Prijeđi na sadržaj

Glavni tajnik

Izvor: Wikipedija

Glavni tajnik (ili: generalni sekretar) je najčešće izvršni organ u raznovrsnim organizacijama. Taj naziv predlaže upravnu dužnost, ali koncentracija informacija na stolu jedne osobe olakšava toj osobi steći političku moć i vlast.

Uobičajen primjer pružila je Ruska komunistička partija (boljševika), kada je na dužnost odgovornog sekretara 1922., nakon Stasove, Sverdlova, Krestinskoga i Molotova, na prijedlog Kameneva i Zinov'eva izabran Stalin, uskoro preimenovan u generalnog sekretara. Lenjin je uzalud pisao partijskom kongresu[1] da je opasna koncentracija vlasti u rukama jednog čovjeka, jer je kao stalni generalni sekretar postao apsolutni vladar Sovjetskog Saveza od 1934. do smrti. Po istom obrascu u sličnim političkim sustavima generalni sekretar je bio i ostao glavna osoba režima, pa i kad nema državnih dužnosti.

Glavni tajnik Sjevernoatlantskog pakta (NATO) u slučaju rata koji angažira NATO postaje vrhovni zapovjednik udruženih oružanih snaga članica.

Postoje, dakako, i dužnosti glavnih tajnika koje nisu izvršno-političke, ili to barem nisu u pretežnoj mjeri, na primjer dužnost glavnog tajnika ministarskog Vijeća EU, jednog od dvaju zakonodavnih organa Unije (uz Europski parlament, jer se izvršne ovlasti usredotočuju u dužnosti rotirajućeg Predsjedništva.

Povijest

[uredi | uredi kôd]

Dužnost glavnog tajnika zabilježena je ponajprije u Katoličkoj crkvi, npr. u franjevačkim redovima.[2]

U 20. stoljeću dužnost glavnog tajnika nalazimo u mnogim organizacijama. Evo nepotpunog popisa:

Svjetske organizacije

[uredi | uredi kôd]

Međunarodne međuvladine organizacije

[uredi | uredi kôd]

Međunarodne nevladine organizacije

[uredi | uredi kôd]

Međunarodne vjerske organizacije

[uredi | uredi kôd]

Sindikati

[uredi | uredi kôd]

Političke stranke

[uredi | uredi kôd]

Komunističke partije sada na vlasti

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. The New Cambridge Modern History, Volume XII. CUP Archive. str. 453. GGKEY:Q5W2KNWHCQB
  2. Orbis Seraphicus, Historia de tribus ordinibus a seraphico patriarcha S. Francisco institutis…, per fr. Dominicum de Gubernatis a Sospitello, Tomus quartus, Romae 1685