Filip de Diversis

Filip de Diversis (Lucca, druga polovina 14. stoljeća – Dubrovnik, nakon 1452.), punim imenom Philippus De Diversis de Quartigianis, poznati pedadog i humanist koji je djelovao u Dubrovniku.

Godine 1434. Dubrovčani su ga (uz dobru plaću) primamili napustiti učiteljsko mjesto u Veneciji i doći u Dubrovnik za učitelja vlasteoske mladeži. Radi svog temperamenta i čestog odlaženja u Veneciju dolazio je u sukobe s dubrovačkim vlastima, pa je 1441. i otpušten. Dubrovnik je napustio, vjerojatno, 1444. godine. Bio je oduševljen Dubrovnikom, njegovim ljepotama i životom u njemu. To je bio razlogom napisati poznato djelo Opis slavnoga grada Dubrovnika u kojemu je ostavio dragocjena svjedočanstva o Dubrovniku u prvoj polovici 15. stoljeća. Rektor slovničke škole u Dubrovniku bio je cijelo desetljeće, od 1434. do 1444. Opisao je život Dubrovnika svoga doba, njegove zgrade, običaje, zanimanja stanovništva i na taj način dao prvi iscrpan prikaz toga grada i života njegovih ljudi, pod imenom Situs aedificiorum, politiae et laudabilium consuetudinum inclytae civitatis Ragusii ad ipsius senatum descriptio (1440., objavljeno 1882.). Promicao je humanizam i reformirao školstvo u Dubrovniku. Potkraj 1441. izabran je za učitelja u Lucci, ali je ostao u Veneciji i 1452. natjecao se za mjesto mletačkog kancelara u Koroni na Peloponezu. Kao službeni orator držao je svečane govore u Dubrovniku, npr. u povodu smrti kralja Žigmunda 20. siječnja 1438., u povodu izbora kralja Albrechta 26. veljače iste godine i nakon njegove smrti 7. prosinca 1439. godine. Između 1434. i 1440. zapisao četiri riječi na autohtonome dubrovačkom dalmatskom jeziku (pen: kruh, teta: otac, chesa: kuća, fachir: činiti) izrijekom navodeći da je riječ o jeziku različitom od domaćega hrvatskog i od talijanskoga.

U djelu Opis slavnoga grada Dubrovnika pisao je o potrebi uvođenja ćirilice i slavenskog ureda u Dubrovniku.

»Najprije postoje četiri pisara za knjige ugovora, presuda statuta i izbora raznih činovnika. Oni su ljudi od pera koji su dobro izučili latinski jezik i ostalo. Oni su i čuvari knjiga koje vode. Nijedan od ove četvorice nije i ne može biti Dubrovčanin... Postoji još jedan stranac kojeg nazivaju knjigovođom... Sva ta petorica stalno su bili, a i sada su, Talijani. Ali pošto u susjedstvu toga grada vladaju slavenski gospodari koji pišu ugovore, povlastice, sporazume i pogodbe s dubrovačkim gospodarima ćirilicom, posebno je da Dubrovnik ima i kancelara ili pisara koji je podjednako izučio talijanski i slavensko pismo. Takav pisar u Dubrovniku postoji i njegova je dužnost te ugovore, povlastice, sporazume i pogodbe ćirilicom upisivati, čitati njihova pisma i po naređenju vlade pažljivo zavoditi odgovore.«

(iz Opisa slavnoga grada Dubrovnika)

Izvori

1. Tolja, N: Dubrovački Srbi katolici – istine i zablude, Dubrovnik, 2011.