Kuh-e Karkas

Kuh-e Karkas; (perz.) كوه کرکس
	Planina
	Panorama Kuh-e Karkasa
Položaj
Koordinate	33°27′19″N 51°47′59″E / 33.45528°N 51.79972°E
Država	Iran, Isfahanska pokrajina
Najbliži gradovi	Natanz, Kašan
Dio gorja	Srednjoiransko gorje
Fizikalne osobine
Najviši vrh	3910 m
Geologija
Geološka starost	tercijar
	Kuh-e Karkas; (perz.) كوه کرکس Kuh-e Karkas na zemljovidu Irana

Kuh-e Karkas (perz. كوه کرکس; dosl. Planina supova) je planina na sjeverozapadu Isfahanske pokrajine u Iranu. Dijelom je Srednjoiranskog gorja i nadmorska visina najvišeg vrha ovisno o izvorima iznosi od 3895 do 3910 m. Kuh-e Karkas obiluje faunom zbog čega je kroz povijest bio carskim lovištem, no danas je strogo zaštićeno područje. U podnožju ovog planinskog lanca smješteni su iranski gradovi Kašan i Natanz.

Etimologija

Uvriježeno je da Kuh-e Karkas podrazumijeva planinu supova (perz. kuh ⇒ planina; karkas ⇒ sup), čemu u prilog ide da je planina zaista staništem raznih vrsta strvinara o kojima su pisali i srednjovjekovni autori. Drugi stručnjaci skloni su još starijem etimološkom podrijetlu pa oronim dovode u vezu s Kasitima, drevnim narodom koji je naseljavao Iransku visoravan sredinom 2. tisućljeća pr. Kr. Naime, prema tumačenju ukrajinskog iranologa R. Ghirshmana, kar-kasi podrazumijeva grad Kasita (akad. kar ⇒ grad; kasi ⇒ Kasiti). Ovoj teoriji ide u prilog podatak da su Kasiti ostali upamćeni po naprednoj metalurgiji, dok je upravo kod Arismana u podnožju Kuh-e Karkasa pronađen jedan od najvećih i najstarijih metalurških arheoloških kompleksa.

Zemljopis

Podrobniji članak o temi: Zemljopis Irana

Kuh-e Karkas smješten je u središnjem Iranu i ovisno o kontekstu može implicirati najviši planinski vrh (3910 m), planinski masiv približno određen potezom Natanz-Keše-Handžan, te 150-ak km dugačak planinski lanac koji se proteže uz Ardestan, Natanz i Kašan. Najproširenije značenje pojavljuje se u „Granicama svijeta” (arap. Ḥodūd al-ʿālam), djelu nepoznatog perzijskog autora iz 982. godine u kojem Karkas kao područje obuhvaća čak i istočna pustinjska područja Dašt-e Kavira i Luta. Planina se javlja i u drugim djelima najranijih islamskih zemljopisaca: Mukadasi ga opisuje najvišim vrhom iranskih pustinjskih krajeva, Istahri ga spominje u kontekstu pljačkaškog utočišta, a Mustavfi piše da se radi o usamljenoj planini na kojoj se gnijezde strvinari odnosno obitavaju divlje koze. Protežući se širinom od 40-ak km u smjeru sjeverozapad-jugoistok, gorje Kuh-e Karkasa odvaja dva dijela Iranske visoravni bitno različite nadmorske visine − do 1000 m s gornje odnosno iznad 2000 m s donje strane. Lanac je poprečno ispresjecan dolinama manjih rijeka među kojima se ističu Čime-Rud i Barz-Rud. Arheološki lokaliteti kod Abjane svjedoče da su ova planinska područja kontinuirano naseljena još od starog vijeka. Drugi planinski vrhovi Karkasovog masiva viši od 3000 m su Kamar-Siah (3217 m), Kašk-Hane (3330 m) i Kalabe-Šah (3412 m).

Geologija

Planinski lanac Kuh-e Karkasa dijelom je prostranijeg Srednjoiranskog gorja koje se gotovo pravocrtno proteže u smjeru sjeverozapad-jugoistok, a geološki je oblikovano tijekom tercijara. Gorje sastavljeno uglavnom od plutonita (diorita i granita) nadvija se nad prekambrijsko-paleozojskom podlogom koja se pruža sjeveroistočno, dok se jugozapadno proteže viši pojas metamorfnih i intruzivnih stijena iz ere mezozoika. Najrasprostranjenije metalne mineralne sirovine su bakar, olovo i cink, a rudarstvo i metalurgija sudeći prema arheološkim nalazištima iz obližnjeg Arismana bili su aktivni još početkom 4. tisućljeća pr. Kr. Ležišta salitre i sumpora tijekom safavidskog razdoblja iskorištavana su u vojne svrhe odnosno za proizvodnju baruta. Suvremeni rudnici danas se nalaze uglavnom na sjeveru u okolici Kašana.

Flora i fauna

Kuh-e Karkas obiluje florom i faunom, a blizina safavidske prijestolnice Isfahana učinila ga je omiljenim carskim lovištem. Životinjske vrste na njegovim obroncima uključuju zečeve, vukove, divlje koze i ovce, te 62 vrste ptica. Kuh-e Karkas danas je ekološko zaštićeno područje koje obuhvaća 92.100 ha.

Identificirane biljne vrste poredane do maksimalne nadmorske visine su:

do 1800 m − E. stellatae, S. inflate
do 2300 m − P. aucheri, A. scopariae
do 2700 m − A. bracteati, E. astragaletosum, H. scarioletum, A. sieberi, C. gaubae, S. artemisietum, P. abrotanoides
do 3000 m − S. orientalis, A. parrowiani, B. tomentelli, E. Artemisietosum, E. Medicetosum, E. phlomicetosum
do 3100 m − A. aucheri

Poveznice

Srednjoiransko gorje

Literatura

(engl.) Bartol'd, Vasilij Vladimirovich. 1937. Minorsky, Vladimir Fedorovich (ur.). The Regions of the World: a Persian Geography. E. J. W. Gibb memorial series. XI. Luzac. London. str. str. 126.-222. OCLC 46183744
(engl.) DAI. 4. srpnja 2011. Excavations in Arisman: Ancient Mining and Metallurgy in Western Central Iran. Deutsches Archäologisches Institut. Berlin. Inačica izvorne stranice arhivirana 21. rujna 2012. Pristupljeno 29. rujna 2012.
(engl.) Davoudzadeh, Monir. 1997. Iran. Moores, Eldridge M.; Fairbridge, Rhodes Whitmore (ur.). Encyclopedia of European and Asian regional geology. Chapman & Hall. London; New York. str. str. 401. ISBN 9780412740404. OCLC 38157559
(engl.) Ghirshman, Roman. 1954. Iran: From the earliest times to the Islamic conquest. III. izdanje izdanje. Penguin Books. Harmondsworth, Middlesex. str. str. 65. OCLC 312802048
(engl.) Khajeddin, Sayed Jamaleddin; Yeganeh, Hassan. 1. kolovoza 2008. Plant communities of the Karkas Hunting-Prohibited Region, Isfahan-Iran (PDF). Plant, Soil and Environment. LIV. 8. Czech Academy of Agricultural Sciences. Prague. str. str. 347.-358. ISSN 1214-1178. OCLC 282257753
(engl.) Le Strange, Guy. 1905. The Lands of the Eastern Caliphate: Mesopotamia, Persia, and Central Asia from the Moslem Conquest to the Time of Timur. Barnes & Noble. New York. str. str. 208.-209. OCLC 1044046

Ostali projekti

Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Kuh-e Karkas