Gore srca!
| Gore srca! vjerski list za Istru | |
|---|---|
| Kategorija | vjerski list |
| Izlazi | polumjesečno tjedno |
| Izdavač | Književno društvo Sv. Mohora za Istru Zbor svećenika sv. Pavla za Istru Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda |
| Sjedište | Trst Rijeka Zagreb |
| Naklada | 13.380 |
| Prvi broj | 1. travnja 1946. |
| Posljednji broj | listopada 1952. |
| ISSN | 2611-8793 |
Gore srca!, hrvatski vjerski list za Istru[1]
Pokrenuo ga je don Božo Milanović 1946. u Trstu. U Trstu je izlazio od 1. travnja do 1. rujna 1946. godine u izdanju Književnog društva sv. Mohora za Istru. Tiskanu nakladu odvozili su u Pazin, odakle je slano poštom povjerenicima i pretplatnicima. Zatim je izlaženje premjestio u Rijeku. Tiskan je u Narodnoj štampariji. Naklada je bila 13.380 primjeraka. Predstavljao je suprotnost praksi komunističke vladavine, čije je djelovanje označilo gušenjem cjelokupnoga katoličkog tiska. Dopuštanje izlaženja vjerojatno je bilo zbog velikih Milanovićevih zasluga. U Rijeci je list izlazio od 1. rujna 1946. do 30. rujna 1947. godine. Glavni izdavač bio je Zbor svećenika sv. Pavla za Istru, a Božo Milanović glavni urednik. Tad je naišao na problem. Bio je zabranjen zbog nekog članka. Za opterećujuću okolnost listu je uzeto i to što "gotovo nikada ne donosi nikakve govore i izvatke govora druga Tita i drugih naših rukovodilaca, dok Papinim reakcionarnim govorima i poslanicama posvećuje čitave stranice". Da bi list mogao nastaviti, predan je u Zagreb Jeronimskom društvu, koje je preimenovano u Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, koje je bilo novi izdavač lista. List je preuzeo 30. studenoga 1947. godine. Vođenje lista preuzeo je zagrebački kanonik dr Pavao Lončar. Gore srca bio je jedini periodični vjerski katolički list u to vrijeme. Vjerojatno je pušteno djelovanje zbog toga što je ustaški režim bio proganjao Pavla Lončara. Lončar je izjavio da je Pavelić duhovna sirotinja zbog čega ga je ustaški režim osudio na smrt, pa pomilovao na 18 godina zatvora. Gore srca izlazi u Zagrebu sve do svog utrnuća. Milanović je u Pazinu osnovao Istarsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda koje je zadržalo je vlasništvo nad jednom trećinom lista i don Božo Milanović u tom vremenu nije bio urednik. Da bi izbjegli sukob s režimom, nisu objavljivali nikakve vijesti iz Crkve u zemlji. Iznijeti istinu nije se smjelo jer je to značilo zamjeriti se režimu. Također su nasuprot praksi tadašnjih tiskovina nisu veličali tadašnju stvarnost jer je to značilo izdati Crkvu i sve progonjene ljude. Zato je urednička politika bila zaobići informativni dio, te su se držalo samo čisto vjerskih, duhovnih i poučnih tekstova, da ne bi ostala Crkva bez ovog jedinog lista koji je imala u tom turobnom vremenu. Slijede događaji koji su označili konačni kraj lista. Obračun jugokomunista s Katoličkom Crkvom nisu uspjeli preživjeti. 1952. godine Vatikan je proglasio nadbiskupa Stepinca kardinalom i vladajući jugoslavenski komunisti iste su godine prekinuli diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Jugoslavenski režim ugušio je vjeronauk u pučkim školama te izbacio Katolički bogoslovni fakultet iz Sveučilišta u Zagrebu. Gore srca doživio je nekoliko zabrana. Zadnji urednik bio je Franjo Grundler i protiv njega pokrenut je sudski proces. List je konačno zabranjen u listopadu 1952. godine.[1] Zadnji broj koji je izašao je broj 40. Urednici lista bili su Pavao Lončar (1946. – 1951.), Janko Oberški (1951. – 1952.) i Franjo Grundler (1952.).
- ↑ a b Glas Koncila BEZAZLENO GLASILO KOJEGA SU SE BOJALI List »Gore srca« u doba fašizma i komunizma, 7. rujna 2018. (pristupljeno 19. veljače 2020.)