Armenski obred
Armenski obred kršćanski je obred koji se koristi u Armenskoj apostolskoj Crkvi i Armenskoj katoličkoj Crkvi.
Oblikovanje obreda nastalo je pod utjecajem grčkih i sirijskih tradicija. Nakon prijevoda Biblije i bogoslužnih tekstova na staroarmenski jezik, nakon 5. stoljeća, tradicije armenske liturgije postaju samostalne.[1]
Nije poznato koju su liturgiju rabili Armenci u 3. stoljeću. Od 4. stoljeća euharistijsku su službu nazivali liturgijom sv. Bazilija Velikog. Početkom 5. stoljeća, ta je je liturgija prevedena u svojoj kratkoj inačici na staroarmenski jezik. Tada dobiva ime sv. Grgura Prosvjetitelja te postaje osnovnom liturgijom u Armenskoj apostolskoj Crkvi. Krajem 5. stoljeća javlja se proširena inačica liturgije sv. Bazilija Velikog. Također, u bogoslužju su rabili i liturgiju sv. Jakova apostola. Kasnije je prevedeno još nekoliko liturgija, ali ipak, osnovnom ostaje liturgija sv. Bazilija Velikog. Također, u određenim činovima rabi se liturgija sv. Grgura Nazijanskog, sv. Jakova i sv. Ivana Zlatoustog.[2]
S prisutnošću križara u Maloj Aziji dolazi do utjecaja pojedinih elemenata rimskoga obreda na armensko bogoslužje; ponajviše iz dominikanskih tradicija.[3]
Armenski naziv za svetu misu, odnosno liturgiju je Surb Patarag. Liturgija se sastoji od četiri dijela:[4]
- priprava (uvodni dio)
- misa katekumena/pripitovnika (služba riječi)
- misa vjernika (euharistijska služba)
- blagoslov i otpust (završni obred).
Pričest se daje vjernicima pod obje prilike. Nakon završetka mise oni koji nisu pristupili pričesti dobivaju mas, dio posvećenog beskvasnog kruha.[4]
Prema tradiciji svi se marijanski blagdani smatraju Gospodnjima zbog bliske povezanosti s otajstvom utjelovljenja i otkupljenja.[4]
- ↑ Bagdasarov 2017, str. 93.
- ↑ Bagdasarov 2017, str. 94.
- ↑ Bagdasarov 2017, str. 94–95.
- ↑ a b c Bagdasarov 2017, str. 95.
- Bagdasarov, Artur. 2017. Kratak pregled povijesti Armenske Katoličke Crkve. Crkva u svijetu. Sveučilište u Splitu - Katolički bogoslovni fakultet. Split. 52 (1): 89–100