Prijeđi na sadržaj

Jakov Buratović

Izvor: Wikipedija

Jakov Buratović (španj. Santiago Buratovich) (Vrbanj, 1846.Buenos Aires, 1909.) bio je hrvatski iseljenik, koji je kao inženjer i vojnik slavu stekao u Argentini.

Životopis

[uredi | uredi kôd]

Rodio se 1846. godine u Vrbanju na otoku Hvaru. Vrlo mlad odlazi u Egipat na gradnju Sueskog kanala. Nakon toga je otišao u Argentinu, gdje je dobio posao u inženjerijskoj tvrtci argentinske vojske koja je postavljala telegrafske linije, gdje se istakanuo trasiranjem telegrafskih linija po unutrašnjosti Argentine.[1]

Za vrijeme predsjedništva Nicolása Avellanede, ratni ministar Adolfo Alsina povjerio mu je 1876. godine mjesto čelnu poziciju u izgradnji argentinskog telegrafa. U argentinsku je povijest ušao kao stručnjak koji je telegrafskom žicom spojio Buenos Aires i Rosario. Sudjelovao je i u borbama oko Osvajanja argentinskog juga (španj. Conquista del Desierto).[1]

Sukobljavao se s indijanskim plemenima te je izgradio brojne utvrde na jugu Bahije Blance, između ostalih, Arroyo Seco, Pescado i Vanguardia. Pri jednom je takvom sukobu ostao bez radnika, i pokazavši vrlo dobar karakter, Buratović je dobio čin bojnika (Mayor Buratovich).

Umro je i pokopan 1909. godine u Buenos Airesu.

Nasljeđe

[uredi | uredi kôd]
Plaza Buratovich u Rosariju.

Vlasti su mu se odužile imenovavši njegovim imenom trg Plaza Buratovich u Rosariju i željezničku postaju u blizini Bahíe Blance.

Jedno mjesto nedaleko grada Bahia Blanca nosi njegovo ime – Mayor Buratovich.[1]

Prvi je Hrvat koji se spominje u argentinskoj provinciji Santa Fe. Smatra se da su upravo zahvaljujući njemu mnogi Hvarani postali vlasnici ponajboljih farmi. Zanimljivo je to da je jedna skupina hrvatskih iseljenika i činila većinu stanovništva gradića Acebala pokraj Rosarija.

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. a b c Perinić 1998, str. 278.

Literatura

[uredi | uredi kôd]

Knjige

[uredi | uredi kôd]
  • Perinić, Ljeposlav. 1998. Hrvati u Argentini. Šakić, Vlado; Jurčević, Josip (ur.). Budućnost iseljene Hrvatske. Institut društvenih znanosti "Ivo Pilar". Zagreb. str. 277–286