Jakov Bunić
Jakov Bunić[1] (talijanski: Giacomo Bona; latinski: Iacobus Bonus; 1469. – 18. svibnja 1534.), hrvatski pjesnik latinist, diplomat, trgovac, političar, dužnosnik i pravnik iz dubrovačke plemićke obitelji Bunića.
Rođen je kao sin Ilije Bunića, poslanika Dubrovačke Republike u Vatikanu i kod Ferdinanda I., kralja obih Sicilija. Studirao je u Dubrovniku, Padovi i Bologni. Bio je pjesnik i osobit poznavalac grčke i latinske književnosti, poklisar Dubrovačke Republike kod Sv. Stolice za pape Lava X., kojemu je posvetio svoje pjesme. Djela su mu tiskana u Rimu 1526. Najpoznatije djelo mu je religiozni ep De vita et gestis Christi (Kristov život i djela), pisano na latinskom jeziku. Kao i svi ugledni građani Dubrovnika, bez obzira na svoje literarne preokupacije, bavio se i trgovinom u Europi, na istoku napose u Egiptu, ali i politikom. Bio je pet puta biran za kneza, pet je puta bio u poslanstvima Republike, bio je odvjetnik imovine i općine te knez Stona i Šipana kao član Malog vijeća. Oženio je 1496. Mariju Crijević te su imali dva sina i kći.
Značajan kao autor najstarijeg hrvatskog epa De raptu Cerberi[2] (Otmica Kerbera). Epilij je mitološke naravi te govori o Herkulovom silasku u podzemlje radi spašavanja junaka Tezeja.[3]
- ↑ Enciklopedija LZMK Hrvatska enciklopedija: Bunić, Jakov, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2021. (pristupljeno 11. rujna 2023.)
- ↑ [1] Neven Jovanović: Tri rukopisa "De raptu Cerberi" Dubrovčanina Jakova Bunića (1469-1534.), Sveučilište u Zagrebu, 2006. (pristupljeno 11. rujna 2023.)
- ↑ Slideshare Marina Polinčić: Kotor u antici i u epiliju Ivana Bolice, Hrvatski studiji, Zagreb, 2014. (pristupljeno 20. ožujka 2020.)