Liturgijska latinizacija
Liturgijska latinizacija je proces usvajanja rimokatoličkih (latinskih) liturgijskih praksi drugih (istočnih) obreda Katoličke Crkve. Latinizacije su do Drugog vatikanskog sabora bile pogotovo izražene u Grkokatoličkoj Crkvi.[1] Jedan od primjera latinizacije, zabrana oženjenog klera u nekim američkim biskupijama ranog 20. stoljeća, na kraju je izazvala stvaranje pravoslavne Crkve u Americi.[2]
Poslije Brestske unije i stvaranja Rusinske unijatske Crkve, javila se težnja za standardizacijom liturgijskih obreda u grkokatoličkim župama. 1644. godine pravoslavni metropolit Petar Mogila navodi sljedeće liturgijske inovacije u grkokatoličkoj liturgiji: slavljenje više od jedne liturgije u istom danu, slavljenje tihe (čitane) liturgije, skraćeno jutrenje i večernje bogoslužje. Ipak, te liturgije inovacije nisu svugdje imale uspjeha u uporabi.
Postupno su u liturgijsku glazbu uvedena glazbala, a ikonostasi su uklonjeni iz većine crkava. 1747. godine svim grkokatoličkim svećenicima naređeno je brijanje brade i šišanje kose prema latinskom običaju.[3]
- ↑ Did You Know? What 'Latinization' of the East Is (& Why It's Never a Good Thing). uCatholic (engleski). 27. travnja 2020. Pristupljeno 24. srpnja 2024.
- ↑ Clark, Anthony. Fr. Alexis Toth, Bishop John Ireland, and the Grace of Reconciliation. www.catholicworldreport.com (engleski). Pristupljeno 19. kolovoza 2024.
- ↑ Kiprianovič, Grigorij. 2006. Исторический очерк православия, католичества и унии в Белоруссии и Литве (ruski)
