Prijeđi na sadržaj

Lijepa sela lijepo gore

Izvor: Wikipedija
Lijepa sela lijepo gore
Naslov izvornika
Lepa sela lepo gore
RedateljSrđan Dragojević
ProducentRadio televizija Srbije
ScenaristVanja Bulić
Glavne ulogeMilorad Mandić
Nikola Kojo
Nikola Pejaković
Petar Božović
Dragan Bjelogrlić
Dragan Maksimović
Dragan Petrović
Bata Živojinović
GlazbaAleksandar Habić
Godina izdanja1996.
Jeziksrpski
Žanrdrama
Profil na IMDb-u
Portal o filmu

Lijepa sela lijepo gore (srb. Lepa sela lepo gore) je srpski film Srđana Dragojevića snimljen 1996. godine. Film je inspiriran istinitim događajem, pričom o sedam srpskih vojnika drinskog korpusa zatočeno devet dana u 97 metara dugom tunelu, Brodar (8km od Višegrada prema Rogatici) kod Međeđe u rujnu 1992. godine. Film je bio srpski kandidat za nagradu Oscar, za najbolji strani film 1996. godine.[1] Smatra se modernim klasikom srpske kinematografije.

Radnja

[uredi | uredi kôd]

Radnja filma počinje u jednoj beogradskoj vojnoj bolnici gde su smješteni ranjenici rata u Bosni i Hercegovini. U bolnici se filmski junaci sjećaju mladosti i rata. Priča se vrti oko dvojice dječaka, Halila, muslimana, i Milana, Srbina, koji su odrasli zajedno u selu blizu napuštenog tunela. Kao djeca nisu se usudili ući u tunel, jer su vjerovali da tamo boravi „drekavac“. Dvanaest godina kasnije, tijekom rata u Bosni, Milan, zarobljen u tunelu sa svojim suborcima, i Halil, nalaze se na suprotnim stranama, sudbinski srljajući u sukob. Među iscrpljenim srpskim borcima našla se i jedna zalutala američka novinarka.

O likovima

[uredi | uredi kôd]
  • Milan (Dragan Bjelogrlić) središnji junak priče, mladić rastrzan unutrašnjim sukobima u sebi i državi.
  • Velja (Nikola Kojo): Poznati lopov iz Beograda, koji je najveći dio svog „posla“ obavljao 1980-ih i ranih 1990-ih. Kada je došao vojni poziv za njegovog mlađeg brata, on se predstavio kao brat i umjesto njega otišao u rat. On je dao ime filmu. Nakon što je njegova jedinica spalila selo rekao je: „Lepa sela lepo gore, a ružna ostaju ružna čak i kada gore.“
  • Petar (Profesor) (Dragan Maksimović): Bosanski Srbin, profesor iz Banje Luke po čemu je dobio nadimak. U filmu izgleda da ima nostalgičan osjećaj prema Jugoslaviji. Dok drugi za vrijeme rata pale kuće i sve što u njima nađu, on je više zainteresiran za literaturu pa po kućama koje će kasnije zapaliti prvo pretraži zanimljive knjige. Često čita iz dnevnika koji je našao za vrijeme rata.
  • Brzi (Zoran Cvijanović): Narkoman koji je pod utjecajem droge s nadvožnjaka upao u kamion JNA koji se kretao ka hrvatskoj granici. Jedini razumije engleski.
  • Viljuška (Milorad Mandić): Srpski četnik i patriot iz Srbije koji je u rat krenuo iz patriotskih razloga te da bi zaštitio svog kuma Lazu. Dobio je nadimak Viljuška zato što oko vrata nosi vilicu. Poznata je njegova rečenica u filmu: „Onomad sam gledao na televizoru... Jel znaš ti, nesrećo, da su Srbi najstariji narod. Dok su Švaba... i Englez... i Amerikanac pre... šesto godina, jeli svinju s rukama, mi (Srbi) smo imali ovo (pokazuje na [[[vilica|vilicu]]). Na srpskom dvoru mi s viljuškom boc, a Švaba s rukama, usta ga jebem!... najstariji.“ U filmu je duhovit i sretan sve dok njegov kum Laza ne premine u napadu Bošnjaka.
  • Laza (Dragan Petrović): Laza je Viljuškin kum. Dok je gledao vijesti o užasima protiv Srba, iznervirao se i otišao kao dobrovoljac u rat.
  • Marko (Marko Kovijanić): Mladić od 18 godina koji očajnički traži poštovanje ostalih članova voda. Najviše cijeni Velju.
  • Gvozden (Bata Živojinović): Vođa voda i profesionalno obučeni časnik JNA. Voli Tita i nedostaje mu Jugoslavija.
  • Učiteljica (Vera Dedović): Lik učiteljice vezuje se za period detinjstva glavnih junaka. Ona je mlada, šarmantna, a vrijeme između dva odmora provodi s poštarom Nazimom na travnjaku u blizini škole.
  • Smatra se jedinim filmom o ratu koji je sniman tijekom tog istog rata, i to u ratnoj zoni.

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. 39 Countries Hoping for Oscar Nominations. Akademija filmskih umjetnosti i znanosti. 13. studenoga 1996. Inačica izvorne stranice arhivirana 9. veljače 1999. Pristupljeno 5. listopada 2015.

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]