Pjesme na Blodhemnu, kao što je bio slučaj i na prijašnjim uradcima, nadahnute su skandinavskim black metalom, a prema riječima Eduarda Rivadavije u recenziji za AllMusic zvuče „crnje” od onih na prethodnim albumima; zbog kraćih pjesama te njihova čišćeg, komprimiranijeg zvuka Blodhemn ima više toga zajedničkog sa srodnim švedskim sastavima, no na njemu je i dalje prisutna „Enslavedova nemilosrdna volja za eksperimentiranjem”.[1] U usporedbi s prethodnim albumom Eld, koji, nadahnut Bathoryjevim albumom Hammerheart, sadrži ambicioznije pjesme s više melodičnih vokalnih dionica i većim naglaskom na klavijaturama koje oblikuju atmosferu, na Blodhemnu se nalaze kraće, brže, žešće i, prema recenziji Paula Schwarza za Chronicles of Chaos, „pakosnije” pjesme koje imaju više toga zajedničkog s tradicionalnim black metalom.[2]
Pjesme „Urtical Gods” i „Nidingaslakt”, premda su nadahnute black metalom, strukturno podsjećaju na rock, a u dijelu pjesme „Ansuz Astral” nalazi se psihodelično-elektronička glazbena dionica.[1] Pokraj imena skladbe „I lenker til Ragnarok” u knjižici albuma nalazi se tekst „Loke - del II”, što znači da je riječ o drugom dijelu pjesme „Loke”, objavljene na drugom albumu Frost.
Blodhemn je dobio pozitivne kritike. Eduardo Rivadavia dao mu je tri zvjezdice od njih pet u recenziji za AllMusic izjavivši da je „usprkos pojedinim osobinama koje su neizbježno kratka vijeka i stalnim kontroverzijama, [...] s vremenom dobio zadovoljštinu kao još jedan pobjednički korak u Enslavedovu dugom i nikad gotovom glazbenom razvoju”.[1] U recenziji za Chronicles of Chaos Paul Schwarz dao mu je devet bodova od njih deset izjavivši da su „Enslavedovi glazbeni ciljevi i dalje zanimljivi” i da je uradak „pravo postignuće”.[2]
U osvrtu za Sputnikmusic jedan mu je recenzent dao 4,5 boda od njih pet posebno istaknuvši „Grutleov predivan čisti vokal”, „agresivno bubnjanje i ukusno izvedene solodionice” te „vrlo dobru produkciju”, no izjavio je da je „[n]a albumu trebala biti bolja završna pjesma”.[3]
