Božidar Magovac
| Božidar Magovac | |
|---|---|
 Božidar Magovac 1940. godine. | |
| Rođenje | 13. listopada 1908., Zagreb, Hrvatska |
| Smrt | 24. siječnja 1955., Zagreb, Hrvatska |
| Stranka | HSS |
| Zanimanje | publicist, novinar, političar |
Božidar Magovac (Zagreb, 13. listopada 1908. – Zagreb, 24. siječnja 1955.), bio je hrvatski publicist, novinar, pjesnik i političar.
Božidar Magovac rodio se u Zagrebu 1908. godine. Rodio se je u obitelji Marije (rođ. Sobota) i Jovana Magovca, kotarskoga predstojnika.[1] Magovac je stara žumberačka grkokatolička obitelj.[1] Osnovnu školu polazio je u Petrinji i Dijanešu.[1] Gimnaziju je polazio u Karlovcu, a studirao je na Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi i Filozofskom fakultetu (etnologiju) u Zagrebu. Za vrijeme gimnazijskih dana uključio se u Hrvatsku seljačku stranku.[2] Od 1927. godine bio je član uredništva i korektor Doma, a od 1928. godine tajnik Sveučilišnog udruženja Matija Gubec. Godine 1929. postao je poslovođom Seljačke sloge, sudjelovao je 1935. godine u njenoj obnovi i tada je izabran za tajnika.
Nakon što je uspostavljena NDH zauzimao se za aktivniju ulogu HSS-a te se protivio Mačekovoj politici čekanja.[2] U ratu je formirana frakcija Hrvatske seljačke stranke, Hrvatska (republikanska) seljačka stranka, H(R)SS, koja se pozivala na program HSS-a.[3] U rujnu 1942. godine Magovac se povezao s partizanima a 31. svibnja 1943. godine s obitelji odlazi iz Zagreba na partizanski teritorij.[2] Smatrao je nužnim sudjelovanje u borbi zbog neprihvatljive politike ustaškog pokreta, ali isto tako i da bi se spriječila diktatura Komunističke partije nakon rata.[4] Došavši tamo dao je izjavu o uvjetima suradnje s partizanskim pokretom.[2] Iste godine izabran je u Tajništvo ZAVNOH-a, Predsjedništvo AVNOJ-a i za dopredsjednika Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije (NKOJ). Na pripremama 2. zasjedanja AVNOJ-a predlaže konfederalno uređenje Jugoslavije. Potpisao je izjavu ZAVNOH-a u kojom se utvrđuju uvjeti suradnje pristaša HSS-a s partizanima. Komunistička Partija nastojala je učiniti sve kako bi iz borbe za vlast poslije rata eliminirala najjačeg protivnika, neupitnog predratnog hrvatskog vođu, predsjednika HSS-a Vladka Mačeka te je od Magovca i ostalih haesesovaca koji su im prišli zahtijevala da se Mačeka javno odreknu.[5] Nakon dolaska u partizane Magovac zahtijeva pokretanje glasila Slobodni dom i osnivanje "Izvršnog Odbora hrvatskog seljačkog pokreta".[6] Komunisti mu daju potporu za osnivanje časopisa - držali su da je to način da se umanji utjecaj Vladka Mačeka u narodu - te već od 15. srpnja 1943. godine počinje izlaziti Slobodni dom – glavno glasilo hrvatske seljačke politike. Magovac je bio glavni urednik glasila i autor većine članaka u prvim brojevima. U vrijeme rata objavljeno je čak 49 brojeva, od kojih su neki tiskani u nakladi od više desetaka tisuća primjeraka. Njegovi su politički ciljevi zabilježeni već u prvom broju: „U NOB-u pristaše HSS-a ostaju na svom programu, kao što i pristaše drugih stranaka u borbi ostaju na njihovom.“
Kako bi lakše utjecali na HSS-ove pristalice, komunisti su poduprli Magovčevu inicijativu za osnivanje Izvršnog Odbora što je ostvareno 12. listopada 1943. godine na 2. zasjedanju ZAVNOH-a u Plaškom kada je osnovan Izvršni odbor H(R)SS-a.[5][7] U tome Odboru Magovac je pripadao manjini koja se zauzimala za zadržavanje veza s Mačekom, dok su se ostali bezuvjetno priklonili Pokretu otpora, i zbog svojih ideja o samostalnosti HSS-a došao je u sukob s većinom članova Izvršnog odbora.[5] Potpuno odricanje od Mačeka teklo je postupno i nakon sve žešćih napada, sve dok nije proglašen izdajicom stranke i naroda.[6]
Magovac je nastojao izbjeći potpuni raskid s HSS-om te mu time omogućiti pridruživanje partizanima i zauzimanje mjesta koje mu je pripadalo u predratno vrijeme. U tim je u svojim nastojanjima izdržao do proljeća 1944. godine, da bi naposljetku ostao bez potpore.[8] Početkom 1944. godine ulazi u sukob s Andrijom Hebrangom. Iste godine, 29. travnja izabrano je Predsjedništvo IO H(R)SS-a u kojem vodeću ulogu zauzima za suradnju s komunistima spremniji Franjo Gaži. Magovac je izabran za jednoga od četiri dopredsjednika, ali je zbog sukoba s Hebrangom (Magovac se zalagao da narodnooslobodilački odbori demokratski biraju svoja vodstva, umjesto da ih nameće Komunistička partija) njegov utjecaj bio ograničen.[9] Magovac je, izgleda, bio svjestan kako se sa svojom koncepcijom neće održati te je prema nekim svjedočenjima predvidio svoju sudbinu.[9] U jednom je razgovoru o nasilju ustaša rekao Dinku Šuljku, među ostalim, i ovo:
- »A što ti misliš da su ovi, među koje smo došli bolji? Da samo ti znaš, kako ovi 'čiste' (...). Mi tražimo Radićevu Hrvatsku - Čovječnost, Pravdu, i Slobodu. Zato ja (...) tako pišem, ali to 'drugovi' ne vole i sam ne znam dokle će me trpjeti. Oni su nemilosrdni. Evo, danas sam potpredsjednik vlade, a sutra mogu svršiti u logoru. (...) Piši mu, /Krnjeviću, prim. Z.R./ da ako se nešto ne poduzme, da se crni dani spremaju hrvatskom narodu.«[10]
Ubrzo podnio je ostavku na mjesto dopredsjednika IO H(R)SS-a, a isto tako i na mjesto dopredsjednika NKOJ-a, isključen je iz IO JNOF-a Hrvatske te je pritvoren. Od 25. kolovoza 1944. godine do kraja Drugoga svjetskog rata bio je interniran na Visu.[11]
Nakon završetka Drugoga svjetskog rata bio je premješten u Zagreb, i jedno vrijeme bio je u kućnom pritvoru, te je naposljetku pušten na slobodu.[12] Potom radi kao ravnatelj Gradske knjižnice u Zagrebu (1945. – 1947.) - bilo je to vrijeme kada su komunisti nastojali organizirati mirno funkcioniranje poratnog društva, te su stanoviti broj HSS-ovaca postavili na prominentna mjesta - te je održavao i redovite kontakte s Ivanom Šubašićem. Zajedno planiraju pregovore HSS-a s komunističkim režimom no Komunistička Partija prekinula je sve zamisli prvaka HSS-a i odbacila prijedlog sporazuma koji su nudili Magovac i Šubašić.[13] 19. kolovoza 1947. godine uhićen je i zatvoren a u studenome 1948. godine na montiranome političkom procesu osuđen je na 6 godina robije s prisilnim radom,[2] uz gubitak građanskih (osim roditeljskih) prava na 3 godine.[14] Kaznu je izdržavao u Staroj Gradiški. Tijekom robijanja u Staroj Gradiški poboljevao je te je boravio u zatvorskoj bolnici a 1950., 1951. i 1952. godine bio je u Zagrebu u bolnici na Sv. duhu.[15] U istu bolnicu prebačen je i 18. ožujka 1953. godine te je tu bio i 19. kolovoza iste godine kada je oslobođen, no zbog bolesti se je na Ortopedskome odjelu zadržao još neko vrijeme.[16] Nakon zatvora i bolnice nije više politički djelovao no održavao je kontakt s inž. Augustom Košutićem i Ivanom Bernardićem.[16] Društveno bio je marginaliziran i nije mogao raditi kao novinar i publicist te je nekoliko mjeseci pisao anonimno za Filmski vjesnik.[16]
Umro je u Zagrebu, 24. siječnja 1955. godine. Pokopan je u arkadama na zagrebačkome groblju Mirogoju.[16][17]
Pokrenuo i uređivao novine Zlatni klas: mjesečnik za narodni život (1930.), Seljački svijet (1933. – 1939.). Uređivao je Kalendar Seljačke sloge, Seljački kalendar i Slobodni dom. Bio je članom uredništva Narodnog vala, Seljačke prosvjete, Evolucije, Jutarnjeg lista, Obzora i Seljačke sloge. Bio je suurednikom sabranih djela Antuna Radića i priređivač 19. knjige iz tih sabranih djela.[2] Do 1943. godine bio je članom središnjega uredništva Hrvatske enciklopedije.[2]
- O Albancima i o Albaniji, Mala knjižnica Seljačke sloge, br. 4, Seljačka sloga, Zagreb, 1941. ↓1
- Pjesme, (skupili i pripremili pjesme Jurica i Nadan Magovac), Nadan Magovac, Zagreb, 1992.[18]
- ↑1 Brošura, posvećena je Milanu Šufflayu.[2]
- ↑ a b c Strčić 1992, str. 4.
- ↑ a b c d e f g h Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.–1945., Minerva, Zagreb, 1997., ISBN 953-6377-03-9, str. 250.-251.
- ↑ Radelić 1996, str. 131.
- ↑ Hrvatska znanstvena bibliografija: Pregled bibliografske jedinice broj: 41910. Knjiga. Autori: Radelić, Zdenko. Naslov: Božidar Magovac s Radićem između Mačeka i Hebranga, preuzeto 25. svibnja 2013.
- ↑ a b c Zorislav Lukić, Nekomunisti u hrvatskom pokretu otpora: Hrvatska seljačka stranka (III. dio). U raljama totalitarizma Arhivirana inačica izvorne stranice od 10. veljače 2018. (Wayback Machine), Vijenac, broj 492, 10. siječnja 2013., preuzeto 25. svibnja 2013.
- ↑ a b Radelić 1996, str. 132.
- ↑ Radelić 1996, str. 135.
- ↑ Radelić 1996, str. 135–136.
- ↑ a b Radelić 1996, str. 137.
- ↑ Radelić 1996, str. 137, fusnota 398.
- ↑ Proleksis enciklopedija: Magovac, Božidar, preuzeto 25. svibnja 2013.
- ↑ Radelić 1996, str. 139.
- ↑ Radelić 1996, str. 195.
- ↑ Strčić 1992, str. 21.
- ↑ Strčić 1992, str. 22.
- ↑ a b c d Zdenko Radelić, Božidar Magovac: s Radićem između Mačeka i Hebranga, Hrvatski institut za povijest-Dom i svijet, Zagreb, 1999., ISBN 953-6491-35-4, str. 216.
- ↑ Gradska groblja - M Arhivirana inačica izvorne stranice od 4. veljače 2018. (Wayback Machine), preuzeto 25. svibnja 2013.
- ↑ Katalog Knjižnica grada Zagreba: Magovac, Božidar, pristupljeno 11. siječnja 2017.
- ↑ Službeni glasnik, br. 2, 12. veljače 1993., str. 23., zagreb.hr, pristupljeno 11. siječnja 2017.
- ↑ Travno - novozagrebačko naselje, zgportal.com, pristupljeno 11. siječnja 2017.
- Radelić, Zdenko. 1996. Hrvatska seljačka stranka: 1941.-1950. Hrvatski institut za povijest. Zagreb. ISBN 953-6324-05-9
- Radelić, Zdenko. 1998. Božidar Magovac i partizanski pokret 1943.–1944. Časopis za suvremenu povijest. Hrvatski institut za povijest. 30 (2): 231–253
- Strčić, Petar. 1992. Prilog za biografiju Božidara Magovca (PDF). Historijski zbornik. XLV (1): 1–24. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 13. siječnja 2017.
- Zdenko Radelić, Božidar Magovac, »Seljački svijet« (1933. – 1939.) i katoličke teme // Croatica Christiana periodica, sv. 24, br. 46, Prosinac 2000., str. 163. – 170., (Hrčak)