Vodenkosovi
| Brljci | |
|---|---|
 | |
| Sistematika | |
| Carstvo: | Animalia |
| Koljeno: | Chordata |
| Razred: | Aves |
| Red: | Passeriformes |
| Podred: | Passeri |
| Porodica: | Cinclidae Sundevall, 1836. |
| Rod: | Cinclus Borkhausen, 1797. |
| Rasprostranjenost | |
 | |
| Vrste | |
vidi raspon | |
| Baze podataka | |
Vodenkosovi[1] ili brljci (vodeni kosovi,[2] marangone,[3] ronci)[3] su pripadnici roda Cinclus, jedinog u porodici ptica Cinclidae. Jedinstveni su među vrapčarkama po tome što mogu roniti i plivati pod vodom.
Brljci su malene, zdepaste, kratkorepe, kratkokrile ptice sa snažnim nogama. Obično su tamnosmeđe boje (ponekada gotovo crne), ili smeđe-bijeli; jedino Cinclus schulzi ima smeđe perje s malo riđe boje na grlu. Dugački su između 14 i 22 cm, a teški između 40 i 90 grama, a mužjaci su veći od ženki. Njihova kratka krila stvaraju prepoznatljivi zujeći zvuk dok lete.[4][5][6]
Brljci nastanjuju slatkovodna staništa u višim predjelima Europe, Azije i obje Amerike. U Africi žive samo u planinama Atlasa u Maroku. Nastanjuju obale brzih planinskih rijeka s hladnom i bistrom vodom; međutim, tijekom sezone parenja ponekada posjećuju obale jezera i mora.[5]
Za razliku od mnogih vodenih ptica, brljci su građom vrlo slični kopnenim pticama (npr. nemaju nožne prste povezane plovnom kožicom), ali imaju neke morfološke i fiziološke prilagodbe svom staništu. Njihova krila su kratka, ali vrlo mišićava, pa ih mogu koristiti kao peraja pod vodom. Imaju gusto perje s velikom trtičnom žlijezdom; tečnost iz te žlijezde čini njihovo perje vodootpornim. Relativno duge noge i oštre pandže omogućavaju im da se drže za kamenje u brzoj vodi. Oči im imaju dobro razvijen mišić za fokusiranje koji može promijeniti zakrivljenost sočiva i poboljšati vid dok su u vodi.[7] Imaju kapke na nosnicama, koji sprječavaju ulazak vode u nosnice. Njihova krv ima visoku koncentraciju hemoglobina, što omogućava skladištenje više kisika u krvi nego kod kopnenih ptica, a omogućava im da ostanu pod vodom barem 30 sekundi.[5]
Brljci love malene životinjice na obalama slaktovodnih rijeka i potoka s brzim tokom. Stoje na kamenju i love na rubu vode, ali se često čvrsto uhvate za kamenje i hodaju po njemu djelomično ili potpuno pod vodom. Zatim pod vodom traže plijen među kamenjem; također mogu plivati uz pomoć krila. Dvije južnoameričke vrste rjeđe rone i plivaju od vrsta sa sjevera.[8] Njihova ishrana se uglavnom sastoji od beskralježnjaka, malenih riba i riblje ikre. Također se hrane školjkama i ljuskarima, osobito tijekom zime kada su larve kukaca manje dostupne.[5]
Kod brljaka parovi osnivaju povezana područja u nizovima, za parenje duž rijeka, koje brane od ostalih brljaka. Na svojemu teritoriju par mora imati dobra mjesta za gniježđenje i odmaranje, ali je glavni čimbenik koji utječe na dužinu teritorija — dostupnost hrane za par i mladunce. Zbog toga teritorij može biti veličine od 300 m do preko 2500 m.[5]
Gnijezda brljaka su obično velika, okrugla i udubljena, načinjena od mahovine; iznutra su obložena travom i korjenčićima, a sa strane postoji i ulaz. Brljci ih obično grade na skrivenim mjestima blizu vode. Gnijezdo može biti u pukotini, cijevi, ispod mosta i na sličnim mjestima. Vrlo se rijetko gnijezde na drveću.[5]
Uobičajena veličina legla kod tri sjeverne vrste je 4-5 jaja; veličina legla kod južnih vrsta nije poznata, ali se pretpostavlja da Cinclus schulzi nese 2 jaja.[9] Inkubacija traje 16-17 dana. Mladi su čučavci, pa ih ženka grije tjielom 12-13 dana. Oba roditelja ih hrane, a operjavanje traje 20-24 dana. Mladi brljci obično postanu neovisni o roditeljima nekoliko tjedana nakon napuštanja gnijezda. Brljci ponekad podignu i drugo leglo u jednoj godini ako im uvjeti isto dopuštaju.[5]
Brljci se glasaju glasnim zvukovima visokih frekvencija, slično kao kod ostalih ptica koje žive pored brzih rijeka; frekvencija pjeva je između 4,0 i 6,5 kHz, daleko više od frekvencije od <2 kHz.[10] Brljci često također komuniciraju vizualno svojim karakterističnim kretnjama, ali također i čestim treptanjem, kojim pokazuju blijede gornje očne kapke; na taj način privlače partnere i tjeraju protivnike.[7][11]
Brljci su potpuno ovisni o rijekama brzog toka s čistom vodom, mnogo hrane i sigurnim gnijezdilištima. Može ih ugroziti sve što je vezano za vodu, npr. zagađenje ili turbidnost izazvana erozijom. Gradnja brana i rezervoara može ugroziti ili uništiti stanište brljaka.[5]
Brljke također ponekada love ili na druge načine ubijaju ljudi, iz raznih razloga. Populacija običnoga brljka na Cipru je izumrla. Stanovnici područja gorja Atlas tvrde da brljci imaju afrodizijakalna svojstva. U nekim dijelovima Škotske i Njemačke ljudi su lovili brljke do početka 20. stoljeća, zato što se smatralo da oni smanjuju populaciju ribe jedenjem ikre.[5]
Unatoč prijetnjama za lokalne populacije, status očuvanja većine vrsta brljaka smatra se najmanje ugroženima. Jedini izuzetak je Cinclus schulzi, koji je osjetljiv (VU) zbog svoje malene i raštrkane populacije u opadanju, posebno u Argentini.[12]
- Cinclus cinclus - Vodenkos, obični brljak
- Cinclus pallasii
- Cinclus mexicanus
- Cinclus leucocephalus
- Cinclus schulzi
- ↑ Rječnik standardnih hrvatskih ptičjih naziva (PDF). HAZU. Zavod za orntologiju HAZU. 2018
- ↑ Franjo Iveković, Ivan Broz, Rječnik hrvatskoga jezika, Zagreb : Štamparija Karla Albrechta (Jos. Wittasek), 1901., str. 359., 565.,
»Vrti guzicom kao vodeni kos. (Kad ko nemirno sjedi ili ide).« - ↑ a b Julije Benešić; Josip Hamm, Milan Moguš, Josip Vončina (prir.); Marijan Matković (ur.), Rječnik hrvatskoga književnoga jezika : od preporoda do I. G. Kovačića, sv. 6. : lađar — mondenstvo, Zagreb : Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti — Razred za suvremenu književnost, ČGP Delo — OOUR Globus — Izdavačka djelatnost Zagreb, 1985., str. 1272.
» marangóna, f., ptica, rònac, vodeni kos (tal. marangone), (cinclus cinclus).
Kad je zori u prozorje zaječala marangona, ljuto smrsih: Što se dreči ovo zvono zarđalo! (Kranjčević).« - ↑ Whistler, Hugh. (2007). Popular Handbook of Indian Birds. British Museum Natural History: London. 4th edition. ISBN 1406745766
- ↑ a b c d e f g h i Tyler, Stephanie J.; & Ormerod, Stephen J. (1994). The Dippers. Poyser: London. ISBN 0-85661-093-3
- ↑ Robbins, C.S.; Bruun, B.; & Zim, H.S. (1966). Birds of North America. Western Publishing Company: New York.
- ↑ a b Goodge, W.R. 1960. Adaptations for amphibious vision in the Dipper (Cinclus mexicanus). J. Morphol. 107: 79–91. doi:10.1002/jmor.1051070106. PMID 13707012
- ↑ Tyler, S. J. 1994. The Yungas of Argentina: in search of Rufous-throated Dippers Cinclus schulzi). Cotinga. 2: 38–41.
- ↑ Salvador, S.; Narosky, S.; & Fraga, R. 1986. First description of the nest and eggs of the Red-throated Dipper in northwestern Argentina. Gerfaut. 76: 63–66.
- ↑ J., Martens; Geduldig, G. 1990. Acoustic adaptations of birds living close to Himalayan torrents. Proc. Int. 100 DO-G Meeting. Current Topics Avian Biol.. Bonn. str. 123–131
- ↑ Creutz, G. (1966). Die Wasseramsel. A. Ziensen: Wittenburg Lutherstadt.
- ↑ BirdLife International (2007) Species factsheet: Cinclus schulzi. Arhivirana inačica izvorne stranice od 2. siječnja 2009. (Wayback Machine) Downloaded from http://www.birdlife.org on 14/3/2008
- Mullarney, Svensson, Zetterstrom i Grant, Collins Bird Guide ISBN 0-00-219728-6
- ITIS - Cinclus
- Slike brljaka Arhivirana inačica izvorne stranice od 4. ožujka 2012. (Wayback Machine) galerija Janne Heimonen
- Snimci brljaka Arhivirana inačica izvorne stranice od 16. ožujka 2016. (Wayback Machine) na Internet Bird Collection
- Glasanje brljaka na xeno-canto.org
 | Zajednički poslužitelj ima stranicu o temi Cinclidae |
| Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Cinclus |
 | Wikivrste imaju podatke o taksonu Cinclus |