Energetska unija
.svg)
Energetska unija je plan Europske komisije pokrenut u veljači 2015. godine kojim će se za građane i poduzeća Europske unije osigurati sigurna, cijevno dostupna i ekološki prihvatljiva energija.[1] Projekt je predložio sadašnji predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk. Potpredsjednik Europske komisije Maroš Šefčovič ocijeno je taj projekt kao najambiciozniji europski energetski projekt još od vremena stvaranja Zajednice za ugljen i čelik 1951. godine. Oslanjanje EU na Rusiju i njezinu energiju te aneksija Krima navedeni su kao jaki razlozi za važnost ove politike.[2]
Koncept uvođenja obvezne i sveobuhvatne energetske politike Europske unije odobren je na sastanku neformalnog Europskog vijeća 27. listopada 2005. godine u Hampton Courtu. Lisabonski ugovor iz 2007. godine legalno uključuje solidarnost u pitanjima opskrbe energijom i promjenama energetske politike unutar EU. Prije Lisabonskog ugovora, energetsko zakonodavstvo EU temeljilo se na tijelu EU u području zajedničkog tržišta i okoliša. Međutim, u praksi mnoge politike vezane za energiju ostajale su na nacionalnoj razini članica, a napredak u politici na europskoj razini zahtijeva dobrovoljnu suradnju svih država članica.
Strategija energetske unije EU sastoji se od pet blisko povezanih dimenzija koje se međusobno nadopunjuju.[3]
- Sigurnost, solidarnost i povjerenje - dobivanje energije iz raznovrsnijih izvora u Europi te osiguravanje opskrbe energijom putem solidarnosti i suradnje među državama članicama.
- Potpuno integrirano unutarnje energetsko tržište - omogućavanje slobodnog protoka energije cijelim EU-om s pomoću odgovarajuće infrastrukture i bez ikakvih tehničkih ili regulatornih prepreka učinkovit je način za osiguravanje opskrbe i pružanje najbolje ponude energije za potrošače.
- Energetska učinkovitost na prvom mjestu, veća energetska učinkovitost smanjit će emisije i našu ovisnost o uvozu energije te potaknuti zapošljavanje i gospodarski rast.
- Klimatska politika – dekarbonizacija gospodarstva. Ambiciozna klimatska politika nužan je dio stvaranja energetske unije. Mjere obuhvaćaju sustav EU-a za trgovanje emisijama (EU ETS), ambiciozne, ali pravedne nacionalne ciljeve za smanjenje emisija stakleničkih plinova u sektorima izvan ETS-a te plan za mobilnost s niskim razinama emisija i energetsku politiku koja bi Europsku uniju učinila vodećom u upotrebi energije iz obnovljivih izvora. EU želi brzo ratificirati Pariški sporazum, ambiciozan novi globalni sporazum o klimatskim promjenama, koji je odobren u Parizu u prosincu 2015.
- Istraživanje, inovacije i konkurentnost - podupiranje otkrića u području tehnologija s niskom razinom emisija ugljika i čistom energijom davanjem prednosti istraživanju i inovacijama kako bi se potaknula tranzicija energetskog sustava i poboljšala konkurentnost.
Više od polovine energije država skupine EU-28 potječe iz zemalja izvan EU-a. Taj se udio posljednjih desetljeća uglavnom povećava. Velika količina energije uvezene u EU potječe iz Rusije, a zbog njezinih sporova sa susjednim državama posljednjih je godina opskrba bila ugrožena. Zabrinutost povezana sa sigurnošću opskrbe iz Rusije dodatno se povećala zbog sukoba u Ukrajini.
Nakon [Krimska kriza|rusko-ukrajinske plinske krize] u siječnju 2009. revidiran je zakonodavni okvir koji se odnosi na sigurnost opskrbe, a u rujnu 2009. Vijeće Europske unije donijelo je Direktivu Vijeća 2009/119/EZ o obvezi država članica da održavaju minimalne zalihe sirove nafte i/ili naftnih derivata. Svrha je tih mjera usmjerenih na tržišta nafte i plina osigurati da sve stranke poduzmu učinkovite mjere za sprječavanje i ublažavanje posljedica mogućih poremećaja u opskrbi te stvoriti mehanizme za suradnju država članica i učinkovito rješavanje svih velikih poremećaja u opskrbi naftom ili plinom koji bi mogli nastati. Uz to, uspostavljen je koordinacijski mehanizam kako bi države članice mogle u hitnim slučajevima ujednačeno i neposredno reagirati.
U studenome 2010., Europska komisija pokrenula je inicijativu „Energy 2020 a strategy for competitive, sustainable and secure energy”. U toj su strategiji utvrđeni energetski prioriteti za razdoblje od 10 godina te su iznesene mjere koje se mogu poduzeti kako bi se odgovorilo na niz izazova, uključujući stvaranje tržišta s konkurentnim cijenama i sigurnom opskrbom, poticanje vodećeg tehnološkog položaja i učinkovito pregovaranje s međunarodnim partnerima. Jedan je od prioriteta održavanje dobrih odnosa s vanjskim dobavljačima energije za EU i provoznim zemljama. Taj je rad nadograđen kroz 2030 energy strategy, čime se osigurava politički okvir za klimatsku i energetsku politiku do 2030., i 2050 energy roadmap, gdje je zadan dugoročni cilj smanjenja emisija stakleničkih plinova u EU-u za 80 – 95 % do 2050.
Organizacijom Energy Community, koja je osnovana u listopadu 2005., EU nastoji uključiti i susjedne države u svoje unutarnje energetsko tržište. Izgradnja pouzdanih partnerstava sa zemljama dobavljačima, provoznim zemljama i zemljama potrošačima smatra se načinom ublažavanja rizika povezanih s energetskom ovisnošću EU-a.
Trenutačno postoji niz inicijativa za razvoj plinovoda između Europe i njezinih istočnih i južnih susjeda.To su: Nord Stream (plinovod između Rusije i EU-a preko Baltičkog mora) je pušten u rad u studenome 2011., i Transjadranski plinovod, kojim se Turska povezuje s Italijom preko Grčke i Albanije radi dovođenja plina iz regije Kaspijskog mora do EU-a.[4]
Klimatsko-energetskim paketom zakona iz 2008. godine utvrđeni su provedbeni temelji klimatske politike do 2020. godine. Ovim paketom postavljeni su cijevi 20-20-20 što predstavlja:[5]
- smanjenje emisija stakleničkih plinova za 20% u odnosu na emisiju iz 1990. godine,
- povećanje udjela potrošnje energije u Europskoj uniji iz obnovljivih izvora za 20%,
- povećanje energetske učinkovitosti za 20%.
Ocjena ostvarenja u dokumentu Procjena utjecaja okvira za klimatsku i energetsku politiku u razdoblju 2020. – 2030. godine pokazuje da će EU premašiti cilj smanjenja emisija 2020. godine, odnosno da će EU imati manje od ciljnog iznosa 20%, u odnosu na 1990. godinu. Da bi se ostvario cilj smanjenja emisije 20% Europska unija postavila je provedbeni cilj da u ETS sektoru do 2020. godine treba smanjiti emisije na razini EU za 21%, a u izvan ETS-a za 10%, u odnosu na 2005. godinu. Obveze smanjenja emisija za države članice raspoređene su u ovisnosti od gospodarske mogućnosti, u rasponu od -20% do +20%.
Okvirom za klimatsku i energetsku politiku u razdoblju do 2030. godine i nedavno objavljenim Zimskim paketom utvrđeni su ciljevi smanjenja emisije EU do 2030. godine:[5]
- smanjenje emisija stakleničkih plinova za najmanje 40% u odnosu na emisiju iz 1990. godine,
- postizanje udjela potrošnje energije u Europskoj uniji iz obnovljivih izvora od najmanje 27%,
- povećanje energetske učinkovitosti za najmanje 30%,
- elektroenergetska povezanost od 15%.
U razdoblju od 2020. do 2030. godine ostaje isti okvir politike, temeljen na tržištu kroz ETS i na nacionalnim obvezama za sektore izvan ETS-a. Da bi se ostvario cilj smanjenja emisije 40% Europska unija postavila je provedbeni cilj da u ETS sektoru do 2030. godine treba smanjiti emisije na razini EU za 43 %, a izvan ETS-a za 30%, u odnosu na 2005. godinu. Obveze smanjenja emisija za države članice raspoređene su u ovisnosti od gospodarske mogućnosti, u rasponu od 0 do -40%, pri čemu se nacrt Uredbe još razmatra na sastancima Radne skupine Vijeća EU.
Strateškim dokumentom Plan puta do 2050. EU je postavila okvirni dugoročni cilj smanjenja emisija za 40% do 2030., 60% do 2040. te 80% do 95% do 2050. godine, u odnosu na 1990. godinu. Pojedinačni ciljevi za države nisu postavljeni. Određeni su indikativni ciljevi smanjenja po pojedinim sektorima. [5]
- ↑ [1] Stranice Europske unije
- ↑ [2] Arhivirana inačica izvorne stranice od 15. veljače 2018. (Wayback Machine) Članak na portalu Croenergo.eu
- ↑ [3] Europska komisija, Prioriteti, Energetska unija i klima
- ↑ [4] Proizvodnja i uvoz energije, Eurostat
- ↑ a b c [5] Arhivirana inačica izvorne stranice od 1. srpnja 2017. (Wayback Machine) Ministarstvo zaštite okoliša i energetike RH, Strategija niskougljičnog razvoja Republike Hrvatske za razdoblje do 2030. s pogledom na 2050. godinu; prijedlog; Odlomak 3.3.4.