Geomancija
Geomancija ili geomantija (grč. γεωμαντεία) je drevna vještina proricanja budućnosti pomoću znakova iscrtanih u zemlji ili pijesku.
Ova tehnika proricanja je stara više tisuća godina, a koristili su je nomadski narodi koji su štapom crtali figure po pijesku i tako postavljali i tumačili proročka pitanja. Geomancija je bila široko zastupljena na području Afrike, Bliskog Istoka i Europe od srednjeg vijeka do 17. stoljeća kada opada njen značaj i uporaba.
Naziv geomancija dolazi od grčkog oblika γεωμαντεία, što znači "proricanje zemljom". Arapi su u prošlosti ovu divinacijsku tehniku nazivali ilm 'ar-raml "znanost pijeska", iz čega su Grci u 15. stoljeću skovali pojmove rhamplion i rabolion.[1]
Početke geomantije pronalazimo u praksi pustinjskih naroda koji su štapom crtali figure po pijesku. Spekuliralo se o indijskom, hebrejskom pa čak i kineskom podrijetlu geomancije, no jedino što se zasigurno zna je da su je u Europu doveli Arapi. Prema arapskim hermetičkim tekstovima, znanje geomancije je mitskom Hermesu Trismegistosu prenio arkanđeo Gabrijel u snu, a ovaj je to znanje prenio mitskom indijskom kralju umtum al-Hindiju. Kralj je, prema legendi, napisao knjigu o geomanciji koja se ubrzo proširila islamskim svijetom.
Iako se spominje da je grčki matematičar Arhimed (287. – 212. pr. Kr.) proricao ishod opsade Sirakuze iz figura koje je crtao po pijesku, geomancija je stigla, posredstvom Arapa, tek u 12. stoljeću. Među prvim latinskim prijevodima arapskih tekstova bilo je djelo Ars Geomantiae, a talijanski prevoditelj Gerardo da Cremona (1114. – 1187.) već je uveo astrološke korespondencije u tu divinacijsku metodu.[1]
U razdoblju renesanse i baroka u Europi su se prevodili i pisali brojni tekstovi o geomanciji. Među autorima ističu se njemački okultist Heinrich C. Agrippa (1486. – 1535.) i engleski astrolog John Heydon (1629. – 1667.). Razvojem znanosti u 18. stoljeću, geomancija je marginalizirana kao i ostali oblici proricanja, a krajem 19. stoljeća javlja se u okultnim krugovima novi interes za tu divinacijsku vještinu.
Osnovni simbol na kojem se zasniva proricanje tehnikom geomancije naziva se geomancijska figura. Svaka se sastoji od četiri reda u kojima se mogu naći po jedna ili dvije točkice. Jedna ili dvije točkice predstavljaju dva pola, pa jedna točka predstavlja aktivnu energiju, a dvije pasivnu. Postoji ukupno 16 geomancijskih figura, od kojih svaka ima različit raspored točkica i određeno arhetipsko značenje te brojne korespndencije.[2]
-
1. Via (Put) -
2. Cauda draconis (Zmajev rep) -
3. Puer (Dječak) -
4. Fortuna minor (Mala sreća) -
5. Puella (Djevojka) -
6. Amissio (Gubitak) -
7. Carcer (Zatvor) -
8. Laetitia (Radost) -
9. Caput draconis (Zmajeva glava) -
10. Conjunctio (Sastanak) -
11. Acquisitio (Dobitak) -
12. Rubeus (Crveno) -
13. Fortuna major (Velika sreća) -
14. Albus (Bijelo) -
15. Tristitia (Tuga) -
16. Populus (Narod)
Najčešći oblik proricanja geomancijom sadrži šesnaest različitih figura nasumično zapisanih koje se potom tumače, ponekad i uz pomoć astrološke interpretacije.
- Iolar, Paganizam u Teoriji i praksi, Knjiga druga, Magija i vještičarstvo, Despot Infinitus, Zagreb, 2013. ISBN 978-953-7892-13-5
 | Wječnik ima rječničku natuknicu geomancija |
.svg){kind=small}