Hren ljuti

Hren ljuti
	Lišće hrena
Sistematika
Carstvo:	Plantae;
Divizija:	Magnoliophyta;
Razred:	Magnoliopsida;
Red:	Brassicales;
Porodica:	Brassicaceae;
Rod:	Armoracia;
Vrsta:	A. rusticana;
Dvojno ime
	Armoracia rusticana; P.G. Gaertn., B. Mey. & Scherb, 1800.
Baze podataka
	GBIF; Flora Croatica;
	wikivrste; WD; wikislike; wikigalerija;

Hren ljuti (lat. Armoracia rusticana, sinonim Cochlearia armoracia) je višegodišnja zeljasta biljka iz porodice Brassicaceae.

Raste po vlažnim mjestima, gotovo diljem cijelog svijeta, no vjeruje se da je porijeklom iz Europe. Uzgaja se zbog korijena, koji služi kao začin. Naraste do oko 1 m. Ima vrlo velike, po obodu nazubljene listove i dugačke cvatove s bijelim sitnim cvjetovima.

Korijen je do 6 cm debeo, i dugačak do oko 1 m. Gore je zadebljao i ima više glava. Izvana je žućkasto-sivkast, a iznutra bijel, i dok je mlad nije žilav. Ima intenzivan karakterističan okus. Bez mirisa je, osim ako se struže, kada razvija posebno ljut miris koji izaziva jako suzenje očiju. Upotrebljava se samo svjež korijen, no jestivo je i mlado lišće.^[1] Može se dugo sačuvati u podrumu zakopan u vlažan pijesak. Samonikao raste uz rijeke i jezera, te na vlažnim livadama i zapuštenim površinama.

U kemijskom sastavu ima sinigrin, koji se raspada na alil-izo-sulfocijanid, glukozu i kalij-hidrogensulfat. Sadrži i šećer, asparagin, glutamin i dr. Hren je omiljen narodni lijek i zdrav začin. Najviše se upotrebljava sirov. Djelovanje mu je slično gorušici, koja se koristi za izradu senfa. U Rusiji i Ukrajini vrlo je popularna i rakija odnosno vodka u kojoj je močen hren .

Primjena u narodnoj medicini[uredi | uredi kôd]

Hren se odavno široko koristi u narodnoj medicini. Sok korijena ima antibakterijska svojstva, koristi se kod gripe, za ispiranje usne šupljine i grla kod angine, tonzilitisa, zubne boli, gnojne upale uha. Svježi sok od hrena razrijeđen vodom poboljšava oslobađanje klorovodične kiseline u želucu i učinkovit je u liječenju anacidnih gastritisa (ne smije se koristiti u upalnim bolestima probavnog trakta, jetre i bubrega!). Vodom razrijeđen sok ima pozitivan učinak u liječenju dizenterije, bolesti jetre , kao i kod hipertenzije. Zbog visokog sadržaja vitamina C,koristi se kao pomoćno sredstva u liječenju virusnog hepatitisa. Listovi močeni u rakiji pomažu kod ciroze jetre.

Hren se koristi i kao sredstvo za povećanja apetita, poboljšanje aktivnosti probavnog trakta, kod edema, za bolest.i bubrega, mjehura i jetre, kao ekspektorans kod upale gornjih dijelova dišnog sustava . Izvana se može koristtiti kod radikulitisa, gihta, reumatizma, te za liječenje gnojnih rana.^[2]

Sastav[uredi | uredi kôd]

Svi dijelovi biljke sadrže esencijalno ulje oštrog specifičnog mirisa i okusa.

Sok svježeg korijena sadrži proteinsku tvar lizozim , koja djeluje antimikrobno,te askorbinsku kiselinu (64,5 - 92 mg%), tiamin , riboflavin , karoten , masno ulje , škrob , ugljikohidrate (74%), smolaste tvari .

Listovi sadrže askorbinsku kiselinu(98,4—152,8 mg %) , karoten, alkaloide ; sjeme sadrži masno ulje i alkaloide.^[3]

Korijen hrena sadrži puno mineralnih soli ( kalij -579 mg/100 g, kalcij- 119 mg/100 g , magnezij -36 mg/100 g, željezo-2 mg/100 g , bakar -22 mg/100 g , fosfor -130 mg/100 g ,cink -1,3 mg/100 g,silicij - 39 mg/100 g, sumpor -212 mg/100 g, itd.).^[4] Prinos esencijalnog ulja iz korijena nakon fermentacije je 0,05% . Uz to, esencijalno ulje sadrži ulja feniletil i fenilpropil gorušice .

Biljka također sadrži peroksidazu hrena , enzim koji se široko koristi u molekularnoj biologiji.