Galičnik
| Galičnik | |
|---|---|
| mak. Галичник | |
 | |
| Koordinate | 41°36′N 20°39′E / 41.600°N 20.650°E |
 | |
  Galičnik | |
Galičnik (makedonski: Галичник), selo u zapadnome dijelu Sjeverne Makedonije i uz Lazarpolje jedno od najvećih i najstarijih Mijačkih sela. Selo se prvi put spominje 1493. godine.[1] Galičnik je danas turistička atrakcija zbog svoje autentične arhitekture, kulturne baštine i krajolika.
Selo je smješteno iznad doline rijeke Radike na 1450 m apsolutne visine, na padinama planine Bistre.[1] Desetak je kilometara udaljeno od Mavrovskog jezera i skijaškog centra Zare Lazarevski.
Selo je gotovo izumrlo. Od gotovo pet tisuća stanovnika 1905. godine, u 2002. spalo je na svega tri:[1]
| Galičnik: kretanje broja stanovnika između 1905. i 2002. | |||||||
| 1905. | 1948. | 1953. | 1961. | 1971. | 1981. | 1994. | 2002. |
| 4840 | 906 | 948 | 644 | 17 | 10 | 1 | 3 |
U Galičniku je postojala jaka tradicija pečalbarstva. Kako bi uzdržavali obitelj, muškarci su iz Galičnika privremeno, sezonski, odlazili na pečalbu u obližnje gradove i radili kao vješti zidari, tesari i slikari, a katkad i iseljavali u prekomorske zemlje. Vještina građenja stanovnika ove regije poznata je i u europskim metropolama, gdje su majstori kao pečalbari dokazivali svoje umijeće.[2] Stanovnici (Mijaci) bili su poznati po ovčarstvu, proizvodnji sira kačkavalja i manura (belo sirenje) te izradi ćilima. Kraj obiluje bogatim pašnjacima za ispašu stoke što je privuklo pastire Vlahe koji su osnovali naselja sa stočarstvom kao temeljnom djelatnošću.
Tradicionalno galičko vjenčanje, Galička svadba, postala je tradicionalna kulturna manifestacija koja se održava svake godine u srpnju na Petrovdan, dan zaštitnika sela. Tijekom vjenčanja muškarci plešu Teškoto, ples koji simbolizira svladavanje životnih teškoća.
Galička nošnja, osobito ženska, jedna je od najpoznatijih u Makedoniji i bogata detaljima. U ženskoj nošnji prevladava bijela boja (prema žutoj) i crvena. Bijela odjeća, ukrašena crnim pletenicama, glavne su odlike muške nošnje. To je uvjetovano klimatskim i ekonomskim uvjetima u kojima su živjeli kao stočari u planinskim predjelima Bistre, Stogova, Krčina i Koraba.[2]
U Galičniku je sačuvana seoska arhitektura, obnovljene su stare kamene kuće, a nove građevine izgrađene su u duhu tradicije. Kuće se sastoje od dvije i tri etaže, a njihov današnji izgled potječe s kraja 19. i početka 20. stoljeća.
U prošlosti su slikari i rezbari iz Galičnika pridonijeli stvaranju Debarske rezbarsko-zografske škole.
Poznati ljudi iz Galičnika: Aleksandar Sarievski, Gjorgjia Pulevski.
-
Galičnik početkom XX. st. -
Česma, razglednica, između 1903. i 1908. -
Galičnik, tipična kuća iz 1930-ih -
Galički kačkavalj -
Galička svadba 1930. god. -
Galička svadba i nošnja
