Jeanne Moreau

Jeanne Moreau
	Jeanne Moreau na San Sebastian Film Festivalu 2006.
Rođenje	23. siječnja 1928. ; Pariz, Francuska
Smrt	31. srpnja 2017. ; Pariz
Zanimanje	glumica, scenaristica i redateljica
Godine rada	1949. – 2017.
Suprug	Jean-Louis Richard (1949. - 1951.); Teodoro Rubanis (1966.); William Friedkin (1977. - 1979.)
Važniji filmovi	Dizalo za stratište (1958.); Jules i Jim (1962.); Eva (1962.); Dnevnik jedne sobarice (1964.); Viva María ! (1965.); Nevjesta u crnom (1968.)
WWW	IMDb; Rotten Tomatoes;
Nagrade BAFTA-e
	Najbolja strana glavna glumica; 1966. Viva Maria!; Počasna nagrada "Academy Fellowship"; 1996.
Nagrade César
	Najbolja glumica; 1991. La Vieille qui marchait dans la mer; Počasni César; 1995.; 2008.
Ostale nagrade
	Nagrada Filmskog festivala u Cannesu za najbolju glumicu; 1960. Moderato cantabile; Počasni Zlatni lav Filmskog festivala u Veneciji; 1992.; Počasni Zlatni medvjed Berlinskog filmskog festivala; 2000.; Počasna Zlatna palma Filmskog festivala u Cannesu; 2003.
	portal o životopisima ‧ portal o filmu

Jeanne Moreau (Pariz, Francuska, 23. siječnja 1928. – Pariz, 31. srpnja 2017.)^[1] bila je francuska filmska i kazališna glumica i redateljica.

Rođena je u Parizu u obitelji francusko-englesko-irskog porijekla. Majka, engleskinja rodom iz Lancashirea, bila je plesačica u Folies Bergereu. U mladosti studira na pariškom konzervatoriju. 1947. debitira u kazalištu na Avignonskom festivalu, te je već u svojim dvadesetima jedna je od vodećih glumica u Comédie-Française. Nakon 1951. glumi epizodne uloge na filmu, i krajem 1950-ih surađuje s renomiranim redateljima, posebno s Louisom Malleom u filmovima Dizalo za stratište (1958.) i Les Amants (1959.), nakon čega ju mediji proglašavaju novom Brigitte Bardot. Zahvaljujući postignutom uspjehu idućih godina surađuje s nizom redatelja francuskog novog vala, kao Françoisom Truffautom u filmu Jules i Jim (1962.), koji se smatra jednom od njenih najznačajnijih uloga.

Ističu se također i uloge u filmovima Noć (1961.) Michelangela Antonionija, Falstaff (1965.) Orsona Wellesa, Dnevnik jedne sobarice (1964.) Luisa Buñuela, Posljednji tajkun (1976.) Elie Kazana, Querelle Rainera Wernera Fassbindera i Do kraja svijeta (1991.) Wima Wendersa. Osim glumom, na filmu se bavi i režijom, produkcijom i pisanjem scenarija. Kao glazbenica objavila je nekoliko albuma, te je jednom nastupila zajedno s Frankom Sinatrom na pozornici Carnegie Halla u New Yorku.

Jeanne Moreau bila je prijateljica istaknutih pisaca i umjetnika Jeana Cocteaua, Jeana Geneta, Henryja Millera, i Marguerite Duras. Bliska je prijateljica Sharon Stone. Orson Welles svojevremeno nazvao ju je najznačajnijom glumicom na svijetu.