Prijeđi na sadržaj

Knjiga Sirahova

Izvor: Wikipedija
Stari zavjet
Judaizam, Protestantizam,
Katoličanstvo, Pravoslavlje
Deuterokanonske knjige
Pravoslavlje
Istočno i rusko
pravoslavlje
Istočno pravoslavlje
Novi zavjet
Portal: Kršćanstvo
VRU

Knjiga Sirahova jedna je od knjiga Svetoga pisma, dio Staroga zavjeta. Pripada u deuterokanonske knjige. Kratica knjige je Sir.

Na hebrejskom jeziku zove se: ("ספר "בן סירא). Na latinskom prvo se zvala Liber Iesu filii Sirach, a kasnije Ecclesiasticus. U originalu je pisana na hebrejskom jeziku u Jeruzalemu oko 180. g. pr. Kr. Autor je Židov Ben Sira iz Jeruzalema (punim imenom Ješua ben Eleazar ben Sira), kasnije je živio u Aleksandriji. Njegov unuk je u Egiptu preveo knjigu s hebrejskog na grčki jezik i dodao kratki uvod. U 12. stoljeću, izgubio se hebrejski izvornik. Dvije trećine su pronađene u Kairu 1896. g.[1] Knjigu priznaju katolici, pravoslavni i manji broj protestanata. Ne nalazi se u židovskom biblijskom kanonu, ali se citira u Talmudu i rabinskoj literaturi.

Ilustracija u Knjizi Sirahovoj, oko 1751. godine.

U prvim kršćanskim zajednicama knjiga je bila vrlo omiljena. Uvrštena je zajedno s ostalim deuterokanonskim knjigama u Sveto pismo na crkvenim sinodama u Hiponu 393. godine i u Kartagi 397. godine.

Ima 51 poglavlje. U knjizi se mogu razlikovati tri dijela: Sir 1–23,27; Sir 24–42,14 i Sir 42,15–51,30.[2]

Sastoji se od mudrih izreka, savjeta, hvalospjeva, molitvi i pouka vezanih na situacije iz svakodnevnog života. Autor je želio sačuvati duhovnu baštinu svoga naroda. U to vrijeme dolazi do upoznavanja Židova s helenističkom kulturom, prema kojoj je autor otvoren i spominje pozitivne primjere te druge kulture. Upozorio je na negativne pojave u društvu i poticao vjernike, da poštuju Zakon Svevišnjega i da se ne stide vjere. Ben Sira se osvrće i na biblijsku povijest, spominje Davida i Salomona.

Ignac Kristijanović je preveo Knjigu Sirahovu na kajkavsko narječje hrvatskog jezika. Detalji su pojavili u Danici zagrebechkoj, prijevod se je očuvao u rukopisu.

»Zpomenek Jozie je kakti zmosno kadilo, koje zachimbar iz dishucheh ztvarih je napravil. Dapache zpomenek nyegov je vu vszakeh vuzt'h szladek kakti med: y kakti szlosnoglaszje pri vinzkem goztchenyu. On je bíl od Boga poztavlyen, dabi lyudztvo k-pokori pripelyal, y odurnozt nepobosnozti odnel. On je szerdcze szvoje k-Gozponu ravnal: y vu dnèvih greshnikov objachil pobosnozt. Vszi zvun Davida, Ezekiasha, y Jozia jeszû gréh chinili: Ar kralyi od Judee jeszu zapuztili zapoved Vishnyega, y ztrah Bosji zametavali. Pokéhdòb'hszû kralyevztvo szvoje drugem dalí, y díku szvoju drugomu narodu.«
(Sir 49,1-7)

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]