Dafna (mitologija)
Dafna (grč. Δάφνη, Dáphnê) u grčkoj mitologiji bila je nimfa Najada u koju se zaljubio Apolon, Penejova i Kreuzina kći ili kći rijeke Ladon. Rjeđi mit kaže da je Dafnin otac bio Amikla od Sparte.
Etimologija[uredi | uredi kôd]
Dafnino grčko ime znači "lovor".
Mitologija[uredi | uredi kôd]
Eros je bio ljubomoran na Apolona koji je ismijavao njegove streličarske vještine, a također ga je iritiralo i Apolonovo pjevanje. Eros je odaslao strijelu u Dafnu da bi je odbio Apolon koji se u nju zaljubio.
Ona se molila Geji, Majci Zemlji i svome ocu, riječnom bogu Peneju, da joj pomognu. Na posljetku ju je otac pretvorio u lovorovo stablo, a ono je postalo posvećeno Apolonu.[1]
Kult[uredi | uredi kôd]
Graves[2] opisuje kako su frojdovski psihoanalitičari interpretirali mit o Apolonovu otimanju Dafne kao simbol djevojačkog užasavanja spolnog odnosa. S druge strane, Graves njezino ime donosi u vezu s daphoene = "krvava", pri čemu ona postaje božicom orgastičkog raspoloženja. Njezine su svećenice Menade žvakale lovorovo lišće koje je opijatski djelovalo zbog kalijeva cijanida te bi, za punog Mjeseca, napadale i rastrgavale prolaznike, kao bakhantice. Poslije je žvakanje zabranjeno svima osim pitijskim proročicama u Delfima sve do rimskog razdoblja.
Djela iste tematike[uredi | uredi kôd]
- Jacopo Peri: Dafne, prva opera, 16. stoljeće
- Richard Strauss: Dafna, opera
Literatura[uredi | uredi kôd]
- ↑ Ovidije: Metamorfoze, 1. knjiga; 452. - 567.
- ↑ Graves 2003: 11.
- Graves, Robert: Grčki mitovi, CID, Zagreb, 2003.
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
- Dafna u klasičnoj literaturi i umjetnosti (engl.)
- Dafna u grčkoj mitologiji (engl.)