Konstantin Ciolkovski
Konstantin Eduardovič Ciolkovski Константин Циолковский | |
Rođenje | 17. rujna 1857. Iževskoe, Rusija |
---|---|
Smrt | 19. rujna 1935. Kaluga, Rusija |
Državljanstvo | Rus |
Polje | Astronautika |
Poznat po | Aerodinamički tunel, raketna tehnologija, svemirsko dizalo |
Portal o životopisima |
Konstantin Eduardovič Ciolkovski[1] (Iževskoe, 17. rujna 1857. – Kaluga, 19. rujna 1935.), ruski znanstvenik i izumitelj. Godine 1887. razradio teoriju aerostata od valovita lima s promjenljivim obujmom. Bavio se problemom gradnje metalnih zrakoplova (1894.), prvi u Rusiji konstruirao aerodinamički tunel (1900.). Najvažniji su mu radovi na području raketne tehnike primijenjene na svemirske letove. Objavio je 1929. teoriju o kretanju složenih višestupanjskih i višečlanih raketa. Predložio konstrukciju umjetnih satelitskih postaja koje bi kružile oko Zemlje i služile kao međupostaje za svemirska putovanja. Zamislio je i žiroskopsku stabilizaciju raketa u prostoru bez djelovanja sile teže. Na temelju teorije i otkrića Ciolkovskoga razvijala se astronautika, pa ga zbog toga nazivaju ocem astronautike (uz Hermanna Obertha i Roberta Goddarda[2]).[3]
Rođen je u mjestu Iževskoe, u Rjazanjskoj oblasti, tadašnjem Ruskom Carstvu, u obitelji iz srednje klase. Otac Eduard je bio Poljak, a majka Marija Jumaševa je bila školovana ruska žena. Otac je bio protjeran iz Poljske, zbog svoje revolucionarne političke aktivnosti.[4]
U desetoj godini, Konstantin je obolio od šarlaha i izgubio sluh.[5]Škola u Rjazanju, kamo su se uskoro preselili, zadavala mu je gotovo nesavladive teškoće, ali je majka upravo beskrajnom strpljivošću nastavila s njime poduke kod kuće. Konstantin se sve više udaljavao od svojih vršnjaka. Sate i sate je sjedio sam kod kuće, nagnut nad posuđenim matematičkim i fizikalnim djelima, u kojima je nalazio odgovore na brojna pitanja, na koja mu inače nitko nije mogao odgovoriti.
Nakon dvije godine umrla mu je majka, pa je ostao sam sa svojim ocem, knjigama i mislima. Jednog dana je dobio balon ispunjen lakim plinom, a kada ga je izgubio pokušao je od papira za cigarete sam napraviti novi. Potom je često u prirodi proučavao let ptica i leptira. Sa 16 godina otac ga je poslao u Moskvu, da tamo nastavi studije. Tu ga je put vodio kroz velike biblioteke i predavaonice, u kojima se snalazio kao kod kuće. Od novca kojeg mu je otac slao, mogao je skromno živjeti, ali on je trebao mnogo novaca za kemikalije i aparate za pokuse, pa je kroz 3 godine studiranja fizike, astronomije, mehanike i geometrije, jeo samo crni kruh. Jules Verne mu je bio velika inspiracija, u djelima gdje je opisivao put kroz svemir i raketni pogon. Smatra se ocem svemirskih letova i prvi čovjek koji je zamislio svemirsko dizalo, nadahnut 1895. s novoizgrađenim Eiffelovim tornjem u Parizu.
Vidjevši mladog znanstvenika, blijedog i mršavog, prestrašeni znanci iz Rjazanja obavijestili su oca, koji je odmah došao u Moskvu da odvede sina kući. Godine 1872. ponudili su mu da bude nastavnik matematike. S 23 godine, poslao je nekoliko znanstvenih radova Društvu za fiziku i kemiju u Petrogradu, pri čemu se ispostavilo da je ponovo otkrio neka znanstvena otkrića, jer ih nije imao prilike prije upoznati. Obazrivi odgovor poslao mu je Dmitrij Ivanovič Mendeljejev i kasnije je postao članom tog društva.
Kasnije se preselio u Kalugu, gdje je proveo ostatak svog života. Ondje je pažljivo nastavio s radom na rješavanju problema upravljivog zrakoplova. Budući da je projektirao letjelice od metala i sa zatvorenom kabinom, nitko ga u to vrijeme nije shvaćao ozbiljno. U međuvremenu se i oženio.
Ponekad su mu stizali i poneki novčani prilozi, ali je vrlo skromno živio. Ipak mu je uspjelo nešto gotovo nevjerojatno; u svom stanu je ispraznio jednu sobu i u njoj uredio prvi aerodinamički tunel u Rusiji. Godine 1893. napisao je nekoliko naučno-fantastičnih pripovijetki, a 1896. konačno je u cijelosti prešao na istraživanje raketa. Ljudi su vjerovali da on uopće nema dara za velikog izumitelja.
Do bitne promjene u njegovom životu došlo je kad je Ciolkovski dobio brošuru do tada nepoznatog pisca Aleksandra Petroviča Fjodorova, u kojoj je opisan “Nov postupak kod leta i raketni princip za letove kroz svemir”.[6] Ciolkovskom nije trebalo dugo računati da dokaže, kako su tada postojeće rakete na kruto gorivo preslabe za let u svemir, nego da rješenje predstavlja raketa na tekuće gorivo.[7]
Godine 1898. Ciolkovski je završio svoj najznačajniji rad "Istraživanja kosmičkog prostora pomoću reaktivnih aparata", koji je objavljen tek 1903.[8] Zbog opreznosti stručnjaka, nije bilo nikakvih ni pozitivnih ni negativnih reakcija, a časopis koji ga je objavio, uskoro je obustavio izlaženje. Za izvođenje praktičnih pokusa s raketama nikada nije imao dovoljno sredstava, pa se zbog toga još intenzivnije bavio teorijom. Izračunao je, u poznatim jednadžbama Ciolkovskog, da minimalna brzina koja je potrebna da raketa dostigne minimalnu planetarnu putanju ili orbitu, 8 km/s i da to može postići višestepena raketa koja će imati kao gorivo tekući kisik i tekući vodik.
Godine 1911. objavio je daljnji rad o istraživanju svemirskog prostora pomoću reaktivnih aparata, te je do 1914. svoja otkrića u potpunosti iznio pred javnost. Za vrijeme Prvog svjetskog rata napisao je nekoliko naučno-fantastičnih pripovijetki. Oktobarska revolucija 1917. nije puno izmijenila njegov položaj. Pa ipak 1919. je primljen u Rusku akademiju znanosti, nakon čega su uslijedili brojni njegovi novi radovi. Napokon je postao opće poznat i uživao je veliki ugled. Godinu za godinom usavršavao je svoje zamisli o letu u svemirski prostor. Uspio je ispravno nacrtati komoru izgaranja rakete hlađene tekućinom, u kojoj su se palila dva različita pogonska sredstva.
Za svoga života objavio je 88 djela vezana za svemirske letove. Uz to je konstruirao rakete s upravljivim potiskom, višestepene rakete, prostor za posadu i zatvorene biološke sisteme koji bi osigurali hranu i kisik za svemirska naselja. 1927. je objavio ideju za lebdjelice ili “zračni jastuk”.[9]Iako su mnogi za njegov rad izjavili da je nepraktičan, imao je veliki utjecaj na kasnije raketne znanstvenike, npr. Wernhera von Brauna, Valentina Gluška, Sergeja Koroljeva i dr.
- ↑ Константи́н Эдуа́рдович Циолко́вский
- ↑ Konstantin E. Tsiolkovsky - Soviet Space Scientist Arhivirana inačica izvorne stranice od 7. rujna 2017. (Wayback Machine). From San Diego Aerospace Museum Educational Materials
- ↑ Ciolkovski (Ciolkovskij), Konstantin Eduardovič, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.
- ↑ Земной путь звездоплавателя. Retrieved from http://www.melnikoff.com/nikita/tsiolkovskiy/earth_way.htm.
- ↑ citation|last=Narins|first=Brigham|title=Notable Scientists from 1900 to the Present|volume=5|pages=2256–2258|publisher=The Gale Group|location=Farmington Hills, MI|year=2001|isbn=078765454X
- ↑ The life of Konstantin Eduardovitch Tsiolkovsky 1857-1935. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. lipnja 2008. Pristupljeno 4. ožujka 2011. journal zahtijeva
|journal=
(pomoć) - ↑ [2] Arhivirana inačica izvorne stranice od 24. ožujka 2012. (Wayback Machine) Povijest rakete
- ↑ The Exploration of Cosmic Space by Means of Reaction Devices (Исследование мировых пространств реактивными приборами)|journal=The Science Review|issue=5|year=1903|url=http://epizodsspace.testpilot.ru/bibl/dorev-knigi/ciolkovskiy/issl-03st.html%7Caccessdate=22 September 2008
- ↑ Air Cushion Vehicle History|publisher=Neptune Hovercraft Shipbuilding Company|url=http://www.hovercraft.ru/history.html%7Caccessdate=22[neaktivna poveznica] September 2008