Jakov Rafael Romić
Jakov Rafael Romić (Rakitno, Hercegovina, 20. srpnja 1939.), hrvatski domovinski i iseljenički književnik iz BiH[1]
Rodio se je u Rakitnom. Osnovnu školu i klasičnu gimnaziju pohađao je u Dubrovniku, Zadru i Pazinu. U Pazinu i Zagrebu studirao je teologiju i završio licencijatom 1966. godine. Tijekom studija se je 1964. zaredio za svećenika kao član Franjevačke provincije sv. Jeronima. Poslije studija otišao je u Italiju i gdje je nastavio studij filozofije u Rimu, te ga završio doktoratom 1970. godine. Do 1975. predavao je na Franjevačkoj filozofiji u Dubrovniku, na Institutu za teološku kulturu laika u Zagrebu i na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Antonianuma u Rimu. Potom je otišao u SAD i djelovao na hrvatskoj župi u New Yorku. Uz ostalo je pola godine vodio jedan hrvatski televizijski program i hrvatski vjerski radio-sat do 1980. godine. Te se je godine vratio u Europu i djelovao na jednoj njemačkoj župi u Wiesbadenu.[1]
Sudionik u dijalozima kršćana i marksista. Povremeni suradnik časopisa: Svezaka, Jukića, Crkve u svijetu i Journal of Ecumenical Studies. Pisao je uglavnom filozofsko-teološke rasprave, razmišljanja i propovijedi, a okušao se i u poeziji.[1]
Objavio je samostalna izdanja:[1]
- De dialogo inter marxistas et christianos, 1972.
- Personalistička etika, 1973.
- U Vremenu s Kristom (filozofsko-teološka razmišljanja), 1976.
- Otuđenje banovina slobode (pjesme), 1980.
- Gedanken zur Freiheit (njemačka verzija knige "Poticaji na razmišljanje o slobodi"), 1985.
- Sloboda ko sudbina (pjesme), 1988.
- Libertas (prijevod na njemački nekih pjesama iz gornje dvije zbirke), 1990.,2. izd. 1992.
- Poticaji na razmišljanje o slobodi, 1991.
- Koraci prema slobodi (sabrana i dorađena priješnja tri djela: Personalistička etika, U vremenu s Kristom i Poticaji), 1994.
- Šimun Šito Ćorić uvrstio ga je u svoju antologiju 60 hrvatskih emigrantskih pisaca.[1]