Hranilović, hrvatska plemićka obitelj. Prezime je zabilježeno u oblicima Hranilovich, Hranillovich, Hranylouych, Hranilowych, Hranylowych s pridjevkom Cvetašin, Cvjetašin, Czuetasin, Czvetassin. U prvoj polovici 16. st. doselili su za uskočkih seoba pod pritiskom Osmanlija iz Travnika u žumberačko selo Sošice. Vrela ih spominju od 16. stoljeća. Prvi član obitelji za kojeg se zna je župnik u Mahićnu kraj Karlovca Mihael, zabilježen 1596. u ispravi o kanonskoj vizitaciji.[1]Grkokatoličke je vjeroispovijesti. Dala je ugledne časnike u Vojnoj krajini. Plemstvo imaju od 1603. godine. Prvi plemić iz roda Hranilovića je Juraj Hranilović kojem je plemstvo dodijelio kralj Rudolf II. za zasluge u borbama protiv Osmanlija.[2] Dobili su plemićki list i grb – ratnik s isukanom sabljom nad tijelom ubijenog Turčina odrubljene glave.[1] Tih godina posjede dobivaju u Hrašću Turopoljskom premda nisu turopoljsko plemstvo. Hrvatski sabor potvrdio mu je plemstvo 1609. godine. Petar Hranilović, žumberački knez i potkapetan, stekao je 1653. imanje Hrnetić i Jelsu (župa Hrnetić). Hranilovićima imanje Sošice dodijelio je kralj Ferdinand III. 1653. i Leopold I. 1663. godine. Posjede su proširili 1764. kad je podžupan Ljudevit Hranilović kupio od kraljevskog fiska imanje Blacko u Požeškoj županiji. Iste godine carica Marija Terezija dodijelila mu je to imanje. Polovicom 18. stoljeća osnovana je grkokatolička župa u Sošicama. Nakon tog vremena iz Hranilovića je poteklo dosta svećenika i biskupa. Istaknuti su književnik Jovan Hranilović i križevački biskup Ilija Hranilović. Podžupan i dvorski savjetnik Franjo Ksaver Hranilović primio je potvrdu plemstva 1843. godine. U posljednjem popisu plemića Zagrebačke županije iz 1851. upisan je Ludovik Hranilović. Hranilovići su dali znanstvene i kulturne radnike. U znanosti se istakao geograf Hinko Hranilović a u glazbi orguljašica Vlasta Hranilović.[2]Petar Hranilović (1833. – 1904.) dosegao je čin podmaršala u Austro-Ugarskoj 1889. godine. Oskar Hranilović (1867. – 1933.) je dosegao čin general-majora u Austro-Ugarskoj, diplomat, prevoditelj s turskog jezika na bečkom dvoru i visoki vojni obavještajac.[1]
Tu je Marko Hranilović (1908. – 1931.[1]), hrvatski domoljub, izvršitelj atentata na Antona Schlegela, zagrebačkoga slobodnog zidara, vlasnika moćne "Jugoštampe" i pouzdanika kralja Aleksandra Karadorđevića, te Markov brat Stanko Hranilović (1906. – 1945.[1]) i sestra Marija Hranilović, pripadnici iste hrvatske revolucionarne organizacije,[3] ilegalnih petorka unutar Pravačke radničke mladeži.[4]
Stanko (Stanislav) je pod imenom Paolo Đurić bio glavni tajnik hrvatske emigracije u Milanu.[1]
Istaknuli su se i pisac Dane, kemijski inženjer Janko, šumarski inženjeri Makso i Slavko, pravni pisac Josip (1904. – 1979.)[1] i hrvatski književnik Mijo Hranilović. U SAD su braća Vlado i Milan zasnovali grkokatoličku župu, a na Milanov poticaj 1921. godine je u Indiani osnovana Hrvatska katolička zajednica, a sudjelovalo je i u radu HBZ i Hrvatske lige, kojoj je bio tajnikom.[1] Dali su liječnike specijaliste: anestezije i reanimologije Nenada, internista kardiologa Rudolfa i dr.
Hranilovići, Badovinci i Gvozdanovići su najvažnije obitelji iz Žumberka s brojnim poznatim pripadnicima.[1] Hranilovići su kroz povijest pored navedenih imali posjede i u Domagoviću kod Jastrebarskog, Drežnik, Prekrižje i Mekušje kraj Ozlja, Budačkog kraj Karlovca, Pluska kraj Velikog Trgovišča, Modrušpotok kraj Ribnika blizu Karlovca, više kuća u Zagrebu i dr.[1]
Obitelj danas živi u matičnom žumberačkom kraju (Sošicama ,Reštovu …)Karlovcu,Jastrebarskom i Zagrebu danas žive mnogobrojni potomci[1] kamo su selili političkim i ekonomskim migracijama, ostalim dijelovima Hrvatske,[2] te obitelji u ograncima Bazeki, Vune i Repinci.[1] Žive i u inozemstvu, osobito u SAD u Clevelandu.[2]
