Kerubin Šegvić
| Velečasni Kerubin Šegvić | |
|---|---|
| Crkva | Katolička Crkva |
| Redovi | |
| Ređenje | 1. rujna 1889. |
| Osobni detalji | |
| Rođen | 23. veljače 1867. Split |
| Umro | 30. srpnja 1945. Zagreb |
| Nacionalnost | Hrvat |
Kerubin Šegvić (Split, 23. veljače 1867. – Zagreb, 30. srpnja 1945.) bio je hrvatski povjesničar, književni kritičar, političar, katolički svećenik i profesor filologije. Pogubio ga je nakon Drugoga svjetskog rata jugokomunistički režim.
Rođen je u Splitu, 23. veljače 1867. godine. Krsno mu je ime bilo Matej Marin. U mladosti je ostao siroče te je završio u splitskom Zakloništu za djecu „Martinis-Marchi”. Nakon ulaska u franjevačko sjemenište mijenja ime u Kerubin. Osnovnu školu pohađao je u Splitu (1874.-1878.). U Zadru je pohađao talijansku gimnaziju (1878.-1886.) te filozofsko-teološki studij (1886.-1890.). Franjevački habit obukao je 30. rujna 1882. godine. Privremene zavjete položio je 30. rujna 1883., a doživotne zavjete 8. prosinca 1886. godine.[1]
Zaređen je za svećenika u Zadru 1. rujna 1889. godine [2] U dva je navrata (1890.-1891.; 1895.-1898.) u Zagrebu studirao klasičnu filologiju i slavistiku. Zatim je studirao arheologiju u Beču (1898.-1900.). Dana 24. svibnja 1898. izlazi iz franjevačkog reda te postaje biskupijski svećenik splitsko-makarske biskupije.[3]
Od 1. srpnja 1891. do 30. srpnja 1892. godine pastoralno je djelovao na otoku Vrniku, a zatom u Špiljarima kod Kotora (1892.-1895.). Godine 1897. djelovao je u poljudskom samostanu. Zbog zdravstvenih problema zatražio je 1906. godine privremeno umirovljenje. Godine 1906. odlazi u Sarajevo. Krajem 1906. vratio se u Zagreb. Od 1. siječnja 1907. do 31. prosinca 1913. godine djelovao je u crkvici sv. Roka. Od 1914. bio je župnik u Donjem Selu na Šolti. Od sljedeće godine bio pastoralno je djelovao u Srednjem Selu. Uirovljen je 5. studenog 1918. godine. Kasnije mu je u Zagrebu bila povjerena uprava kapelice Ranjenog Isusa na Jelačićevom trgu. Na više mjesta djelovao je i kao gimnazijski profesor.[3]
Komunističke vlasti osudile su ga s nekim drugim svećenicima 29. lipnja 1945. na kaznu smrti strijeljanjem te trajan gubitak građanske časti i konfiskaciju imovine.[4]
Uređivao je listove Novi vijek. u Sarajevu je uređivao Hrvatsku narodnu zajednicu i Napredak. Nakon Prvog svjetskog rata osnovao je list Hrvat, uređivao je Hrvatski list u Osijeku te je osnovao Hrvatsku riječ u Splitu. Uređivao je Hrvatsku smotru (1933.).[5]
Godine 1944. objavio je knjigu U prvim mjesecima stvaranja NDH.Napisao je i povjesne romane Lopudska sirotica (1903.) i Posljednji Kotromanići (1905.).[5]
Izvorno je bio pravaški usmjeren. Podržavao je isprva pravašku struju Josipa Franka, no nakon tzv. Aneksijske krize u Austro-Ugarskoj, Šegvić se okrenuo Mili Starčeviću i tako sudjelovao u raskolu stranke prava.[6]
Od 1919. do 1923. godine bio je zastupnik Hrvatske zajednice u beogradskoj Skupštini.[7] Beogradski režim ga je uhitio 1925. godine, na tri mjeseca nakon čega se povukao iz aktivnog političkog života.[5] Tijekom Kraljevine Jugoslavije Šegvić je uglavnom zauzimao oporbeni stav naspram vlasti u Beogradu; nije glasovao u skupštini za Vidovdanski ustav niti prisegnuo, a kritizirao je i Stjepana Radića.[8]
Premda se je Šegvić zalagao za samostalnu Hrvatsku državu i pozdravio 1941. godine proglašenje NDH, nije bio član ustaškog pokreta. Bio je kritičan prema ustaškom režimu, napose prema Rimskim ugovorima, za koje je napisao: „Pratio sam to sve najvećom bolju u duši i bio sretan, što nisam u broju onih, koji bijahu pratili Poglavnika u Rim”.[9] Nakon misije u Italiju 1941. godine više nije služio državnim zadatcima. Izvadak iz njegova dnevnika U prvim mjesecima stvaranja N.D.H. Moje poslanje u Italiju 7. IX.-24. IX. 1941. bio je zabranjen, a sam se Šegvić ograničio na pisanje kraćih članaka i priloga za brojne časopise i glasila.[10]
Kao povjesničar, pokušao je na temelju radova kroničara Tome Arhiđakona i njegovog dijela Historia Salonitana objasniti Gotsku teoriju o podrijetlu Hrvata. Prema tome Hrvati nisu bili slavenskog nego gotskog podrijetla. Iako se oslanjao na tekstove Ludwiga Gumplowitza s početka 20. stoljeća u kojima se pokušalo dokazati neslavensko podrijetlo Hrvata, do teorije je postupno došao vlastitim istraživanjima.
Kao glavne dokaze iznosio je zapise Tome Arhiđakona u Salonitanskoj kronici i Ljetopis popa Dukljanina.[11] Budući da je teorija tako izravno Hrvate odjeljivala od Slavena i Srba, postala je izuzetno pogodna u propagandne svrhe ustaške ideologije.[12] Gotska teorija navedena je u optužnici Kerubina Šegvića 1945. godine i bila je jedan od glavnih razloga zbog kojeg su ga jugokomunisti osudili na smrt. Sam se Šegvić više puta ograđivao od političkih uporaba njegove teorije.[13]
- nepotpuni popis članaka i djela
- „Dr. Ante Starčević: njegov život i njegova djela” (Zagreb, 1911.)
- „O životu i radu hrvatskog politika i revolucionara Eugena Kvaternika” (Zagreb, 1921.)
- „Književne studije” (Zagreb, 1924.)
- „Toma Splićanin: državnik i pisac 1200. – 1268.” (Zagreb, 1927.)
- „Borba za hrvatsko bogoslužje i Grgur Ninski ili shizma u Hrvatskoj i Dalmaciji 1035–75” (Zagreb, 1930.)
- „Die gotische Abstammung der Kroaten“ (1936.)
- „Hrvatski jezik u katoličkom bogoštovlju” (Zagreb, 1940.)
- „Die Kroaten und ihre Mission während dreizehn Jahrhunderte der Geschichte” (Zagreb, 1941.)
- ↑ Dukić i Dukić 2023, str. 468.
- ↑ Dukić i Dukić 2023, str. 468-469.
- ↑ a b Dukić i Dukić 2023, str. 469.
- ↑ Dukić i Dukić 2023, str. 471.
- ↑ a b c Hrvatska enciklopedija.
- ↑ Gross 1973, str. 351-353.
- ↑ Matković 2004, str. 56-58.
- ↑ Peršić 2002, str. 229.
- ↑ Šegvić 1941, str. 4.
- ↑ Švab 1997, str. 378.
- ↑ Šegvić 1935, str. 3-11.
- ↑ Bartulin 2007, str. 221.
- ↑ Dukić i Dukić 2023, str. 474.
- Švab, Mladen. 1997. Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.–1945. Minervas. Zagreb.
- Gross, Mirjana. 1973. Povijest pravaške ideologije. Institut za hrvatsku povijest. Zagreb.
- Matković, Hrvoje. 2004. Studije iz novije hrvatske povijesti. Golden Marketing-Tehnička knjiga. Zagreb.
- Peršić, Ivan. 2002. Kroničarski spisi. Državni arhiv u Zagrebu. Zagreb.
- Šegvić, Kerubin. 1941. U prvim mjesecima stvaranja N.D.H. Moje poslanje u Italiju 7. IX.-24. IX. 1941. Tiskara Merkantile. Zagreb.
- Dukić, Josip; Dukić, Branimir. 2023. Don Kerubin Šegvić i pitanje sv. Dujma. Crkva u svijetu. Sveučilište u Splitu - Katolički bogoslovni fakultet. Split. 58 (3): 465–488
- Šegvić, Kerubin. 1935. Die gotische Abstammung der Kroaten. Nordische Welt (njemački) (9–12)
- Bartulin, Nevenko. 2007. Ideologija nacije i rase: ustaški režim i politika prema Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941-1945. Radovi zavoda za hrvatsku povijest. Sveučilište u Zagrebu - Filozofski fakultet. Zagreb. 39 (1): 209–241
- Šegvić, Kerubin. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Zagreb.