Gottfried Benn
| Gottfried Benn | |
 | |
| Rođenje | 2. svibnja 1886. |
|---|---|
| Smrt | 7. srpnja 1956. |
| Portal o životopisima | |
Gottfried Benn (Mansfeld, Brandenburg, 2. svibnja 1886. – Zapadni Berlin, 7. srpnja 1956.) bio je njemački liječnik, pjesnik i esejist.
Rođen je kao drugo dijete luteranskog pastora Gustava Benna i Švicarkinje Caroline Benn, rođene Jequier. Još kao dijete preselio je s roditeljima u selo Sellin u Neumarku, gdje je pohađao osnovnu školu. Od rujna 1897. do rujna 1903. pohađa Friedrichovu gimnaziju u Frankfurtu na Odri. Živio je u internatu. Nakon završene mature 1903. i 1904., studira teologiju, filozofiju i filologiju na sveučilištu u Marburgu i Berlinu. Studij medicine, na vojno-medicinskoj akademiji u Berlinu, upisuje 1905., a završava 1910. Njegov rad "Etiologija pubertetske epilepsije" dobio je prvu nagradu Medicinskog fakulteta Berlinskog sveučilišta. Služi kao liječnik u pješadijskoj jedinici 1911. u Prenzlau.
Otpušten je 1912. iz vojske zbog zdravstvenih razloga. Brani u Berlinu doktorsku disertaciju o učestalosti dijabetesa u vojsci. Radi kao patolog i serolog u berlinskoj bolnici u četvrti Charlottenburg. Objavljuje prvu knjigu stihova: "Mrtvačnica i druge pjesme" ("Morgue und andere Gedichte"). U sentimentalnj je vezi s pjesnikinjom Else Lasker-Schüler. Kontaktira s pjesnicima ekspresionističkog kruga. Druga zbirka pjesama: "Sinovi" (Söhne) tiskana mu je 1913. Na odmoru, na otoku Hiddensee, upoznaje udovicu iz Münchena Edith Osterloh, s kojom se vjenčao iduće godine. U jesen je postavljen za rukovoditelja Patološkog instituta u jednoj berlinskoj bolnici. Od ožujka do lipnja 1914. na putovanju je za SAD - kao brodski liječnik.
Izbijanjem Prvog svjetskog rata, odlazi kao vojni liječnik na bojište u Belgiju. U Bruxellesu je odgovoran za vojne javne kuće. Piše pjesme i prozu, a 1916. objavljene su mu novele: "Mozgovi" ("Gehirne").
U izdanju časopisa "Die Aktion", 1917. objavljene su, pod naslovom "Meso" ("Fleisch") sabrane pjesme. Vraća se iz Belgije i otvara u Berlinu ordinaciju za kožne i spolno prenosive bolesti, koju će držati sve do 1935. Piše i objavljuje prozu i eksperimentira dramskim tekstovima. Esej: "Moderno ja" ("Das moderne Ich") tiskan je 1919. U Berlinu 1922. izlaze Bennovi "Sabrani spisi" ("Die Gesammelten Schriften"). Umire Edith Benn-Osterloh. Zbirka pjesama. "Krš" ("Schutt") izlazi iz tiska 1924. Dvije nove zbirke pjesama izlaze 1925.: "Rascjep" ("Spaltung") i "Opijanje" ("Betäubung"). Oratorij "Neprestano" ("Das Unaufhörliche") piše 1931. za Paula Hindemitha, premijera je održana 21. studenog.
Izabran je 1932. za člana pruske akademije umjetnosti. Pozdravlja dolazak nacionalsocijalista na vlast 1933. Ubrzo uviđa zabludu, ali ne odlazi u emigraciju kao mnogi njemački pisci i intelektualci. Odbija kritiku koju mu upućuje Klaus Mann. Njegovi tekstovi "Nova država i intelektualci" i "Umjetnost i moć" pokazuju duboko neshvaćanje situacije. Izložen kritici, pa i oštrim napadima nacističkih organa, traži utočište u vojsci koja je, po njemu, "neka vrsta aristokratske emigracije". Reaktivira se 1. travnja i odlazi kao vojni liječnik u Hannover. "Izabrane pjesme" ("Ausgewählte Gedichte") izlaze 1936. To je bila posljednja javna publikacija tiskana prije konačne zabrane objavljivanja. Nacistički organi oštro ga napadaju u listovima. "Das Schwarze Korps" i "Völkischer Beobachter". Premješten je 1937. u Vrhovnu vojnu komandu u Berlin, gdje su u njegovoj nadležnosti pitanja snabdijevanja, mirovine i invalidska pitanja. Ženi se 1938. Hertom von Wedemeyer, s kojom je održavao vezu u Hannoveru. U ožujku je isključen iz nacističkog društva književnika i zabranjeno mu je objavljivanje tekstova. Te i sljedećih godina piše pjesme, pjesničku prozu i eseje; posebno u nekoliko pjesama (General, Monolog, Stihovi, Pjesme) obračunava se (zakašnjelo) s nacizmom. Godine 1943. premješten je na novu, sanitetsku vojnu dužnost u vojarnu u Landsberg na Warthi, gde će ostati do kraja rata. Piše pjesme, ("Zweiundzwanzig Gedichte"), zatim "Roman fenotipa" ("Roman des Phänotyp") i esejističke tekstove (Svijet izraza). Pred nadiranjem Crvene armije bježi 1945. u Berlin; njegova žena se, prvih dana poslije njemačkog sloma, ubija u jednom selu. Savezničke vlasti stavljaju ga, zajedno s drugim kompromitiranim piscima, na crnu listu autora kojima je zabranjeno objavljivanje.
Godine 1946. ženi se dr. Ilse Kaul. Prva poslijeratna zbirka: "Statičke pjesme" ("Statische Gedichte"), izlazi 1948. u Švicarskoj. Uskoro zatim ukida se zabrana objavljivanja i u SR Njemačkoj izlaze iz tiska "Tri starca" ("Drei alte Männer"). U Wiesbadenu 1949. izlaze izabrane pjesme pod naslovom "Pijana plima" ("Trunkene Flut"), kao i eseji i aforizmi "Svijet izraza" ("Ausdruckswelt") te proza "Ptolomejević", ("Der Ptolemäer"). "Dvostruki život" ("Doppelleben"), dva autobiografska zapisa, izlazi iz tiska 1950. Ponovo osvaja čitalačku publiku. Izlaze: Rana proza i govori, Fragmenti (Nove pjesme), značajni esej "Problemi lirike", Eseji. Krajem godine dobiva Büchnerovu nagradu. Drama "Glas iza zavjese" ("Die Stimme hinter dem Vorhang") izlazi 1952., kao i rana lirika i drame. Novu zbirku pjesama: "Destilacije", ("Destillationen") objavljuje 1953., a esej "Starenje kao problem za umjetnika" 1954. Posljednja zbirka pjesama za života: "Apreslude" ("Aprèslude") izašla je 1955. Proslavlja sedamdeseti rođendan 2. svibnja, a umire 7. srpnja 1956.
- Morgue und andere Gedichte - Mrtvačnica i druge pjesme (1912.)
- Söhne - Sinovi. Nove pjesme (1913.)
- Gehirne - Mozgovi. Novele (Leipzig 1916.)
- Fleisch - Meso. Sabrane pjesme (1917.)
- Die Gesammelten Schriften - Sabrani spisi (1922.)
- Schutt - Krš (1924.)
- Spaltung - Rascjep. Nove pjesme (1925.)
- Sabrane pjesme (1927.)
- Oratorij. Das Unaufhörliche - Neprestano (1931.), glazba Paula Hindemitha
- Der neue Staat und die Intellektuellen - Nova država i intelektualci (1933.)
- Kunst und Macht - Umjetnost i moć (1934.)
- Ausgewählte Gedichte - Izabrane pjesme (1936.)
- Zweiundzwanzig Gedichte - Dvadeset i dvije pjesme (1943.)
- Statische Gedichte - Statičke pjesme (1948.)
- Drei alte Männer - Tri starca (1949.)
- Der Ptolemäer - Ptolomejević (1949.)
- Ausdruckswelt - Svijet izraza. Eseji i aforizmi (1949.)
- Trunkene Flut - Pijana plima. Izabrane pjesme (1949.)
- Roman des Phänotyp - Roman fenotipa (napisan 1943., objavljen 1949.)
- Doppelleben - Dvostruki život (1950.)
- Fragmente - Fragmenti. Nove pjesme (1951.)
- Probleme der Lyrik (1951.)
- Essays - Eseji (1951.)
- Die Stimme hinter dem Vorhang - Glas iza zavjese (1952.)
- Destillationen - Destilacije. Nove pjesme (1953.)
- Altern als Problem für Künstler - Starenje kao problem za umjetnike (1954.)
- Aprèslude (1955.)