Kristijan Sekulić
Kristijan Čedomir Sekulić[1] (Novi Sad, 27. veljače 1969.)[2][3] je akademski slikar iz Novog Sada, rodom iz Petrovaradina.[4] Trenutačno živi i radi u Novom Sadu[5] i Petrovaradinu.[2] Osim što slika, postavlja ukrasne mozaike i ambijentalne dekoracije te restaurira materijale u drvetu.[2]
Rođen je u Novom Sadu, gdje je odrastao i gdje se školovao. Završio Srednju umjetničku školu »Bogdan Šuput«, smjer dizajn grafike.[6] Slikarstvom se bavi od 1979. godine.[2] Poslije toga, od devedesetih, bio je u svojevrsnom egzilu po različitim mjestima u Europi,[6] od 1992. do 1994. živio je i radio u Pragu, Beču i Budimpešti,[7] od 1993. do 1999. godine živio je i radio u Petrovaradinu, Novom Sadu, Pragu, Beču, Cetinju i Gőttingenu. U Pragu je radio kao instruktor crtanja i slikanja u American International School Hillside.[3] Od 1994. do 1996. godine. Bio je asistent scenografa na TVNS kao vanjski suradnik honorarno je surađivao s Nezavisnim, za koji je crtao strip »Lala« s antiratnim i antirežimskim porukama. Razdoblje od od 1999. do 2004. proveo je u Njemačkoj gdje je uz manje prekide živio i radio u Göttingenu, a potom u Mellingenu i Solothurnu (Švicarska), gdje je uspješno djelovao.[7] Koncem tih devedesetih ponovno vratio se u Novi Sad[6] na poziv msgr. Stjepana Milera, nakon čega je nastao serijal u svetištu Gospe Snježne.[7] Iz tog vremena datira duhovita anegdota s njegovim duhovnikom u Petrovaradinu vlč. Markom Kljajićem, kad ga je Kljajić pitao zašto ga nema u crkvi, na što mu je Sekulić odgovorio da se moli Bogu više nego on, zbog nestabilne skele na kojoj radi u crkvi.[2]
Premda je Novosađanin, vrlo je vezan uz Suboticu, koju je nazvao sebi dragim gradom, gradom s jakom hrvatskom zajednicom. Svojedobno je sudjelovao na likovnim kolonijama HKC-a 'Bunjevačko kolo'[5] i drugih slikarskih kolonija i simpozija, kako domaćih tako i međunarodnih.[3] U međuvremenu sa suradnicima osnovao je udrugu 'Cro Art', čiji je član.[5] Član je HKPD »Jelačić« iz Petrovaradina.[3]
Izlagao je samostalno na 18 izložaba, među ostalim u Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata u Subotici,[5] Američkom kutku u Novom Sadu,[1] u prostorijama Talijanskog kulturnog centra »Il Belpaese« u Petrovaradinu[8] u Petrovaradinu siječnja 2006. u prostorijama crkve Sv. Jurja u Petrovaradinu pod pokroviteljstvom HKPD »Jelačić« i dr.[3] Polovica izložbi bila je u Vojvodini, a polovica u Švicarskoj.[2]
Skupno je na izlagao na 16 izložbi,[7] s Hrvatskom likovnom udrugom CroArt u Galeriji Otvorenog sveučilišta u Subotici travnja 2013., gdje su izlagali još Ruža Tumbas, Cilika Dulić Kasiba, Cecilija Miler, Ružica Miković-Žigmanov, Snežana Kiš, Katica Seleši, Kata Šetrov, Eva Horvat Uzon, Nela Horvat, Slobodan Zovko, Lajoš Kelč, Šandor Kerekeš, Tomo Marjanović, Janoš Nađpastor i Jakov Makaji.[9] Mnoge privatne zbirke u zemlji i inozemstvu sadrže Sekulićeve slike.[3]
Radio je u Poljskoj, Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj, te u Švicarskoj, stekavši veliko iskustvo.[5] Povratkom u domovinu, okrenuo se sakralnim temama. Postao je poznat po serijalu slika u svetištu Gospe Snježne na Tekijama koji je oslikao po povratku u domovinu (na srednjem dijelu stropa svetišta Gospe Snježne na Tekijama serijal slika iz ciklusa Slavnih otajstava krunice, kao i veliku scenu bitke kod Petrovaradina 1716.),[7] Za dobivanje posla u Petrovaradinu, oslikavanje crkve Snježne Gospe prodonio je nastup na međunarodnoj likovnoj koloniji u Petrovaradinu »Kapije Europe Tekije«, gdje je uradio dvije slike u čast princa Eugena Savojskoga i Snježne Gospe.[2]
Zatim je poznat po oslikavanju u cijelosti unutarnjih zidova dviju pravoslavnih crkava od 2007. do 2011. godine.[7] Sudjelovao je od 2011. u obnovi unutrašnjosti crkve sv. Ivana Nepomuka u Gibarcu kao glavni majstor.[7] Za obnovu ga je našao župnik vlč. Nikica Bošnjaković na nagovor prijatelja. Sekulić je radio na osam stupova koji će djelovati kao da su od mramora i radio je pozlatu na oltaru, pri čemu je otkrio četiri freske, dvije pokrajnje, koje vjerojatno datiraju iz posljednje obnove 1902. godine.[4] Od 2000. nosi zvanje „počasnog sakralnog slikara“ pri Đakovačko-srijemskoj biskupiji.[5] Diljem Vojvodine oslikao je mnoštvo crkava, a i diljem Hrvatske (Županja, Ilok - župna crkva sv. Ivana Kapistrana).[4] Zbog zapaženog nastupa već na prvom sudjelovanju na Likovnoj koloniji Bunarić 2004., dobio je poziv da prigodom 200. obljetnice od rođenja bana Josipa Jelačića, u Petrovaradinu naslika sliku po narudžbi Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske. Za djelo je dobio sjajne kritike.[2]
»Mislim kako se iz indijanske povijesti sličnih plemena, sličnih naroda, i ovi balkanski narodi koji biološki nestaju trebaju zapitati o padu svih vrijednosti«Slika u tehnici ulja na platnu,[2] kombiniranog ulja i različite tematike, ali najdraži su mu, vojvođanski motivi,[5] no upušta se i u antičke motive (ciklus Antika nova), prikaze čari pustinja, ljepota i snaga konja, tajnovitost Atlantide, rimskih galija, starih gradova, kipova, "ali je ipak nekako sve okrenuto Mediteranu i kolijevci civilizacije i završava se bijelim konjem, simbolom čistote«". Budući da su mu dugo vremena teme bile salaši, ravnica, a želići izaći ljudima u susret da tematski bude interesantno i intrigantno, a ne dosadno, odlučio je malo izaći iz tog kalupa te staviti naglasak na jedan jugozapadni prostor SAD-a, na pustinje koje ga "fasciniraju zbog bogatstva boja, kamena, topline".[8]
»Kombinacija tema, volim na neki način spojiti sakralno s pučkim i to je moj prepoznatljiv pravac. U prvom dijelu je sakralna tema, nešto religiozno ili obrnuto, kada je u prvom dijelu moga rada nešto pučko, iz naroda. Volim raditi klasične postavke s nekim modernim detaljima.« »Nisam ograničen na određenu tehniku, nego je to uvijek neka kombinirana varijanta, dakle obično je to crtež koji prati ulje, špakla i tako dalje. Glede tematike, to je stvar mog raspoloženja ili trenutačnog zanimanja, koje je dosta široko. Dakle, od antike, preko grčko-rimske i staroslavenske civilizacije, do klasične varijante portreta, akta, pejzaža, a osobito mi je drago slikati Vojvodinu i divlje konje.« »...ga emocije poput nekakve groznice vuku da nešto istraži na platnu, a da su izložene slike slagalice njegovih životnih interesiranja, obuhvaćene u četirima izloženim ciklusima tema na kojima radi i uvijek ih domišlja.«Povjesničarka umjetnosti Ljubica Vuković Dulić za Sekulića je rekla da je autor koji pruža mogućnost slojevitog i višeznačenjskog sagledavanja svojeg djela. Slike sa subotičke izložbe Sekulić je razvrstao u četiri ciklusa, koje imenuje nazivima simbola zemlje, vode, zraka i vatre, a Vuković Dulić ocijenila je da se simbolika tih ciklusa "može vezati uz četiri razine ljudskosti, i to tjelesnost, intelekt, emocionalnost i duhovnost, ali i uz četiri razine ljudske svijesti - objektivno, subjektivno, podsvjesno i kozmičko."[5]
»Autor kao da želi ukazati na epizode od kojih je satkan život pojedinca od njegova djetinjstva, mladosti, odraslog doba i starosti. Ciklusi se oslanjaju na figurativne prizore, koji međutim imaju duboko simboličko značenje.« »Moram istaknuti kako je on u programskom smislu po vokaciji realist, što se najbolje može vidjeti u pejzažima, animalnim prizorima, u kojima je došlo do punog izraza njegovo poznavanje crtačke discipline, zanatske slikarske vještine i uporaba svih elemenata neophodnih za organiziranje artikulirane kompozicijske strukture slike. Slikarski izraz po kome je postao prepoznatljiv na ovim prostorima jest ciklus slika nazvan ‘Antika nova’. Tu se njegov realizam postupno razvodnjava i graniči s nadrealizmom ili, preciznije, s moderniziranom varijantom postrealizma. «Profesor likovne umjetnost Geza Verebeš klasificirao je Sekulićeva djela u tri cjeline: Odlazak u prirodu (klasične vrijednosti, vojvođanski krajolici), Zlatnu sredinu (kojoj pripada ciklus Katedrala, spoj sa suvremenim umjetničkim izrazom) i treću koju predstavljaju apstraktna djela (prikaz čovjekovog postojanja u kozmosu, kojim otvara brojna pitanja za promišljanje), a "širokom rasponu između klasičnog i suvremenog, gdje nastaju maštovita i kreativna djela, Sekulić pristupa s rijetko viđenim suvremenim rješenjima, kao što je to slučaj u njegovom opusu, Katedrala’".[3]
»Ne smatram da Akademija, po svaku cijenu, nudi kvalitetu, ima mnogo ljudi koji su umišljene veličine, koji nemaju opravdanje za nekvalitetu. Stečeno znanje na Akademiji, treba primijeniti i u praksi, i raditi na kvaliteti iz dana u dan. Slikarstvo doživljavam na jedan, možda, staromodan način, no, po mom sudu u prvom redu je zanat, inspiracija je ono što nas potakne i uz pomoć nje ideju provodimo u djelo. Sama Akademija, bez prakse i rada ne znači mnogo«Višestruko je nagrađivan. Ističe se nagrada:[5]
- 2003. Nagrada za slikarstvo grada Berna[5]
- Zastupljen u ilustriranoj monografiji Muzeja Vojvodine o sudionicima na kolonijama od 1997. do 2007.[7]
- ↑ a b c Hrvatska riječ Arhivirana inačica izvorne stranice od 7. listopada 2015. (Wayback Machine) Ankica Jukić-Mandić: Kristijan Čedomir Sekulić: Duh američkog zapada, 9. svibnja 2011. (pristupljeno 6. listopada 2015.)
- ↑ a b c d e f g h i j Hrvatska riječ Arhivirana inačica izvorne stranice od 7. listopada 2015. (Wayback Machine) Sakralna umjetnost. O radu slikara Kristijana Sekulića, 17. rujna 2004. (pristupljeno 6. listopada 2015.)
- ↑ a b c d e f g Hrvatska riječ broj 153 Arhivirana inačica izvorne stranice od 7. listopada 2015. (Wayback Machine) Izraz čovjekovog otuđenja od prirode. Izložba slikara Kristijana Sekulića u Petrovaradinu, 20. siječnja 2006. (pristupljeno 6. listopada 2015.)
- ↑ a b c d e f g h i j k l Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata Arhivirana inačica izvorne stranice od 7. listopada 2015. (Wayback Machine) Marija Matković: U ZKVH-u otvorena izložba slika Kristijana Sekulića 27. rujna 2013. (pristupljeno 6. listopada 2015.)
- ↑ a b c d Hrvatska riječ broj 548 Arhivirana inačica izvorne stranice od 7. listopada 2015. (Wayback Machine) Figurativni prizori sa simboličkim značenjima. Izložba Kristijana Sekulića u ZKVH, 4. listopada 2013. (pristupljeno 6. listopada 2015.)
- ↑ a b c d e f g h Hrvatska riječ Arhivirana inačica izvorne stranice od 7. listopada 2015. (Wayback Machine) Vijesti. Izložba Kristijana Sekulića, 27. rujna 2013. (pristupljeno 6. listopada 2015.)
- ↑ a b c Hrvatska riječ br. 413 Arhivirana inačica izvorne stranice od 7. listopada 2015. (Wayback Machine) Snaga prirode na slikarskom platnu. U Petrovaradinu otvorena izložba Kristijana Sekulića, 18. veljače 2011. (pristupljeno 6. listopada 2015.)
- ↑ Hrvatska riječ broj 524 Arhivirana inačica izvorne stranice od 7. listopada 2015. (Wayback Machine) Smisao, svrha i sudbina slike. Skupna izložba članova udruge »CroArt« u Subotici, 19. travnja 2013. (pristupljeno 6. listopada 2015.)