Prijeđi na sadržaj

Kadmijevi pigmenti

Izvor: Wikipedija
Kadmijevi pigmenti imaju za osnovu žuti kadmijev sulfid CdS.
Kadmijeva žuta ili kadmijevo žutilo.
Kadmijeva crvena ili kadmijevo crvenilo.
Kadmijeva narančasta.

Kadmijevi pigmenti imaju za osnovu žuti kadmijev sulfid CdS. Taj kemijski spoj tvori i miješane kristale, pa u njegovoj kristalnoj rešetki dio iona može biti zamijenjen drugima, kemijski sličnim ionima. To su ioni žive i cinka umjesto kadmija, a selenidi umjesto sulfida. Tako se djelomičnom zamjenom mijenja i žuta boja kadmijevog sulfida. Prisutnost cinka daje žutoj boji zelenkasti ton, a s povećanjem udjela žive i selenija žuta se boja mijenja od narančaste u crvenu, pa i u tamnocrvenu boju.

Kadmijeva žuta ili kadmijevo žutilo

[uredi | uredi kôd]

Kadmijev sulfid pojavljuje se u prirodi, ali nema svojstva pigmenata. Takva svojstva poprima, međutim, sintetski kadmijev sulfid, poznat kao kadmijeva žuta ili kadmijevo žutilo. Vrlo je lijepe zlatnožute boje, a može se pripraviti i u nijansama od svijetlozelenkastožute (miješani kristali s cinkovim sulfidom) do svijetlonarančaste, što ovisi o primjesama i o metodi priprave.

Kadmijeva crvena ili kadmijevo crvenilo

[uredi | uredi kôd]

Kadmijeva crvena ili kadmijevo crvenilo je kadmijev sulfoselenid Cd(S,Se). Sve većom zamjenom sumpora selenijom boja se produbljuje od žute do narančaste i crvene. Jednaka promjena boje nastaje i zamjenom kadmija živom i tvorbom miješanih kristala (Cd,Hg)S. Takav je spoj jeftiniji od kadmijeva crvenila, ali je slabije kvalitete.

Proizvodnja

[uredi | uredi kôd]

Kadmijevi pigmenti obično se pripravljaju reakcijom u otopini. Polazi se od čistog kadmija, odnosno od vodene otopine neke njegove soli, najčešće klorida. Uvođenjem natrijevog sulfida u otopinu, pažljivo očišćenu od primjesa drugih metala, taloži se kadmijev sulfid. U otopinu se, već prema željenoj boji i tonu, mogu prije taloženja dodati spojevi cinka i selenija. Istaloženi kadmijev sulfid, odnosno miješani sulfidi ili sulfoselenidi ispiru se i žare na temperaturi oko 600 °C, te melju do potrebne veličine čestica. Osim opisane reakcije u otopini, kadmijevi se pigmenti mogu dobiti i izravnim žarenjem kadmijevog oksida ili kadmijevog karbonata u smjesi sa sumporom.

Svojstva

[uredi | uredi kôd]

Odlika je kadmijevih sulfidnih i sulfoselenidnih pigmenata njihova svjetloća, briljantna i jaka boja, postojanost prema kemikalijama (osim kiselinama) i otapalima. Svjetlostalnost im je izvrsna u svim vrstama veziva i dobro se podnose s lakovima, a lako se razdjeljuju u sintetskim materijalima. Veće su pokrivne moći od organskih obojenih pigmenata i temperaturno su od njih mnogo postojaniji. To je osobito važno za bojenje plastičnih masa, koje se često prerađuju na temperaturama i višim od 300 °C. U loše strane kadmijevih pigmenata ubrajaju se nešto slabija otpornost prema istodobnom djelovanju atmosferilija i ultraljubičastih zraka, zatim osjetljivost prema jačem mljevenju te relativno visoka cijena. Njihova slaba izdašnost poboljšava se dodavanjem organskih pigmenata. Valja naglasiti da su kadmijevi pigmenti otrovni i ne smiju se upotrijebiti za bojenje predmeta s kojima se dolazi u neposredni dodir u svakodnevnom životu, na primjer igračke, kuhinjski pribor i tako dalje.

Kadmijevi pigmenti rijetko se prodaju čisti, već mnogo više u smjesi s barijevim sulfatom (maseni udio BaSO4 oko 60%). Njihovo područje upotrebe vrlo je široko. Najviše se upotrebljavaju za bojenje mnogih vrsta plastičnih masa. Osim toga, služe u proizvodnji lakova za naliče, za bojenje stakla, keramičkih proizvoda i emajla. Manje količine troše se u tiskarstvu, zatim za bojenje gume, papira i tako dalje. Vrlo su cijenjeni i u slikarstvu kao briljantne akvarelne i uljene boje.[1]

Primjeri kadmijevih pigmenata u umjetnosti

[uredi | uredi kôd]
Claude Monet: "Mrtva priroda s jabukama i grožđem" (1880.). Claude Monet: "Stubovi sa pšenicom (zalazak sunca, učinak snijega)" (1890. – 1891.). Vincent van Gogh: "Grožđe, limun, kruške i jabuke" (1887.). Winslow Homer: "Lovac u planinama Adirondacks" (1892.)

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. "Tehnička enciklopedija" (Boje i lakovi), glavni urednik Hrvoje Požar, Grafički zavod Hrvatske, 1987.