Prijeđi na sadržaj

Gaon iz Vilne

Ova je stranica stvorena ili dopunjena u okviru WikiProjekta 10000. Kliknite ovdje za više informacija.
Izvor: Wikipedija

Gaon iz Vilne

Gaon iz Vilne rođen kao Elijah ben Solomon Zalman (hebrejski: אליהו ב"ר שלמה זלמן הגאון מווילנה) (Sjelec, Bjelorusija, 23. travnja 1720. - Vilnius, Litva, 9. listopada 1797.) – litavski židovski talmudist, halahist, kabalist i najistaknutiji vođa misnagdičkih (nehasidskih) Židova u posljednjih nekoliko stoljeća.[1] Na hebrejskom ga se obično naziva „ha-Gaon mi-Vilna”, "genij iz Vilniusa".[2]

Mladost i godine školovanja

[uredi | uredi kôd]

Još kao dijete pokazivao je izvanredne sposobnosti. Do treće godine života naučio je cijele odlomke iz Tanaha napamet. Od desete godine, više mu nisu bili potrebni učitelji. U dobi od jedanaest godina znao je cijeli jeruzalemski Talmud napamet. Bavio se i astronomijom. Putovao je po Poljskoj i Njemačkoj, gdje je došao u dodir s raznim talmudskim školama. Godine 1748. vratio se u Vilnius, gdje je postao neprikosnoveni autoritet u rješavanju mnogih složenih halahičkih problema.

Metode istraživanja

[uredi | uredi kôd]

Jedinstvenost Gaona bila je u tome što je primijenio metode filološkog istraživanja na proučavanje Talmuda i rabinske književnosti.

Borba protiv hasidizma

[uredi | uredi kôd]

Oštro je istupio protiv hasidizma, smatrajući ga pokretom štetnim za Židove. Godine 1771. sudjelovao je u javnom ispitivanju njihove doktrine, zaključivši da Židovima treba zabraniti održavanje kontakata s ovom skupinom. Godine 1772. i 1781. ekskomunicirao je hasidske zajednice koje su se htjele razvijati u Vilniusu, a kahal ih je protjerao iz grada zajedno s njihovim obiteljima. S druge strane, Gaon je također bio skeptičan prema pokretu židovskog prosvjetiteljstva koji se tada razvijao – haskaliju.

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. Etkes, Immanuel; Green, Jeffrey M. (2002). The Gaon of Vilna: The Man and His Image. University of California Press. ISBN 978-0-520-22394-3. JSTOR 10.1525/j.ctt1pnj2v.
  2. The Threefold step of Academia Europeana: a case of Universitas Vilnensis, 2009, p. 24