Grigor Vitez
Ovo je glavno značenje pojma Grigor Vitez. Za nagradu nazvanu po ovom književniku pogledajte Grigor Vitez (nagrada).| Grigor Vitez | |
|---|---|
 | |
| Puno ime | Grigorije Vitez |
| Rođenje | 15. veljače 1911., Kosovac |
| Smrt | 23. studenoga 1966., Zagreb |
| Zanimanje | pjesnik |
| Teme | dječje pjesništvo |
| Supruga | Elizabeta Perlik |
| Djeca | Olga Vitez Babić |
| Portal o životopisima | |
Grigor Vitez, pravim imenom Grigorije Vitez (Kosovac kraj Okučana, 15. veljače 1911. – Zagreb, 23. studenoga 1966.), bio je hrvatski pjesnik, dječji pisac i prevoditelj.[1][2][3][4]
Smatra se začetnikom moderne hrvatske književnosti za djecu.[5] Autor je brojnih pjesama i priča namijenjenima djeci, te je autor i mnogobrojnih članaka u časopisima. Djeca se kroz svoje školovanje mogu susresti s djelima Grigora Viteza jer se ona često nalaze u školskim čitankama.[6][7] Grigor Vitez dobitnik je Zlatne ptice, posebnog priznanja za vrhunska dostignuća u književnosti za djecu.
Grigor Vitez rodio se 15. veljače 1911. godine pod imenom Grigorije u srpskoj obitelji, kao dijete Ane i Teodora Viteza.[8] O svojem je obiteljskom podrijetlu pisao u knjizi Ahmeta Hromadžića "Dječji pisci o sebi". Majka Grigora Viteza prezivala se Milosavljević, a njezini su preci došli u Slavoniju iz Bosne krajem 17. stoljeća. S očeve strane preci su došli iz sjeverne Dalmacije, iz Ravnih kotara ili Bukovice, a nosili su prezime Alavanja.[9] Jedan od Alavanja koji je došao u okučanski kraj od Marije Terezije dobio je počasni naslov viteza, i to je kasnije uzeto kao prezime.[10]
Odrastao je u tipičnom slavonskom multietničkom selu. Njegova obitelj bila je mnogočlana i bavili su se zemljoradnjom. Imao je dva starija brata (Joco i Savo) i jednog mlađeg (Pero). Bez oca je ostao kao predškolarac, pred početak Prvog svjetskog rata. Osnovnu školu završio je u Okučanima, a gimnaziju u Novoj Gradiški. Prve dvije pjesme napisao je kao maturant. Krajem 1920-ih godina upisao je učiteljsku školu u Pakracu, nakon koje je stekao zvanje učitelja. Prvo radno mjesto kao učitelj imao je u selu Slobodna Vlast pokraj Đakova, nakon čega dobiva premještaj u Voćin, gdje upoznaje svoju suprugu Elizabetu Perlik, te se tu i vjenčavaju.[10]
Početkom Drugog svjetskog rata, dobiva premještaj u Gornji Vakuf, a nakon toga u Golince pokraj Donjeg Miholjca. Nedugo zatim, pridružuje se partizanima, kojima je vodio učiteljske tečajeve, kako bi bili educirani nakon rata predavati u školama. Poslije rata radio je u Ministarstvu prosvjete u Zagrebu, te kao urednik u izdavačkoj kući Mladost. Godine 1957. pokreće biblioteku izdanja za djecu imena Vjeverica, u okviru koje je objavljeno oko 300 knjiga.[11] Tijekom 1950-ih godina bio je tajnik Društva književnika Hrvatske. Zdravstveno stanje mu se naglo pogoršalo 1960-ih i kralježnica mu je bila nepovratno oštećena. Stvarao je prikovan za krevet. Umro je 23. studenoga 1966. godine, a pokopan je u rodnom Kosovcu.[10]
Pisao je poeziju za djecu i odrasle (Sto vukova, Kad bi drveće hodalo, Gdje priče rastu, Kako živi Antuntun), a prevodio je s ruskog, francuskog i slovenskog jezika. Njegovom poezijom dominiraju jednostavne i neposredne lirske slike u tradiciji poetskog izraza Dobriše Cesarića. Stihovi skladni i muzikalni, a svojim je pjesmama zbog aktualnosti i duhovitih poanti osvojio široki krug čitatelja. Objavio je nekoliko poetskih zbirki među kojima se ističu: Pjesme, Naoružane ruže, Povjerenje života i Kao lišće i trava. Njegove pjesme prevođene su na gotovo sve europske jezike.[5]
Neke od njegovih knjiga ilustrirao je poznati hrvatski ilustrator Ivan Antolčić.
Postoji Nagrada "Grigor Vitez" koja se od 1967. godine dodjeljuje piscu i ilustratoru najbolje knjige za djecu u godišnjoj produkciji.[12]
Nepotpun popis:
- San boraca u zoru, Nakl. Navod Hrvatske, Zagreb, 1948.
- Pjesme, Zora Državno izdavačko poduzeće Hrvatske, Zagreb, 1950.
- Naoružane ruže, Kultura, Zagreb, 1955.
- Vesele zamke, Mladost, Zagreb, 1955.
- Prepelica, Prosvjeta, Zagreb, 1956.
- Lirika o Slavoniji, urednik, Slavonija danas, Osijek, 1956.
- Povjerenje životu, Narodna prosvjeta, Sarajevo, 1957.
- Sto vukova, i druge pjesme za djecu, "Svjetlost", Sarajevo, 1957. (1987.; 1990.)
- Perzijske bajke, Mladost, Zagreb, 1958.
- Kad bi drveće hodalo, Mladost, Zagreb, 1959. (1990.; Mozaik knjiga, 2015.)
- Kao lišće i trava: pjesme, Matica hrvatska, Zagreb, 1960.
- Maksimir, Mladost, Zagreb, 1960.
- Iza brda plava: izbor pjesama za djecu, Matica hrvatska, Zagreb, 1961.
- Hvatajte lopova, "Svjetlost", Sarajevo, 1964.
- Gdje priče rastu, Mladost, Zagreb, 1965. (1978.)
- Zekina kuća, Mladost, Zagreb, 1965.
- Nevidljive ptice, Mozaik knjiga, 2002.
- Grigor Vitez napisao je pjesmu "Kako živi Antuntun" prema stvarnoj osobi Antunu Tunu, koji je živio u Donjoj Kovačici kraj Bjelovara. On je izvrijeđao Grigora Viteza kada je on sakupljao "obaveze" (žito iz seljačkih zaliha) u ime Komunističke partije nakon Drugog svjetskog rata, a Grigor Vitez mu je zauzvrat napisao i posvetio pjesmu.[13]
- ↑ Vitez, Grigor - Hrvatska enciklopedija. Pristupljeno 4. srpnja 2017.
- ↑ Vitez, Grigor - Proleksis enciklopedija. Pristupljeno 4. srpnja 2017.
- ↑ Vitez, Grigor - enciklopedija.lzmk.hr - Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 4. srpnja 2017.
- ↑ Grigor Vitez biografija - Biografija.com. Pristupljeno 4. srpnja 2017.
- ↑ a b Hrvatska enciklopedija: Vitez, Grigor, preuzeto 22. rujna 2013.
- ↑ Grigor Vitez biografija - Lektire.hr. Pristupljeno 10. srpnja 2016.
- ↑ Grigor Vitez: Gdje priče rastu. Inačica izvorne stranice arhivirana 8. svibnja 2016. Pristupljeno 10. srpnja 2016.
- ↑ Brešić, Vinko, Autobiografije hrvatskih pisaca, AGM, Zagreb, 1997., ISBN 953-174-038-0, str. 1007.
- ↑ ImeHrvatsko.net: Prezime Alavanja, pristupljeno 1. rujna 2016.
- ↑ a b c Rašeljka Zemunović, Telegram.hr: Nagovorili smo kćer Grigora Viteza da prvi put u životu javno ispriča intimnu priču o svom velikom tati, pristupljeno 25. srpnja 2016.
- ↑ Radošević, Vesna. 31. listopada 2016. Povijest Vjeverice. Libri et liberi : časopis za istraživanje dječje književnosti i kulture. 5 (1): 95–116. doi:10.21066/carcl.libri.2016-05(01).0005. ISSN 1848-3488
- ↑ Moderna vremena Grigor Vitez Kad bi drveće hodalo Nakladnik: Mozaik knjiga 06/2015., (pristupljeno 25. veljače 2018.)
- ↑ Antun Tun bio je stvarna osoba, a Grigor Vitez mu je pjesmu posvetio iz osvete! Jutarnji list Preuzeto 15. srpnja 2024.
 | Wikicitati imaju zbirke citata o temi Grigor Vitez |