Prijeđi na sadržaj

Hmelj (biljna vrsta)

Izvor: Wikipedija
Hmelj
Hmelj
Sistematika
Carstvo:Plantae
Divizija:Magnoliophyta
Razred:Magnoliopsida
Red:Rosales
Porodica:Cannabaceae
Rod:Humulus
L., 1753
Vrsta:H. lupulus
Dvojno ime
Humulus lupulus
L., 1753
Baze podataka

Hmelj (obični hmelj, divlji hmelj, lat. Humulus lupulus) je biljka penjačica iz porodice Cannabaceae, red Rosales, koja svakog proljeća niče ponovo iz na hladnoću otpornog rizoma. Udomaćen je u umjerenim područjima sjeverne hemisfere, i jedini je predstavnik roda hmelja (Humulus)

Cvjetne se šišarke hmelja koriste u proizvodnji piva, kojem daju specifičnu gorčinu i aromu. U ovu se svrhu rabe samo šišarke kultiviranih sorti biljke.

Mladi izdanci divlje biljke su jestivi.

Biljka se koristi i u narodnoj medicini i proizvodnji piva.

Sastojci

[uredi | uredi kôd]

Šišarke hmelja sadrže gorku tvar lupulin, alkaloid humulin, eterično ulje do 2 % ( po sastavu mircen, humulen, farnezen), hmelj taninsku i valerijansku kiselinu. Osim toga nađeni su i hormoni, klorogena kiselina, flavonoidi (kemferol, kvercitin-3-glikozid, leukocianidin, leukodelfinin), tanini (do 3,4 %), kumarini, vitamini (B1, B3, B6, PP). [1]

Podvrste

[uredi | uredi kôd]
  1. Humulus lupulus var. cordifolius (Miq.) Maxim.
  2. Humulus lupulus var. lupuloides E.Small
  3. Humulus lupulus var. neomexicanus Nelson & Cockerell
  4. Humulus lupulus var. pubescens E.Small

Sinonimi

[uredi | uredi kôd]

Narodni nazivi i autori

[uredi | uredi kôd]
  • blust, Šulek, B., 1879,
  • bljušt, Visiani, R., 1842,
  • hmel, Šulek, B., 1879,
  • hmelina, Šulek, B., 1879,
  • hmelj, Domac, R., 1994,
  • hmeljevina, Šulek, B., 1879,
  • kudiljice, Šulek, B., 1879,
  • kuk, Visiani, R., 1842,
  • kuke, Šulek, B., 1879,
  • melj, Visiani, R., 1842

Dodatna literatura

[uredi | uredi kôd]

Grlić,Lj. Samoniklo jestivo bilje,Zagreb 1980.

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]

PFAF database - Humulus lupulus

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. Putirskij, I.N., Prohorov, V.N., Universalnaja enciklopedija lekarstvenih rastenij, Moskva 2000., str.282