George Zweig
| George Zweig | |
 | |
| Rođenje | 30. svibnja 1937. Moskva, Rusija |
|---|---|
| Državljanstvo | Rus, amerikanac |
| Polje | Fizika, neurobiologija |
| Institucija | CERN Nacionalni labaratorij u Los Alamosu Massachusettski tehnološki institut u Cambridgeu |
| Alma mater | Michigansko sveučilište u Ann Arboru Kalifornijski tehnološki institut Caltech u Pasadeni |
| Akademski mentor | Richard Feynman |
| Poznat po | Kvark |
| Portal o životopisima | |
George Zweig (Moskva, 30. svibnja 1937.), američki fizičar ruskog podrijetla. Diplomirao (1959.) na Michiganskom sveučilištu u Ann Arboru. Za poslijediplomskoga studija u Kalifornijskom tehnološkom institutu Caltech u Pasadeni, neovisno o Murrayu Gell-Mannu, predvidio je (1964.) postojanje subatomskih čestica (poslije nazvanih kvarkovima), što je bitan doprinos glavnoj teoriji moderne fizike. Za razliku od Gell-Manna, smatrao ih je pravim česticama. Bavio se i neurobiologijom te je proučavao pretvorbu zvučnih valova u živčane impulse u unutarnjem uhu. Godine 1975. utvrdio kontinuiranu pretvorbu zvučnih valova. Član Nacionalne akademije znanosti SAD-a od 1996. i Američke akademije umjetnosti i znanosti od 1999.[1]
Podrobniji članak o temi: KvarkKvark (eng. quark, naziv što ga je uveo američki fizičar Murray Gell-Mann po riječi iz Joyceova romana Bdjenje nad Finneganom) je elementarna čestica, sastavnica hadrona, električnoga naboja ±e/3 ili ±2e/3, podložna jakom međudjelovanju. Sve do otkrića Ω– čestice kvarkovima se pridjeljivalo čisto matematičko značenje. Prve naznake njihove fizikalne stvarnosti (realnosti) pojavile su se u pokusima duboko neelastičnoga raspršenja elektrona na protonima, na Stanfordskome linearnom ubrzivaču čestica 1962. Opažanje raspršenja pod velikim kutovima (kakva su prije opažena u Rutherfordovim pokusima raspršenja alfa-čestica na listićima zlata) upućivalo je na postojanje tvrdih točkastih "jezgri" unutar protona. Slični pokusi provedeni potom neutrinskim snopovima na CERN-u nedvojbeno su potvrdili da je riječ o česticama trećinskog električnog naboja i polucijeloga spina. Za istraživanja putem duboko neelastičnih raspršenja kojima su ustanovljeni kvarkovi dodijeljena je Nobelova nagrada za fiziku 1990. J. I. Friedmanu, H. W. Kendallu i R. E. Tayloru.
Godine 1974. otkriven je c-kvark (Nobelova nagrada 1976. B. Richteru i S. C. C. Tingu za otkriće J/ψ mezona). Slijedilo je i otkriće b-kvarka (1977.) i t-kvarka (1994.). Time je bio zaokružen skup kvarkova koji s leptonima čine temeljne građevne blokove opažene tvari (fizika elementarnih čestica). Riječ je o česticama spina 1/2, koje se pojavljuju u različitim vrstama, okusima, svrstanima u obitelji ili naraštaje. Tvari koje nas okružuju građene su od gornjega i donjega kvarka (u i d, od engl. up i down) prvog naraštaja. Takav uzorak s donjim kvarkom električnoga naboja (–1/3)e i gornjim kvarkom naboja (+2/3)e ponavlja se u drugome naraštaju s kvarkovima stranog i čarobnog okusa (s i c, od engl. strange i charm) te kvarkom ljepote i istine (b i t, od engl. beauty i truth) trećega naraštaja. Svaki se od navedenih kvarkova pojavljuje u tri boje. Te se boje shvaćaju kao naboji na koje se vežu gluoni, prijenosnici jakoga međudjelovanja opisanoga kvantnom kromodinamikom.
Na maloj međusobnoj udaljenosti (manjoj od 10–15 metara) kvarkovi se gibaju kao slobodne čestice, a na većim udaljenostima djeluju iznimno velikim privlačnim silama te se zbog toga ne mogu izdvojiti iz hadrona kao zasebne čestice (asimptotska sloboda).