Prijeđi na sadržaj

Ivan Kukuljević Sakcinski

Ovo je izdvojeni članak – listopad, 2018. Kliknite ovdje za više informacija.
Izvor: Wikipedija

Ivan Kukuljević Sakcinski

Ivan Kukuljević Sakcinski (1889.)
Rođenje 29. svibnja 1816.
Varaždin
Smrt 1. kolovoza 1889.
Puhakovec, Sveti Križ Začretje
Narodnost Hrvat
Polje povijest, arhivistika, književnost
Poznat po Družtvo za povestnicu jugoslavensku, Arkiv za povjestnicu jugoslavensku
Portal o životopisima

Ivan Kukuljević Sakcinski (Varaždin, 29. svibnja 1816. – Puhakovec, Sveti Križ Začretje, 1. kolovoza 1889.), bio je hrvatski povjesničar, književnik i političar. Osnivač je arheološke znanosti u Hrvatskoj.[1] Iz plemenitaške je obitelji Kukuljevića Sakcinskih.

Životopis

[uredi | uredi kôd]

Mladost i obrazovanje

[uredi | uredi kôd]

Ivan Kukuljević Sakcinski rođen je u Varaždinu 1816. godine. Sin je Antuna, hrvatskog političara, zastupnika u zajedničkom hrvatsko-ugarskom saboru u Požunu i vrhovnog ravnatelja škola u Hrvatskoj.[2] Njegova obitelj porijeklom je iz Rame u Hercegovini.[3] U daljnjem su srodstvu s bosanskim franjevcem Grgom Martićem.[4]

Kukuljević Sakcinski se školovao u gimnaziji u rodnom Varaždinu i Zagrebu, u gimnaziji kod Isusovaca[5] gdje je maturirao 1831. godine, te na Vojnoj akademiji u Kremsu. Tijekom školovanja počeo je pisati na njemačkom jeziku.

Godine 1833. stupio je u vojsku, a već tri godine kasnije (1836.) postao je časnik u Beču. Od 1837. godine, kada je upoznao Ljudevita Gaja, oduševljen je ilirac. Godine 1840. dobio je zapovijed za premještaj u Milano. Samo godinu dana kasnije (1841. godine) podnio je ostavku na časničku službu i vratio se u Hrvatsku i uključio se u politički život boreći se protiv mađarizacije i cenzure. Postat će jedan od vođa Ilirskog pokreta. Godine 1845. postao je veliki sudac Varaždinske županije, a 1861. godine veliki župan zagrebački. Šest godina kasnije (1867. godine) smijenjen je i otada se više nije bavio politikom.

Političko djelovanje

[uredi | uredi kôd]

Kukuljevićeva politička djelatnost obuhvaća dva različita razdoblja: do 1850. godine i od 1860. do 1867. godine. Pod Bachovim apsolutizmom (1851. – 1860.) bio je onemogućen politički rad pa je stoga i on u tom razdoblju bio politički neaktivan.

U prvom je razdoblju radikalni pobornik oslobođenja Hrvatske od Austrije i Mađarske i beskompromisni ideolog južnoslavenskog ujedinjenja revolucionarnim putem. Smatrao je kako se oslobođenje i ujedinjenje Južnih Slavena može ostvariti samo borbom, pa je s tim ciljem agitirao među Hrvatima i Srbima u Vojnoj krajini. Privrženi njegovoj osobnosti graničari u svojim Narodnim zahtijevanjima u proljeće 1848. godine traže da se sloboda i jedinstvo južnoslavenskih naroda ostvare na osnovi Kukuljevićevih ideja.[6]

Saborski govor na hrvatskom jeziku

[uredi | uredi kôd]
Logotip Wikizvora
Logotip Wikizvora
 WikIzvor ima izvorni tekst na temu: Govor Ivana Kukuljevića Sakcinskog u Hrvatskome saboru 2. svibnja 1843.

Ivan Kukuljević Sakcinski održao je 2. svibnja 1843. godine, nakon više stoljeća, prvi zastupnički govor na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru.[7][8] ↓1 U tome govoru propagirao je borbu za nacionalno oslobođenje s neobičnom smionošću, zahtijevajući uvođenje hrvatskog jezika kao službenog jezika u škole i urede, tako što bi uvođenje u javni život bilo postupno. Dotadašnji govori i zapisnici od druge polovice 13. stoljeća u Hrvatskom saboru bili su samo na latinskom jeziku.[9] U svom govoru je naglasio i pogubnost nadomještanja hrvatskog jezika stranim jezicima. Među ostalim, kazao je:

»Mi smo malo Latini, malo Nemci, malo Taliani malo Magjari i malo Slavjani a ukupno (iskreno govoreći) nismo baš ništa! Martvi jezik rimski, a živi magjarski, nemački i latinski – to su naši tutori, živi nam groze, martvi darži nas za garlo, duši nas, i nemoćne nas vodi i predaje živima u ruke. Sada imamo još toliko sile u nami suprotstaviti se martvomu, za mala nećemo moći nadvladati žive, ako se čvarsto na naše noge ne stavimo, to jest, ako naš jezik u domovini neutvardimo i njega vladajućim neučinimo. Susedi naši, osobito Magjari, neće već odstupljivati od svojega jezika, i iz priateljstva i uljudnosti prema nas ili iz drugoga kakvoga uzroka, neće ga zaista zamenjivati s ikojim drugim najmanje martvim, nu to i potrebovati hoteti od njih, bi značilo toliko: kao orlu hoteti svezati krila, da k nebu nepoleti; njihova stalnost i jedinost u jeziku nadvladati će zaisto našu nestalnost, neslogu i mešariu.«[10]

Njegov govor je izazvao uzbunu kod austrijskih i mađarskih vlasti te žestoke prigovore „visoke aristokracije”. I ostali njegovi govori u Hrvatskom Saboru i na županijskim skupštinama otkrivaju beskompromisno zalaganje za slobodu i samostalnost Hrvatske, te su stoga mogli biti objavljeni samo u ilegalnom ilirskom listu Branislavu koji se tiskao u Beogradu, izvan domašaja austro-mađarske cenzure. Na Kukuljevićev prijedlog Hrvatski sabor 1847. godine donosi zaključak o uvođenju hrvatskog jezika kao službenog jezika.

U revoluciji 1848. godine Kukuljević se nalazi među radikalnim demokratima. Pod njegovim utjecajem, a protiv izričite carske zapovijedi Josip Jelačić 5. lipnja 1848. godine otvara Hrvatski sabor koji su bečki dvor i mađarska vlada zabranili. Na Kukuljevićev prijedlog dolazi i do sazivanja Slavenskog kongresa u Pragu. Pokraj toga on je potakao i detronizaciju Habsburgovaca na devetoj sjednici Hrvatskog sabora 21. lipnja 1848. godine.

No, Kukuljevićev politički rad u drugom razdoblju njegovog političkog djelovanja (poslije gušenja revolucije i Bachova apsolutizma, koji ga je držao pod policijskom prismotrom) u suštoj je suprotnosti s njegovim ranijim antiaustrijskim, slobodarskim i demokratskim držanjem. Kada je 1861. godine postao veliki župan zagrebački on se, kao i još neki bivši Ilirci, stavlja u službu Beča i provodi protuhrvatsku i protujužnoslavensku politiku progoneći svoje prijatelje koji su i dalje ostali vjerni ilirskim idejama. Kada se Austrija nagodila s Mađarskom uklonjen je s mjesta velikog župana.

Književni rad

[uredi | uredi kôd]
Grb Ivana Kukuljevića Sakcinskog

Unatoč obratu u drugom razdoblju njegovog političkog djelovanja njegovi stihovi, naročito budnice i povijesne pjesme (iz prvog razdoblja njegovog političkog djelovanja) izvršile su golem utjecaj na hrvatski narod.[6] Napisao je dramu s povijesnim sadržajem, Juran i Sofija 1839. godine, tragediju Marula 1879. godine, pjesme Slavjanke, 1848. godine te Povijesne pjesme, 1874. godine.[11] Najpoznatije djelo Kukuljevića Sakcinskog je Juran i Sofija ili Turci kod Siska, junačka igra u trih činih (1839.), prva hrvatska drama ilirskog razdoblja, prisjećanje na sisačku pobjedu 1593. godine. Izvedena je 1839. godine u Sisku i 1840. godine u Zagrebu. Predstavlja konačan proboj štokavskog narječja na pozornice sjeverne Hrvatske.

Znanstveno djelovanje

[uredi | uredi kôd]

Bio je prvi predsjednik Hrvatskog arheološkog društva. Ta je činjenica, a ujedno i povijesna istina, često je bila prešućivana. U njegovu golemom radnom opusu arheologiji pripada možda manje važno mjesto, no i ta je »marginalia« zavrijedila osvrt jer se Kukuljevićeva svestranost očituje i kroz taj oblik djelovanja pa i na tako uskom znanstvenom polju može se razlučiti nekoliko oblika rada. Prvo, organiziranjem Družtva za povestnicu jugoslavensku utro je put Hrvatskom arheološkom društvu, a prikupljanjem i objavljivanjem podataka u Arkivu za povestnicu jugoslavensku, stvorio je osnovni fond podataka koji je potonjim generacijama arheologa itekako olakšao rad. Ivan Kukuljević prvi je, iako neškolovani, terenski istraživač u sjevernoj Hrvatskoj pa se to može smatrati i drugim aspektom njegova djelovanja, dok su treći i četvrti oblik spisateljska djelatnost te donatorstvo. Naime, on je među prvima počeo darivati arheološki materijal tadašnjem Narodnom muzeju – točnije njegovu Arkeologičkom odjelu, iz kojega je izrastao današnji Arheološki muzej u Zagrebu, matična ustanova te vrste u Hrvatskoj.[12] Svoju djelatnost usmjerio je prije svega na antiku i još 1873. godine objavio je opsežnu raspravu Panonija rimska, koja je i do današnjih dana jedina sinteza o toj temi tiskana na hrvatskom jeziku. Također se bavio proučavanjem srednjovjekovnih burgova u kontinentalnoj Hrvatskoj te objavio i više rasprava o toj tematici, od kojih su najznačajnije Događaji Medvedgrada i Njeke gradine i gradovi u Kraljevini Hrvatskoj. Usporedno s arheološkom djelatnošću tekao je i njegov konzervatorski rad.[12]

Polovicom 19. stoljeća, ideja o zaštiti spomenika u Austrijskoj Monarhiji dobiva državni status osnivanjem Centralne komisije za zaštitu povijesnih i umjetničkih spomenika u Beču, a imenovanjem konzervatora Vicka Andrića za Dalmaciju, Ivana Kukuljevića Sakcinskog za sjevernu Hrvatsku, Pietra Kandlera za Istru, započinje organizirano djelovanje zaštite spomenika kulture u Hrvatskoj. Ivan Kukuljević Sakcinski se među prvima usmjerava na prikupljanje građe i na organiziranje novih institucija i udruženja, pri čemu je posebno značajno osnivanje Društva za povestnicu i starine.[13] I nakon što je prestao biti konzervator Centralne komisije Kukuljević je nastavio igrati važnu ulogu u zaštiti spomenika u Hrvatskoj. Bezuspješno je pokušao spasiti utvrdu Cetingrad, a u suradnji s hrvatskom vladom sastavio je Naputak za iztraživanje, sakupljanje i čuvanje starina u Hèrvatskoj i Slavoniji i Spomenicu, odnosno Promemoriju o starinah u Hrvatskoj i Slavoniji.[14]

Osnivanjem Društva za povjesnicu jugoslavensku, uređivanjem časopisa Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, te objavljivanjem svojih vrijednih monografija udario je temelje moderne hrvatske historiografije.[6] Prikupio je i izdao brojna vrela za hrvatsku povijest, napisao je biografski leksikon s 800 životopisa umjetnika, a drži se i pionirom hrvatske znanstvene bibliografije.[6]

Njegovo knjižnično i arhivsko gradivo postalo je glavnim temeljem Akademijina Arhiva kada ga je Akademija otkupila 1868. godine.[15] Bio je počasni član Jugoslavenske akademije u Zagrebu od 1886. godine.[11] Također je bio i predsjednik Matice hrvatske (1874. – 1889.).[16] Prije toga bio je dopredsjednikom Matice ilirske i zalagao se za promjenu njezinoga imena u hrvatsko.[17]

Umro je 1. kolovoza 1889. godine u dvorcu Puhakovec kraj Svetoga Križa Začretja u Hrvatskom Zagorju.[8] Pokopan je u ilirskoj arkadi na zagrebačkome groblju Mirogoju.[8][18]

Djela

[uredi | uredi kôd]
Logotip Wikizvora
Logotip Wikizvora
 WikIzvor ima izvorni tekst na temu: Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae

Objavio je zbirke izvora Iura regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae (Zagreb, 1861. – 1862., 3 sveska), Acta Croatica. Listine Hrvatske (1863.), Monumenta historica Slavorum meridionalium (1868. – 1875., 3 sveska) i Codex diplomaticus regni Croatiae, Slavoniae et Dalmatiae (1874. – 1875.). Priredio je prvu hrvatsku znanstvenu bibliografiju Bibliografia hrvatska: tiskane knjige, sv. 1 (1860.) koja sadrži oko 3.000 bibliografskih jedinica objavljenih od 1483. do 1860. godine, razvrstanih u tri niza: knjige na glagoljici, na ćirilici i na latinici,[19] a kasnije i dodatak toj knjizi Bibliografia hrvatska: dodatak k prvomu dielu: tiskane knjige[20] (1863.). Priredio je izdanja starih hrvatskih pisaca iz Dalmacije te jedan Leksikon umjetnika (1869.). Za tisak priredio je Pjesme Marka Marulića (1869.) i napisao je studiju o njemu.[19]

Nepotpun popis
  • Juran i Sofija ili Turci kod Siska, junačka igra u trih činih, Tiskom k. p. ilir. tiskarne Dra. Ljudevita Gaja, Zagreb, 1839.[21]
  • Pripověsti Ivana Kukuljevića Sakcinskoga, 1-2, Tiskom kr. priv. ilir. nar. tiskarne Dra Ljudevita Gaja, Zagreb, 1842. – 1843.
  • Igrokazi Ivana Kukuljevića Sakcinskoga, Tiskom kr. pr. h. sl. dalm. tiskarne Ljudevita Gaja, Zagreb, 1844.
  • Pěsme Ivana Kukuljevića Sakcinskoga: s dodatkom narodnih pesamah puka harvatskoga, Tiskom k. p. ilir. narod. tiskarne Dra. Ljudevita Gaja, Zagreb, 1847.[22]
  • Leben des G. Julius Clovio, Franz Suppan's Buchdruckerei, Zagreb, 1852.
  • Dogadjaji Medvedgrada, Narodna tiskarnica dra. Ljudevita Gaja, Zagreb, 1854.
  • Prvostolna crkva zagrebačka.: opisana s gledišta povjestnice, umjetnosti i starinah, Tiskom Narodne tiskarne dra. Ljudevita Gaja, Zagreb, 1856.
  • Pjesnici hrvatski XV. vieka, Zagreb, 1856.[22]
  • Izvjestje o putovanju kroz Dalmaciju u Napulj i Rim s osobitim obzirom na slavensku književnost, umjetnost i starine: [s trimi na kamenu tiskanimi slikami] od Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Narodna tiskarnica dra. Ljudevita Gaja, Zagreb, 1857.
  • Pjesnici hrvatski XVI. vieka, Zagreb, 1858.[22]
  • Slovnik umjetnikah jugoslavenskih, 1-5, Tiskom Narodne tiskarne dra. Ljudevita Gaja, Zagreb, 1858. – 1860.
  • Borba Hrvatah s Mongoli i Tatari: povjestno-kritična razprava: (s dodatkom izvornih listinah), Nakladom i brzotiskom A. Jakića, Zagreb, 1863.
  • Govor Ivana Kukuljevića Sakcinskoga, velikoga župana zagrebačkog, držan u 4. saborskoj sjednici dne 27. studena 1865.: (tiskan po stenografičnom zapisniku, nalogom prijateljah govornikovih), Brzotiskom Dragutina Albrechta, Zagreb, 1865.
  • Narodna moralna snaga južnih Slavenah i hrvatske političke stranke, Brzotiskom Dragutina Albrechta, Zagreb, 1865.
  • Županija varaždinska i magjaromanija u Hrvatskoj i Slavoniji ; Skopčani dielovi Ugarske (Slavonia-Croatia), Tiskom Dragutina Albrechta, Zagreb, 1865.
  • Govor Ivana Kukuljevića Sakcinskoga, velikoga župana zagrebačkog, držan u saboru trojedne kraljevine dne 9. veljače 1866. u predmetu odnošajah naprema Ugarskoj: (po stenografičnom zapisniku), Brzotiskom Dragutina Albrechta, Zagreb, 1866.
  • Jugoslavenska knjižnica Ivana Kukuljevića Sakcinskoga u Zagrebu, Knjigotiskarna Dragutina Albrechta, Zagreb, 1867.
  • Njekoliko političkih spisah Ivana Kukuljevića Sakcinskoga: (1864-1867), Tiskara Dragutina Albrechta, Zagreb, 1867.
  • Poturica: drama u 4 čina, Tiskom Dragutina Albrechta, Zagreb, 1867.
  • Književnici u Hrvatah iz prve polovine XVII. vieka s ove strane Velebita, Štamparija Dragutina Albrechta, Zagreb, 1869.
  • 29. srpanj 1845.: historička crtica, Tiskom Ivana Vončine, Sisak, 1870.
  • Putne uspomene iz Hrvatske, Dalmacije, Arbanije, Krfa i Italije, Zagreb, 1873.[22]
  • Borba Hrvatah u tridesetoljetnom ratu: (sa slikom generala Izolana), Tiskom Dragutina Albrechta, Zagreb, 1874.
  • Povjestne pjesme Ivana Kukuljevića Sakcinskoga, Tiskom Dragutina Albrechta, Zagreb, 1874.
  • Diplomatički sbornik kraljevine Hrvatske s Dalmacijom i Slavonijom (Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae), II. dio, Zagreb, 1876.[22]
  • Jure Glović prozvan Julio Klovio: hrvatski sitnoslikar: sa tri slike, Naklada Matice hrvatske, Zagreb, 1878.
  • Zrin grad i njegovi gospodari: [sa rodoslovjem županah i knezovah bribirskih i zrinskih], Tiskara Narodnih novinah, Zagreb, 1883.
  • Beatrica Frankapan i njezin rod, Tiskom Dioničke tiskare, Zagreb, 1885.
  • Primanje hrvatskih spisa u Budim-Pešti god. 1849-1851., Dionička tiskara, Zagreb, 1885.
  • Glasoviti Hrvati prošlih vjekova : niz životopisa: sa sedam slika, Matica hrvatska, Zagreb, 1886.[23]
  • Lucijan Martinov Vranjanin: graditelj XV. vieka, Knjigotiskara i litografija Dragutina Albrechta, Zagreb, 1886.
  • Poviest porodice Draškovića Trakošćanskih: sa slikama grofa Janka i Jurja kardinala Draškovića, Naklada Matice hrvatske, Zagreb, 1887.
  • Izabrana djela, Stoljeća hrvatske književnosti, knj. 29, Matica hrvatska, 1997.

Rodoslovlje Ivana Kukuljevića Sakcinskog

[uredi | uredi kôd]

Spomen

[uredi | uredi kôd]
Spomenik Kukuljeviću Sakcinskom na zagrebačkom Zrinjevcu.
  • 1911.: Spomen-poprsje koje je izradio Rudolf Valdec postavljeno je na Trgu Nikole Šubića Zrinskoga u Zagrebu.[24]
  • 1968.: Po njemu je nazvana knjižničarska nagrada, Kukuljevićeva povelja, koju je ustanovilo Hrvatsko knjižničarsko društvo "kao oblik javnog priznanja knjižničnim djelatnicima, članovima Hrvatskoga knjižničarskog društva, za dugogodišnji rad i značajne rezultate na unapređenju knjižničarske djelatnosti."[25]
  • 1993.: Izdana je poštanska marka s njegovim likom. Hrvatska pošta izdala je tu prigodnu marku i omotnicu prvog dana za 150. obljetnicu njegovoga govora na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru.[26]
  • 1993.: Potporom Ministarstva kulture, u Varaždinskim Toplicama osnovana je književno-znanstvena manifestacija Kukuljevićevi dani.[27]
  • 1997.: Osnovana je udruga koja je nazvana po njemu, Društvo za kulturu i umjetnost Ivan Kukuljević Sakcinski.[28]
  • 2016.: Povodom obilježavanja 200. obljetnice njegovoga rođenja Hrvatski povijesni muzej i Gradski muzej Varaždin priredili su izložbu "Ivan Kukuljević Sakcinski - začetnik hrvatskog identiteta".[29]

Napomene

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑1 Kasnija istraživanja ekipe HRT-ovog TV kalendara otkrila su govor na hrvatskom jeziku iz 1809. godine.[30] "Uoči novog rata s Napoleonovom Francuskom promaknut je [Vinko Knežević] 15. kolovoza 1808. u čin podmaršala i izabran za potkapetana Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Prilikom imenovanja 19. siječnja 1809. zahvalio se kratkim govorom na hrvatskom jeziku, što je bila prva službena upotreba hrvatskoga u Saboru. Brnardić (2007: 303)"[31]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
Bilješke i literatura
  1. ↑ Vlatka Vukelić, Povijest sustavnih arheoloških istraživanja u Sisku od 16. stoljeća do 1941. godine: doktorski rad, str. 63., Zagreb, 2011., CROSBI, bib.irb.hr
  2. ↑ Obitelj Kukuljević, Hrvatski državni arhiv, pristupljeno 31. listopada 2021.
  3. ↑ Matasović, Josip. Fojnička regesta. Beograd, Srpska kraljevska akademija, 1930., str. 373.
  4. ↑ Čičić, Augustin. Monografija o fra Grgi Martiću. Zagreb, Narodna prosvjeta, 1930., str. 24.
  5. ↑ Koprek, Ivan. Thesaurus Archigymnasii, Zbornik radova u prigodi 400. godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu (1607. – 2007.), Zagreb, 2007., str. 911., ISBN 978-953-95772-0-7
  6. ↑ a b c d Vlatka Vukelić, Povijest sustavnih arheoloških istraživanja u Sisku od 16. stoljeća do 1941. godine: doktorski rad, fusnota 57 na str. 64., Zagreb, 2011., CROSBI, bib.irb.hr
  7. ↑ Ivan Marković, O britkosti: filološko paljetkovanje po 2017. III. Tko nam je Ivan Kukuljević Sakcinski:
    »Prvi zastupnički govor na hrvatskome održao je 2. V. 1843. Ivan Kukuljević Sakcinski (Šišić 1916 [1962: 411]). U govoru se bio zauzeo za uvođenje hrvatskoga kao službenoga.«, stilistika.org, pristupljeno 9. rujna 2018.
  8. ↑ a b c Vlasta Švoger, U povodu 200. Kukuljevićeve godišnjice. Ivan Kukuljević Sakcinski – velikan hrvatske kulture i politike  Arhivirana inačica izvorne stranice od 21. siječnja 2019. (Wayback Machine), Vijenac, br. 581, 9. lipnja 2016., pristupljeno 8. rujna 2018.
  9. ↑ Hrvoje Lončarević, Zaštita hrvatskoga jezika. U jezičnoj tuđini, Hrvatsko slovo, hrvatsko-slovo.hr, pristupljeno 8. rujna 2018.
  10. ↑ Znameniti govori iz povijesti saborovanja. Govor Ivana Kukuljevića Sakcinskog u Saboru 2. svibnja 1843.  Arhivirana inačica izvorne stranice od 8. rujna 2018. (Wayback Machine), sabor.hr, pristupljeno 8. rujna 2018.
  11. ↑ a b Kukuljević Sakcinski, Ivan, enciklopedija.hr, pristupljeno 9. rujna 2018.
  12. ↑ a b Zoran Gregl, Kukuljevičevo arkeologičko djelovanje  Arhivirana inačica izvorne stranice od 8. rujna 2018. (Wayback Machine), Hrvatska revija 2, 2008., www.matica.hr, preuzeto 7. srpnja 2011.
  13. ↑ Zaštita pokretnih kulturnih dobara kroz povijest, Ministarstvo kulture RH, www.min-kulture.hr, pristupljeno 6. srpnja 2011.
  14. ↑ Dragan Damjanovic. Između Ivana Kukuljevića Sakcinskoga i Gjure Szabe — zaštita spomenika u kontinentalnoj Hrvatskoj od početka 1860-ih do 1910. godine (Between Ivan Kukuljević Sakcinski and Gjuro Szabo - Monument Protection in Continental Croatia 1860 - 1910), in: Gjuro Szabo 1875. - 1943., Zagreb, 2018., 11-37. Pristupljeno 17. veljače 2019. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  15. ↑ Marinko Vuković, Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu  Arhivirana inačica izvorne stranice od 14. rujna 2018. (Wayback Machine), Hrvatska revija, 2, 2017., pristupljeno 14. rujna 2018.
  16. ↑ Predsjednici Matice hrvatske  Arhivirana inačica izvorne stranice od 29. svibnja 2016. (Wayback Machine), Matica hrvatska, www.matica.hr, pristupljeno 20. svibnja 2016.
  17. ↑ Hrvoje Petric, Ivan Kukuljević Sakcinski, povijest.net, 20. veljače 2008., pristupljeno 14. rujna 2018.
  18. ↑ Gradska groblja Zagreb - K, gradskagroblja.hr, (u međumrežnoj pismohrani archive.org 11. listopada 2014.), pristupljeno 8. rujna 2018.
  19. ↑ a b Kukuljević Sakcinski, Ivan, leksikon.muzej-marindrzic.eu, pristupljeno 14. rujna 2018.
  20. ↑ Kukuljević Sakcinski, Ivan. Bibliografia hrvatska : dodatak k prvomu dielu : tiskane knjige / sastavio I.K.S. -, library.foi.hr, pristupljeno 14. rujna 2018.
  21. ↑ Elektroničko izdanje, KGZ, Zagreb, 2014., ISBN 9789533370361, kgzdzb.arhivpro.hr
  22. ↑ a b c d e digitalizirana građa, Prva gimnazija Varaždin, library.foi.hr
  23. ↑ Warasdiniensia, digitalizirana zavičajna zbirka Gradske knjižnice i čitaonice Metel Ožegović Varaždin, library.foi.hr
  24. ↑ Duško Kečkemet, Javni spomenici u Hrvatskoj do drugog svjetskog rata, Život umjetnosti, 2, Matica hrvatska, 1966., str. 11., pristupljeno 8. rujna 2018.
  25. ↑ HKD. O nama. Nagrade i priznanja. Kukuljevićeva povelja  Arhivirana inačica izvorne stranice od 9. rujna 2018. (Wayback Machine), hkdrustvo.hr, pristupljeno 8. rujna 2018.
  26. ↑ Pregled poštanskih maraka. 150 godine od prvog govora na hrvatskom jeziku Ivana pl. Kukuljevića u Hrvatskom saboru 02. 05. 1843., posta.hr, pristupljeno 8. rujna 2018.
  27. ↑ Predstavljamo udruge Matice hrvatske. Varaždinska županija  Arhivirana inačica izvorne stranice od 8. rujna 2018. (Wayback Machine), pripremila Katarina Marić, Vijenac, br. 192, 12. srpnja 2001., pristupljeno 8. rujna 2018.
  28. ↑ O nama  Arhivirana inačica izvorne stranice od 14. rujna 2018. (Wayback Machine), dku-sakcinski.hr, pristupljeno 14. rujna 2018.
  29. ↑ Ivan Kukuljević Sakcinski - začetnik hrvatskog identiteta, hismus.hr, pristupljeno 8. rujna 2018.
  30. ↑ Antonela Marušić, Prikazano 120 tisuća minuta programa, Slobodna Dalmacija, 6. siječnja 2011., pristupljeno 18. kolovoza 2014.
  31. ↑ Ivan Marković, O britkosti: filološko paljetkovanje po 2017. III. Tko nam je Ivan Kukuljević Sakcinski, stilistika.org, pristupljeno 9. rujna 2018.
  • Kukuljević Sakcinski, Ivan, Hrvatski biografski leksikon, hbl.lzmk.hr
  • HR-AHAZU- 1d10 Petew de Gerse - deducation genealogicae
  • HR-HDA738: Kukuljević: "Geschichtliche und Genealogische Skizze der Familie Kukuljević aliter Bassani de Sacci"
  • HR-HDA-888: Rodoslovlja, Lábás
  • HR-HDA-1448: Zbirka matičnih knjiga na mikrofilmu: M-171 Ludbreg R 1729. – 1750.
  • HR-HDA-1448: Zbirka matičnih knjiga na mikrofilmu: M-561 Štrigova, R 1740. – 1785.
  • HR-HDA-1448: Zbirka matičnih knjiga na mikrofilmu: M-1872 Varaždin Sv. Nikola, V 1738. – 1808.
  • HR-HDA-1448: Zbirka matičnih knjiga na mikrofilmu: M-1866 Varaždin Sv. Nikola, R1757. – 1791.
  • HR-HDA-1448: Zbirka matičnih knjiga na mikrofilmu: M-3274 Bribir R 1604. – 1668., 1676.
  • HR-HDA-1448: Zbirka matičnih knjiga na mikrofilmu: M Varaždinske Toplice U 1844. – 1858.
 
Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Ministarstva kulture Republike Hrvatske (https://min-kulture.gov.hr/). Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.
Dopusnica za korištenje materijala s ove stranice arhivirana je u VRTS-u pod brojem 2021043010005276.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
 Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Ivan Kukuljević Sakcinski
Mrežna mjesta

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Ivan_Kukuljević_Sakcinski&oldid=7050386"