Branko Fučić
| Branko Fučić | |
 | |
| Rođenje | 8. rujna 1920. Bogovići |
|---|---|
| Smrt | 31. siječnja 1999. Rijeka |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Portal o životopisima | |
Branko Fučić (Bogovići, 8. rujna 1920. – Rijeka, 31. siječnja 1999.) bio je hrvatski povjesničar umjetnosti i kulture, znanstvenik, esejist, paleograf, arheolog, putopisac, promicatelj glagoljaške baštine i srednjovjekovnog zidnog slikarstva Istre.
Rođen je 8. rujna 1920. godine u Bogovićima, u obitelji Šime i Marijane rođ. Povitzer.[1]
S obitelji 1922. napušta otok Krk te odlaze u Generalski Stol, a zatim 1927. u Zagreb. U Zagrebu je pohađao osnovnu školu, a zatim i u Četvrtu gornjogradsku gimnaziju. Nakon gimnazije upisuje Umjetničku akademiju, smjer slikarstvo, ali ju napušta. Zatim upisuje Filozofski fakultet na kojem 10. ožujka 1944. godine stječe diplomu iz grupe predmeta Povijest umjetnosti i kulture i talijanskog jezika.[2]
Godine 1945. započinje raditi u Konzervatorskom zavodu u Zagrebu, a zatim postaje zaposlenik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Doktorirao je 1965. godine na Filozofskom fakultetu u Ljubljani temom „Srednjovjekovno zidno slikarstvo u Istri”.[2]
Od 1991. bio je redoviti član „Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti” u Zagrebu, a od 1989. dopisni član „Slovenske akademije znanosti in umetnosti” u Ljubljani.[3]
Umro je u Rijeci 31. siječnja 1999., a sahranjen je na groblju u Dubašnici uz staru crkvu sv. Apolinara.[4]
Tijekom dugogodišnjeg plodnog rada Fučić je bio ponajprije terenski istraživač – propješačio je gotovo cijelu Istru, Hrvatsko primorje i Kvarnerske otoke, tragajući uvijek za nečim novim, vodeći se često tek izvjesnim naznakama. Njegov je interes bio usmjeren na srednjovjekovne kulturne spomenike, naročito na zidno slikarstvo i glagoljicu. Otkrio je i obradio srednjovjekovne freske na čak šezdesetak mjesta u Istri te više od polovice registriranih glagoljskih natpisa na prostoru bivše Jugoslavije, prema tome i današnje Hrvatske. Vodio je arheološka iskapanja opatije Sv. Lucije u Jurandvoru kraj Baške na otoku Krku, kada je došao do zaključka da Bašćanska ploča nije spomen-ploča nego zapravo lijevi plutej septuma tj. dio pregradnog zida ispred oltara, sagrađen istodobno s crkvom. Pri tom je zaključio da mora negdje postojati i desni plutej te je za njim tragao do konca života, pišući, samo dvije godine prije smrti: „..još uvijek tragam“.
Osim Sv. Lucije, vodio je i sudjelovao u arheološkim iskapanjima i konzervacijama drugih objekata, npr. starokršćanskog kompleksa Sv. Marije u Osoru, crkvice Sv. Marka kraj Baške i drugih.
Doprinos Branka Fučića istraživanju glagoljskih natpisa, uz otkrića, očituje se i u obradama, rekonstrukcijama, revizijama, čitanjima ili novim interpretacijama glagoljskih natpisa. Pronašao je srednjovjekovne freske u crkvici sv. Jerolima u Humu iz 12. stoljeća. Našao je i brojne grafite na glagoljici, a među njima i poznati „Humski grafit“.
Glagoljski grafiti su do istraživačkog rada Branka Fučića bili gotovo potpuno zanemareni u znanstvenim istraživanjima. Tek je Fučić počeo njihovo značajnije obrađivanje. Smatrao je naime, da su grafiti prvorazredni povijesni izvori jer otkrivaju ono što ne otkrivaju veliki dokumenti, a to je tzv. mala povijest, povijest malih ljudi, njihove svakodnevnice. To su mala zrcala u kojima se spontano odrazuje život.
- „Istarske freske” (1963.)
- „Glagoljski natpisi” (1982.),
- „Kulturno-povijesni putopis po otočju Cresa i Lošinja” (1990., 1995.)
- „Vincent iz Kastva” (1992.)
- „Terra incognita” (1997., 1998.)[3]
Prema Tomislavu Galoviću, njegova se bibliografija može svrstati u pet skupina.
- Prvoj skupini bi pripadali radovi nastali od 1936. godine do 1945. godine, a obuhvaćala bi njegove mladenačke radove, pretežno poeziju i prozu i nešto stručnih članaka.
- Druga skupina obuhvaća radove od 1946. do 1964. godine. Već 1946. godine, Fučić je sudjelovao u postavljanu izložbe „Svjedočanstva o slavenstvu Istre“ i napisao katalog za istu, a koji je preveden i na francuski jezik. To je razdoblje kada Fučić intenzivno obilazi Istru i kvarnerske otoke te istražuje, pronalazi, spašava i zapisuje. Rezultat toga je prvo „Izvještaj o putu po otocima Cresu i Lošinju“ te njegova vrlo značajna knjiga „Istarske freske“.
- U trećoj skupini, od 1964. godine do 1981.godine, posebno mjesto zauzima Fučićevo koautorstvo u „Leksikonu ikonografije liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva“ koji je kasnije doživio više izdanja. Među brojnim radovima valja istaknuti i vodič koji je Fučić sa suradnicima priredio za postavu „Izložba glagoljice“, 1968. godine u Rijeci.
- Četvrto razdoblje, od 1982. godine do 1998. godine, najplodnije je u Fučićevom znanstvenom stvaralaštvu. Tada su mu objavljeni „Glagoljski natpisi“, a potom na više jezika „Apsyrtides. Kulturno-povijesni putopis po otočju Cresa i Lošinja“, monografija „Vincent iz Kastva“ također na više jezika, kao i široj javnosti poznata, a možda i najčitanija Fučićeva knjiga „Terra incognita - Nepoznata zemlja Hrvatska“.
- U petoj skupini su postumno objavljeni radovi. Tako je 1999. godine u Londonu tiskana Fučićeva knjiga, a u Hrvatskoj - gotovo nepoznata – „Croatian glagolitic epigraphy“ tj. „Hrvatska glagoljska epigrafika“. Radi se o engleskom prijevodu, preradi i dopuni novopronađenim natpisima, prijašnje studije „Glagoljska epigrafika“ iz 1982. godine. Iste su godine tiskane u Zagrebu i „Fraške“ koje su iduće godine doživjele i svoje drugo izdanje. Knjiga „Majstor Albert iz Konstanza u Brseču, Jesenoviku, Lovranu, Pazu i Plominu“ objavljena je 2000. godine, te četvrto, a 2006. godine i peto izdanje - već kultnog – „Leksikona ikonografije liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva“. Knjiga „Terra incognita“ čije je prvo izdanje tiskano 1997., nanovo je objavljeno 1998., a 2001. dobilo je i svoje treće izdanje u izdavačkoj kući „Kršćanska sadašnjost“.
- Vitez komendator reda sv. Grgura Velikog (1983.) [3]
- Počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu (1996.)[3]
- Herderova nagrada bečkog sveučilišta godine za „Glagoljske natpise“ i ukupan rad na polju srednjovjekovnog zidnog slikarstva, ikonografije i epigrafike (1985.)[3]
- ↑ Galović 2007, str. 219.
- ↑ a b Galović 2007, str. 220.
- ↑ a b c d e f Galović 2007, str. 221.
- ↑ Galović 2007, str. 222.
- Galović, Tomislav. 2007. Branko Fučić i Dubašnica. Riječki teološki časopis. Riječki teološki časopis. Rijeka. 29 (1): 219–231