) from Venice or Castel Durante, 16th century. Approx 30 cm high. Decorated in cobalt blue, copper green, antimony yellow, and yellow ochre. Burrell Collection
  • Faenza, istoriato ware by Baldassare Manara, after Giovanni Antonio da Brescia, cca. 1520–1547 (Walters Art Museum)
    Faenza, istoriato ware by Baldassare Manara, after Giovanni Antonio da Brescia, cca. 1520–1547 (Walters Art Museum)
  • The Tiber in Flood, Francesco Xanto Avelli, Maiolica dish, 1531
    The Tiber in Flood, Francesco Xanto Avelli, Maiolica dish, 1531
  • Maiolica dish, cca. 1537 at Waddesdon Manor
    Maiolica dish, cca. 1537 at Waddesdon Manor
  • Keramika iz Lodija, Italy, with fruit decoration, Coppellotti factory, cca. 1740
    Keramika iz Lodija, Italy, with fruit decoration, Coppellotti factory, cca. 1740
  • Polychrome majolica dish with paintings of a fish, flowers, and fruit. Lodi, Italija, 1751.
    Polychrome majolica dish with paintings of a fish, flowers, and fruit. Lodi, Italija, 1751.
  • Maiolica stand produced in Lodi, Italy, Coppellotti factory, 18th century
    Maiolica stand produced in Lodi, Italy, Coppellotti factory, 18th century

Povezani članci

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ a b L. Arnoux, 1877, British Manufacturing Industries – Pottery "Most of the Italian towns had their manufactory, each of them possessing a style of its own. Beginning at Caffagiolo and Deruta, they extended rapidly to Gubbio, Ferrara, and Ravenna, to be continued to Casteldurante, Rimini, Urbino, Florence, Venice, and many other places."
  2. ↑ C. Drury E. Fortnum (1892) Maiolica, Chapman & Hall, London, quoted in E.A. Barber, (1915), Hispano Moresque Pottery, The Hispanic Society of America, New York, pp. 25–26. Also published in 1876 by Scribner, Welford, and Armstrong, New York.
  3. ↑ Sweetman, John (1987), The oriental obsession: Islamic inspiration in British and American art and architecture 1500–1920, Cambridge University Press, Cambridge.
  4. ↑ a b Alan Caiger-Smith, Lustre Pottery, London and Boston: Faber and Faber, 1985
  5. ↑ C Drury E Fortnum, 1875, MAIOLICA Stanniferous Glazed Wares, South Kensington Museum Art Handbook No. 4. "It was found that by the addition of a certain portion of the oxide of tin to the composition of glass and oxide of lead the character of the glaze entirely alters. Instead of being translucent it becomes, on fusion, an opaque and beautifully white enamel... after immersion in the enamel bath, and subsequent drying, the painting is applied upon the absorbent surface; the piece being then subjected to the fire which, at one application, fixes the colours and liquifies the glaze. This "enamelled" pottery (emaillee) is by far the more important group of the glazed wares, being susceptible of decoration by the lustre pigments, as well as by painting in colours of great delicacy; and it comprises the Hispano-moresque, the real Maiolica, and the perfected earthenware of Italy and other countries." http://www.ebooksread.com/authors-eng/c-drury-e-charles-drury-edward-fortnum/maiolica-tro/1-maiolica-tro.shtml  Arhivirana inačica izvorne stranice od 10. svibnja 2018. (Wayback Machine)
  6. ↑ Florence C. Lister and Robert H. Lister, Sixteenth Century Maiolica Pottery in the Valley of Mexico (Tucson: Anthropological Papers of the University of Arizona) 1982.
  7. ↑ Honey, p.387
  8. ↑ (as in Osterman's book, see below)
  9. ↑ Cipriano Piccolpasso, ‘‘The Three Books of the Potter’s Art’’, (translated by Ronald Lightbown and Alan Caiger-Smith), London, Scolar Press, 1980
  10. ↑ Falke, Jacob. 1869. The Workshop, Vol II, No. 10, p.148. London. …however highly majolica [tin-glazed] may be esteemed, it will always remain an article of luxury and ornament only…
  11. ↑ 'Tin-lead ratio of late Middle Age majolica glazes of some important Italian sites.' A. Krajewski, A. Ravaglioli, G.W. Carriveau. J.Mat.Sci.Lett. 11, No.12,1992.Pg.848–851.
  12. ↑ Richard A. Goldthwaite, "The Economic and Social World of Italian Renaissance Maiolica" Renaissance Quarterly, 42.1 (Spring 1989 pp. 1–32) p. 1.
  13. ↑ Hugo Blake, "The archaic maiolica of North-Central Italy: Montalcino, Assisi and Tolentino", Faenza, 66 (1980) pp. 91–106.
  14. ↑ David Whitehouse, "Proto-maiolica" Faenza 66 (1980), pp 77–83.
  15. ↑ Galeazzo Cora, Storia della Maiolica di Firenze e del Contado. Secoli XIV e XV (Florence: Sassoni) 1973
  16. ↑ Galeazzo Cora (1973) noted kilns dispersed at Bacchereto (a center of production from the fourteenth century), Puntormo, Prato and Pistoia, none of them site-names that have circulated among connoisseurs and collectors.
  17. ↑ Reproduced in Cora 1973.
  18. ↑ In the villa's 1498 inventory, it is noted that in the villa's piazza murata (the walled enclosure), there are fornaze col portico da cuocere vaselle ("kilns for baking pottery"), let to Piero and Stefano foraxari, the "kilnmasters" of the maiolica manufactory for which Cafaggiolo is famed. These are Piero and Stefano di Filippo da Montelupo, who started up the kilns under Medici patronage in 1495, earlier than has been thought (Cora 1973 gave a date 1498); John Shearman, "The Collections of the Younger Branch of the Medici" The Burlington Magazine 117 No. 862 (January 1975), pp. 12, 14–27 gives 1495, based on a document.
  19. ↑ Goldthwaite 1989:14.
  20. ↑ Rackham, p. 9; Caiger-Smith p.82
  21. ↑ Goldthwaite 1989: p.6
  22. ↑ The standard English translation is The Three Books of the Potter's Art, translated and introduced by Ronald Lightbown and Alan Caiger-Smith, (London) 1980.
  23. ↑ Poole, Julia E. 1997. Italian Maiolica. Fitzwilliam Museum Handbooks. Cambridge University press. Cambridge, New York, Melbourne. str. 6–7. ISBN 0521565316
  24. ↑ a b c Ferrari, Felice. 2003. La ceramica di Lodi [Lodi ceramics] (talijanski). Bolis Edizioni. Azzano San Paolo. str. 54–56
  25. ↑ Poole, Julia E. 1997. Italian Maiolica. Fitzwilliam Museum Handbooks. Cambridge University press. Cambridge, New York, Melbourne. str. 132. ISBN 0521565316

Bibliografija

[uredi | uredi kôd]
  • Caiger-Smith, Alan, Tin-Glaze Pottery in Europe and the Islamic World: The Tradition of 1000 Years in Maiolica, Faience and Delftware (Faber and Faber, 1973) ISBN 0-571-09349-3
  • Cohen, David Harris and Hess, Catherine, A Guide To Looking At Italian Ceramics (J. Paul Getty Museum in association with British Museum Press, 1993)
  • Cora, Galeazzo Storia della Maiolica di Firenze e del Contado. Secoli XIV e XV (Florence:Sassoni) 1973. The standard monograph on the main early centers, published in an extravagant format, now brings over $1200 on the book market.
  • Faenza. Journal published since 1914 devoted to maiolica and glazed earthenwares.
  • Filipponi, Fernando, Aurelio Anselmo Grue: la maiolica nel Settecento fra Castelli e Atri, Castelli, Verdone Editore, 2015, ISBN 978-88-96868-47-8.
  • Filipponi, Fernando, Souvenir d'Arcadia. Ispirazione letteraria, classicismo e nuovi modelli per le arti decorative alla corte di Clemente XI, Torino, Allemandi, 2020, ISBN 9788842225126.
  • Honey, W.B., European Ceramic Art (Faber and Faber, 1952)
  • Liverani, G. La maiolica Italiana sino alla comparsa della Porcellana Europea A summary of a century's study, largely based on surviving examples.
  • Mussachio, Jacqueline, Marvels of Maiolica: Italian Renaissance Ceramics from the Corcoran Gallery of Art (Bunker Hill Publishing, 2004)
  • Osterman, Matthias, The New Maiolica: Contemporary Approaches to Colour and Technique (A&C Black/University of Pennsylvania Press, 1999) ISBN 0-7136-4878-3
  • Rackham, Bernard. Italian Maiolica (London: Faber and Faber Monographs)
  • Solon, Marc L., A history and description of Italian majolica (Cassell and Company Limited, London, 1907)
  • Wilson, Timothy, "Ceramic Art of the Italian Renaissance (London) 1987. Bibliography.
  • ---, Maiolica: Italian Renaissance Ceramics in the Ashmolean Museum (Ashmolean Handbooks, 1989) ISBN 0-907849-90-3
  • Ferrari, Felice. 2003. La ceramica di Lodi [Lodi ceramics] (talijanski). Bolis Edizioni. Azzano San Paolo.
  • Poole, Julia E. 1997. Italian Maiolica. Fitzwilliam Museum Handbooks. Cambridge University press. Cambridge, New York, Melbourne. ISBN 0521565316

vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
 Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Majolika
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Majolika&oldid=6975470"