Prijeđi na sadržaj

Gansko-togoanska granica

Izvor: Wikipedija
Gansko-togoanska granica
Osobine
Entiteti Gana
Togo
Duljina1098 km
Povijest
Formirana10. srpnja 1919.
Podjela Njemačkog Togolanda na britanski i francuski mandat
Sadašnje stanje od1956.
Plebiscit o statusu britanskog Togolanda
  Gana
  Togo

Granica Gane i Toga duga je 1.098 km i proteže se od tromeđe s Burkinom Faso na sjeveru do Atlantskog oceana na jugu.[1]

Dio granice uz tromeđu s Burkinom Faso, gdje je mali dio Togoa gotovo odsječen od ostatka zemlje.

Granica počinje na sjeveru na tromeđi s Burkinom Faso; zatim skreće prema istoku, gotovo ponovno dodirujući granicu Burkine i time stvarajući komad togoanskog teritorija gotovo odsječen od glavnog dijela zemlje, koji je na najužem mjestu širok samo 140 m.[2] Granica zatim skreće prema jugu, nastavljajući kopnom prije nego što stigne do Bijele Volte.[2] Granica neko vrijeme prati ovu rijeku, a zatim skreće prema jugoistoku, koristeći kopnene linije i neke male rijeke, da bi na kraju došla do rijeke Oti. Granica zatim slijedi Oti prema jugu, zatim skreće prema istoku duž jednog od njegovih ogranaka, prije nego što skrene na jug kopnom dolje do rijeke Mo.[2] Nakon kratkog dijela na rijeci Mo granica nastavlja prema jugu, koristeći različite kopnene dijelove i neke male rijeke, prije nego što konačno završi na atlantskoj obali zapadno od glavnog grada Toga Loméa.[2]

Najviše točke obiju zemalja, planina Afadja u Gani i planina Agou u Togu, leže jedna blizu druge blizu granice.

Povijest

[uredi | uredi kôd]
Zemljovid bivšeg njemačkog Togolanda - ljubičasto područje dano je Britaniji 1919. i kasnije spojeno s Ganom

Ostaci kompleksa Kintampo (2500. – 1400. pr. Kr.) otkriveni su u Togu.[3] Europljani su stupili u kontakt s obalom Gane (koja se tada nazivala Zlatnom obalom) od 15. stoljeća i ona je postala središte raznih trgovačkih mreža, osobito zlatom i robovima; Njemačka, Švedska, Danska, Portugal i Nizozemska imale su trgovačka mjesta u regiji[4][5] U 18. i 19. stoljeću Togo je služio kao tampon zon između Carstva Ashanti i Dahomej sve do uspostave njemačkog Togolanda 1880-ih.[6]

Britanija se također zainteresirala za regiju, te je tijekom 19. stoljeća postala dominantna regionalna sila, preuzevši sve suparničke trgovačke postaje i proglasivši koloniju Zlatna Obala 1867.[7] Britanci su postupno proširili svoju vlast u unutrašnjost, protiv često odlučnog otpora Carstva Ashanti; sjeverno područje današnje Gane pripojeno je koloniji Gold Coast 1901.[2][8] U 1880-ima europske sile su se intenzivno natjecale za teritorij u Africi, proces poznat kao "Utrka za Afriku". Njemačka se počela zanimati za stjecanje kolonija, potpisujući ugovore s poglavicama duž obale modernog Toga u srpnju 1884.[2][8] Kolonija njemačkog Togolanda tada se postupno širila u unutrašnjost.[2]

Britanija i Njemačka dogovorile su početnu granicu u najjužnijem dijelu zapadno od Loméa 14. srpnja 1886.[8][2] Sljedeće je godine proširen dalje prema sjeveru do ušća Volta-Daka.[8] Taj je dio granice tada detaljnije razgraničen anglo-njemačkim sporazumom od 1. srpnja 1890.[8][2] Granica je proširena dalje prema sjeveru zajedničkim sporazumom 14. studenog 1899.[2][8] Potpuna je granica zatim određena krajem 1901., a zatim je razgraničena na terenu 1901–02.; ova konačna granica odobrena je 25. lipnja 1904.[8][2]

U Prvom svjetskom ratu saveznici su osvojili Njemački Togoland, a zatim su ga podijelili na britanske i francuske mandate duž mandatnih linija dogovorenih 10. srpnja 1919.[8][2] Nova granica između mandata (tj. moderna granica Gane i Toga) tada je potvrđena između Britanije i Francuske 21. listopada 1929. nakon radova na razgraničenju obavljenih 1927.-29.[8][2]

Plebiscitom je Britanski Togoland 1956. uključen u koloniju Gold Coast, koja je sljedeće godine stekla neovisnost kao Gana.[8][9][10] Francuska je također pokrenula proces dekolonizacije u to vrijeme, što je kulminiralo davanjem široke unutarnje autonomije svim afričkim kolonijama 1958. u okviru Francuske zajednice.[11][2] Francuski Togoland proglasio je potpunu neovisnost 27. travnja 1960., nakon čega je granica s Ganom postala granica između dviju suverenih država.[8][2] Dvije su države poduzele neke radove na ponovnom razgraničenju 1970-ih.[2]

Naselja uz granicu

[uredi | uredi kôd]
Granični prijelaz u Aflau


Granični prijelazi

[uredi | uredi kôd]

Glavni granični prijelaz je Aflao-Lomé; ostali prijelazi uključuju Ho-Kpalimé i Leklebi-Kame.[12]

Povezani članci

[uredi | uredi kôd]

Dodatno čitanje

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. CIA World Factbook – Ghana. Pristupljeno 21. siječnja 2020.
  2. a b c d e f g h i j k l m n o p Brownlie, Ian. 1979. African Boundaries: A Legal and Diplomatic Encyclopedia. Institute for International Affairs, Hurst and Co. str. 250–79
  3. Watson, Derek J. 2005. Under the rocks: reconsidering the origin of the Kintampo Tradition and the development of food production in the Savanna-Forest/Forest of West Africa. Journal of African Archaeology. 3 (1): 3–55. doi:10.3213/1612-1651-10035. JSTOR 43135356
  4. History of Ghana. TonyX. Inačica izvorne stranice arhivirana 1. svibnja 2013. Pristupljeno 20. svibnja 2012.
  5. Emmer, Pieter C. 2018. The Dutch in the Atlantic Economy, 1580–1880: Trade, Slavery, and Emancipation (Variorum Collected Studies). Variorum Collected Studies (Book 614). 1st izdanje. Routledge. Abingdon-on-Thames. str. 17. ISBN 978-0860786979
  6. Ciment, James; Kenneth, Hill. 2012. Encyclopedia of Conflicts since World War II, Volume 1. Routledge. str. 1216. ISBN 9781136596148
  7. McLaughlin & Owusu-Ansah (1994), Britain and the Gold Coast: the Early Years
  8. a b c d e f g h i j k International Boundary Study No. 126 – Ghana-Togo Boundary (PDF). 6. rujna 1972. Pristupljeno 21. siječnja 2020.
  9. Nohlen, D, Krennerich, M & Thibaut, B (1999) Elections in Africa: A data handbook, p432 ISBN 0-19-829645-2
  10. Ghana National Reconciliation Commission: "The Historical Context"Arhivirana inačica izvorne stranice od 21. srpnja 2011. (Wayback Machine) Government of Ghana
  11. Haine, Scott. 2000. The History of France. 1st izdanje. Greenwood Press. str. 183. ISBN 0-313-30328-2
  12. Phillip Briggs (2019) Bradt Travel Guide - Ghana, pgs. 60-61