Hansa žuta
Hansa žuta prvi je put izrađena u Njemačkoj prije Prvog svjetskog rata. Mnogi slikari zabrinuti zbog otrovnosti kadmija sada prelaze u Hansa boje. Hansa žuta je po nijansi slična kadmijevoj žutoj, ali Hansa je prozirnija, svjetlija i ima veću čvrstoću toniranja. Zbog ovog posljednjeg ide dalje u smjesama. Također je i jeftinija.[1]
Indeks boje | Kemijska struktura | Nijansa boje | Ref. | |
---|---|---|---|---|
Naziv | Broj | |||
Hansa žuta 1 ili žuti pigment 1 | 11680 | Topla žuta | [2][3] | |
Hansa žuta 3 ili žuti pigment 3 | 11710 | Snažno zelenkasto žuto Limunsko žuto |
[2][3] | |
Hansa žuta 4 ili žuti pigment 4 | 11665 | Zelenkasto žuta | [2][3] | |
Hansa žuta 65 ili žuti pigment 65 | 11740 | Crvenkasto žuta | [2][3] | |
Hansa žuta 73 ili žuti pigment 73 | 11738 | Neutralno do zelenkasto žute boje |
[2][3] | |
Hansa žuta 74 ili žuti pigment 74 | 11741 | Zelenkasto žuta | [2][3] | |
Hansa žuta 97 ili žuti pigment 97 | 11767 | Žuta boja | [2][3] |
U tim azo-pigmentima kao kopulacijska komponenta najčešće služi acetoacetanilid (anilid acetooctene kiseline). Monoazo-pigmenti te grupe nastali kopulacijom sa supstituiranim acetoacetanilidima poznati su pod nazivom Hansa žuti pigmenti. Postojani su prema atmosferilijama i svjetlostalni, ali su osjetljivi prema otapalima. Za razliku od kromova žutila otporni su na djelovanje sumporovodika. Hansa žuti pigmenti upotrebljavaju se u pripremi sredstava za ličenje, posebno lakova sušivih na zraku i disperzijskih boja, dok su za proizvodnju tiskarskih boja i bojenje plastičnih masa manje prikladni. Već su dugo u upotrebi, a neki od njih ubrajaju se i danas mađu najvažnije organske pigmente, na primjer Hansa žuti pigment C.I. PY 1, 11 680.
Disazo-pigmenti mogu se također ubrojiti u grupu žutih azo-pigmenata. Od dvaju mogućih strukturnih tipova tih spojeva, to jest s bifunkcionalnom diazonijevom komponentom (diaminom) ili s bifunkcionalnom kopulacijskom komponentom, mnogo je važniji prvi tip disazo-pigmenata. Ti se pigmenti pripravljaju potpunim diazotiranjem aromatskih diamina (supstituiranih benzidina), a zatim se na obje azo-grupe dobivene tetrazonijeve soli kopulira acetoacetanilid. Stoga se takvi pigmenti nazivaju diarilidnim pigmentima, a ponekad i benzidinskim pigmentima. Među njima je žuti pigment C.I. PY 13, 21 100 jedan od najpoznatijih. U usporedbi s Hansa žutim pigmentima diarilidni su pigmenti otporniji prema otapalima, ali se njihova slaba svjetlostalnost, mala pokrivna moć i nepostojanost prema atmosferilijama čini neprikladnima za primjenu u lakovima. Međutim, to su vrlo važni pigmenti u proizvodnji tiskarskih boja, a upotrebljavaju se i za bojenje plastičnih masa.
Zahvaljujući mogućnosti velikog izbora sirovina, jednostavnosti i podatljivosti proizvodnog procesa i niskoj cijeni, azo-pigmenti su danas od svih vrsta spojeva koji se upotrebljavaju kao pigmenti vjerojatno na tržištu najzastupljeniji i primjenjuju se praktički u svim područjima upotrebe pigmenata. Proizvode se s vrlo različitim fizikalnim i kemijskim svojstvima i u mnogim bojama i nijansama, među kojima pretežu žuti, narančasti, smeđi i crveni tonovi, dok azo-pigmenti plavih i zelenih tonova nisu tehnički važni.
Azo-pigmenti sadrže u svojoj molekuli jednu ili više kromofornih azo grupa -N=N- na koje su s obje strane vezane različite arilne ili heteroarilne grupe. Za razliku od topljivih azo-bojila, azo-pigmenti ne smiju kao supstituente sadržavati takve grupe (na primjer sulfo grupa -SO3H, ili karboksilnu grupu -COOH) koje bi ih činile topljivima u vodi ili u drugim otapalima. S obzirom na broj azo grupa u molekuli razlikuju se monoazo pigmenti i disazo pigmenti, dok azo spojevi s više azo grupa nisu kao pigmenti tehnički zanimljivi.
Azo-pigmenti sintetiziraju se poznatim reakcijama diazotiranja i kopiliranja. Polazi se od primarnih aromatskih amina, što mogu biti različiti supstituirani anilini, diamini, policiklički i heterociklički amini. Primarni aromatski amin RNH2, otapa se ili suspendira u anorganskoj kiselini (kloridnoj ili sulfatnoj) i djelovanjem natrijevog nitrita (diazotiranjem) prevodi se u diazonijevu sol:
gdje je: R - supstituirana arilna grupa, A - već prema upotrijebljenoj kiselini Cl ili HSO4. Diazonijeva se sol ne izolira, već se izravno veže (kopulira) s kopulacijskom komponentom R'H:
Kao kopulacijske komponente služe prikladni aromatski spojevi, među kojima su najvažnije dvije grupe. Prvu čine 2-naftol i njegovi derivati (naftolni pigmenti), a drugu anilidi acetoctene kiseline. Osim toga, upotrebljavaju se i neki heterociklički spojevi (na primjer derivati pirazolona).[4]
- ↑ Žuti pigmenti i njihove priče - Art-mediji - 2020, [1] Arhivirana inačica izvorne stranice od 18. veljače 2021. (Wayback Machine), www. hr.active-artists.com, pristupljeno 13. 7. 2020.
- ↑ a b c d e f g Clayton, M. Raw Materials: Yellow Pigments In: Leach, R. The Printing Ink Manual. Van Nostrand Reinhold, 1988. ISBN 978-94-011-7097-0. Abgerufen am 14. Juli 2016.
- ↑ a b c d e f g The Color of Art Pigment Database: Pigment Yellow artiscreation.com, David Myers. Abgerufen am 14. Juli 2016.
- ↑ "Tehnička enciklopedija" (Boje i lakovi), glavni urednik Hrvoje Požar, Grafički zavod Hrvatske, 1987.