Karolinska ploča
| Karolinska ploča | |
|---|---|
 | |
| Tip | Mala |
| Površina | 1,700,000 km2[1] |
| Smjer kretanja1 | sjeverozapad |
| Brzina1 | 87 mm/godinu |
| Površinske strukture | Tihi ocean |
| 1U odnosu na Afričku ploču | |
Karolinska ploča mala je tektonska ploča koja se prostire na ekvatoru na istočnoj polutci, sjeverno od Nove Gvineje. Čini zonu subdukcije duž granice s Pločom Ptičje glave i Pločom Woodlark na jugu, dok je na sjeveroistoku transformni rasjed koji čini granicu s Tihooceanskom pločom. Uz granicu s Filipinskom pločom na zapadu i sjeverozadu nalazi se konvergentna granica koja prelazi u rascjep.
Karolinsku ploču prvi su kao posebnu ploču predložili Weissel i Anderson 1978.
Kao zasebni terrane s vlastitom tektonskom poviješću Karolinska ploča smatra se dijelom Tihooceanske ploče zbog rijetke seizmičke aktivnosti i malih brzina duž njezinih granica. Obuhvaća Zapadni Karolinški bazen i Istočni Karolinški bazen te neaktivno kontinentsko podnožje Eauripik koje ih razdvaja, ali ne obuhvaća ni Karolinske otoke ni Karolinski hrbat. Subducira ispod ploča Ptičje glave i Woodlark duž rova Nove Gvineje na jugu.[2]
Granica s Filipinskim morem na zapadu ima dva segmenta: južni segment, korito Ayu koje širi brzinom od 8 mm/god od c. 25 – 2 Ma, ali usporava. Sjeverni segment, koji se sastoji od Palauanske brazde i južne brazde Yap, nije aktivna zona subdukcije što je vidljivo po tome da nema aktivnih vulkana. Granica Karolinske i Tihooceanske ploče složen je sustav koji se djelomično i potencijalno razvija u zonu subdukcije. Jugoistočna granica, uz Manusovu brazdu, konvergentna je granica, ali se zbog nedostatka aktivnih vulkana i potresa ne smatra zonom subdukcije.[2]
Karolinska ploča kreće se brzinama vrlo blizu onima koje ima Tihooceanska ploča, a njezina starost nastanka i trenutačni status neovisne ploče neizvjesni su. Brzina udaljavanja Karolinske i Filipinske ploče vrlo je mala, a tijekom neogena Karolinska ploča gibala se s Filipinskom i Novogvinejskom pločom.[3]
Karolinski hrbat na sjeveru susreće se s Karolinskom pločom u koritu Sorol na kojem postoje neki dokazi kosog proširenja. Međutim, podrijetlo Karolinskog hrbata neizvjesno je, no s obzirom na to da je napravljen od oceanske kore, vjerojatno je produkt vruće točke. Prisutnost rova i naznaka subdukcije ispod Pacifičke ploče sugestivna je, ali odsutnost otočnih lukova, što bi se moglo očekivati od značajne subdukcije u prošlosti, čini razvoj duž te granice nejasnim.[3]
Karolinska ploča u prošlosti je zasigurno bila zasebna ploča. Mussauova brazda, granica duž njezine istočne strane, morala je biti važna granica jer su magnetske anomalije na Karolinskoj ploči iz oligocena, a one na Tihooceanskoj ploči iz krede. Postoje naznake širenja u Karolinskom moru prije 34 – 27 Ma. Ako se Karolinska ploča gibala s Tihooceanskom pločom, trebali bi postojati jasni dokazi odgovarajuće subdukcije ispod Nove Gvineje, kojih praktički nema. Korito Ayu zona je sporog širenja koja se otvorila prije 15 Ma.[3]
- Alden, A. 2016. Here Are the Sizes of Tectonic or Lithospheric Plates. About.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. lipnja 2016. Pristupljeno 18. prosinca 2016.
- Bird, P. 2003. An updated digital model of plate boundaries (PDF). Geochemistry, Geophysics, Geosystems. 4 (3). doi:10.1029/2001GC000252. Pristupljeno 18. prosinca 2016.. Sažetak2009
- Bracey, D. R. 1983. Geophysics and tectonic development of the Caroline Basin (izvješće). U.S. Naval Oceanographic Office TR283. Pristupljeno 18. prosinca 2016.
- Hall, R. 2002. Cenozoic geological and plate tectonic evolution of SE Asia and the SW Pacific: computer-based reconstructions, model and animations (PDF). Journal of Asian Earth Sciences. 20 (4): 353–431. doi:10.1016/S1367-9120(01)00069-4. Pristupljeno 18. prosinca 2016.
- Weissel, J. K.; Anderson, R. N. 1978. Is there a Caroline plate? (PDF). Earth and Planetary Science Letters. 41 (2): 143–158. doi:10.1016/0012-821X(78)90004-3. Pristupljeno 18. prosinca 2016.
