Hohenzollern
Ovo je glavno značenje pojma Hohenzollern. Za druga značenja pogledajte Hohenzollern (razdvojba).
| Dinastija Hohenzollern | |
|---|---|
 Njemački carski grb | |
| Država | Njemačka<Rumunjska |
| Etničko podrijetlo | Nijemci |
| Matična kuća | Burkhardovci |
| Mlađe linije | Hohenzollern-Hechingen Hohenzollern-Sigmaringen |
| Naslovi | Njemački car pruski kralj rumunjski kralj |
| Osnutak | 11. stoljeće |
| Osnivač | Burkhard I. |
| Svrgnuće | 1918. (Njemačka) 1947. (Rumunjska) |
| Zadnji vladar | Vilim II. (Njemačka) Mihael I. (Rumunjska) |
| Sadašnji rodonačelnik | Juraj Fridrik |
Hohenzollern, njemačka vladarska dinastija koja je vladala Pruskom, Njemačkom i Rumunjskom. Ime je dobila po dvorcu Hohenzollern blizu Hechingena u Švapskoj, današnjem Baden-Württembergu.[1]
Hohenzollerni vuku podrijetlo od švapskih vojvoda Burhardovaca iz 10. stoljeća.[1] Uspon obitelji počinje za vrijeme grofa Fridrika III. od Zollerna († o. 1200.), privrženika kralja Fridrika I. Barbarosse koji je ženidbom stekao burg-grofoviju Nürnberg kao porkulab (burggrof) Fridrik I.[1] Za njegovih sinova obitelj se oko 1227. godine grana u dvije loze: franačku (evangeličku) lozu, koju je osnovao Konrad III. i koja je naslijedila burg-grofoviju Nürnberg, i švapsku (katoličku) lozu, koju je utemeljio mlađi Fridrikov sin Fridrik IV. i koja je baštinila posjede u Švapskoj.[1]
Kasnija pruska kraljevska obitelj pripadala je franačkoj lozi, dok su švapskoj lozi pripadali knezovi Hohenzollern-Sigmaringena, kasniji knezovi i kraljevi Rumunjske.[2]
Uspon moći nürnberških porkulaba započeo je kada je Fridrik II. († 1297.) stekao Bayreuth, a njegovi nasljednici Ansbach i Kulmbach.[2] Fridrik VI. postao je 1411. markgrof Brandenburga, a 1415. godine dobio je naslov izbornog kneza, kao Fridrik I.[1]
Izborni knez Fridrik III. postao je 1701. godine pruskim kraljem pod imenom Fridrik I., no članovi dinastije i dalje zadržavaju i titulu izbornog kneza Brandenburga do raspada Carstva 1806. godine.
Godine 1871. pruski kralj Vilim I. okrunjen je za njemačkog cara i tim činom je uspostavljeno Drugo Njemačko Carstvo. Dinastija je zbačena s prijestolja kada je 1918., po završetku Prvog svjetskog rata abdicirao posljednji njemački car Vilim II.[1]
Švapska loza, koja je 1534. godine stekla još grofovije Sigmaringen i Veringen, podijelila se u dvije linije, a obje su 1623. godine dobile naslov državnih kneževa.[1] Linija Hohenzollern-Hechingen držala je grofoviju Hechingen, a linija Hohenzollern-Sigmaringen grofovije Sigmaringen, Veringen i Haigerloch.
Linija Hohenzollern-Hechingen izumrla je 1869. godine, a njihove su zemlje na osnovi baštinskih ugovora iz 1695. i 1849. godine pripale pruskoj kući Hohenzollerna.[1] Sličan ugovor o ustupanju posjeda Pruskoj potpisao je i Karlo Anton od Hohenzollern-Sigmaringena. Njegov sin Karlo izabran je 1866. godine za rumunjskog kneza, a 1881. godine proglašen je kraljem. Njegovi potomci vladali su Rumunjskom do 1947. godine kada je proglašena narodna republika.[1][2]
- Opća enciklopedija, sv. III, Zagreb, 1977.