Prijeđi na sadržaj

Eklekticizam

Izvor: Wikipedija
Crkva sv. Blaža u Zagrebu arhitekta Viktora Kovačića iz 1913. godine je eklekticistička mješavina starohrvatske, bizantske umjetnosti i romanike u modernom zdanju

Eklekticizam ili eklektizam je filozofski pristup koji se ne drži ni jedne rigidne paradigme postavljenih pretpostavki ili zaključaka, već stvara višestruke teorije kako bi stekao uvid u fenomen, ili primjenjuje samo određene teorije u određenim slučajevima. Pojam potiče od grčke riječi eklektikos (ἐκλέγειν), što znači „birati najbolje”. Eklekticizam u psihologiji i socijalnom radu predstavlja pristup stvarnosti po kome mnogi faktori utječu na ponašanje i psihu, te je neizbježno razmotriti sve perspektive pri identificiranju, objašnjavanju, određivanju i promjeni ponašanja.

Eklekticizam se ponekad može činiti neelegantan i kompliciran, a eklektičar je ponekad kritiziran zbog nedostatka dosljednosti u svoje mišljenje. No, to je uobičajeno u mnogim područjima istraživanja. Na primjer, većina psihologa prihvaća određene aspekte biheviorizma, ali ne pokušava koristiti tu teoriju da objasni sve aspekte ljudskog ponašanja.[1]

Umjetnost

[uredi | uredi kôd]

Eklekticizam u umjetnosti je spajanje i miješanje raznih stilova ili "posuđivanje" elemenata jednog umjetničkog pravca u drugim pravcima. Većina suvremene, osobito postmoderne umjetnosti, smatra se eklektičnom.

Eklekticizam se u arhitekturi javlja već u 19. stoljeću upotrebljavanjem ili imitacijom elemenata iz različitih i često kontradiktornih arhitektonskih stilova, ili na kraju i elemenata iz djela drugih umjetnika i njihovog spajanja u nove cjeline ili kompozicije (tzv. historicizam). Suvremena postmoderna arhitektura također njeguje neke oblike eklekticizma.

»Eklektizam se u svakom razdoblju i mjestu držao superiornijim od prijašnjih doktrina jer je, dolazeći posljednji na scenu, pronašao najdalje horizonte već otvorene za nj; ali ovo djelomično ide samo dotle da dokaže impotentnost eklektizma. Ljudi koji toliko vremena troše na razmišljanje nisu potpuni ljudi: njima nedostaje element strasti. Bez obzira koliko je on bistar, eklektičar je samo naoko čovjek; jer je on čovjek bez ljubavi, Dakle on nema ideala ...; niti zvijezde niti kompasa. Dvojba je odvela neke umjetnike da prose od svih drugih umjetnosti. Eksperiment s kontradiktornim značenjem, upetljanost jedne umjetnosti u drugu, važnost poezije, pameti, i osjećaja u slikanju – sav ovaj moderni jad su poroci eklektičara.«

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. Ivan Vidanović, Rečnik socijalnog rada
  2. Anthony F. Janson, Postmodernism, in Janson's History Of Art, 1999.