Anzelmo Katić
| Njegova preuzvišenost Anzelmo Katić O.F.M. | |
|---|---|
| trebinjsko-mrkanski biskup | |
| Crkva | Katolička Crkva |
| Imenovan | 15. prosinca 1760. |
| Služba završila | 24. siječnja 1792. |
| Prethodnik | Šiško Tudišić |
| Nasljednik | Nikola Ferić |
| Redovi | |
| Ređenje | 7. veljače 1740. zareditelj Nicola Iorio |
| Posvećenje | 28. prosinca 1760. posvetitelj Henrik Benedikt kard. Stuart |
| Osobni detalji | |
| Rođen | 23. rujna 1715. Jasenice |
| Umro | 24. siječnja 1792. Čepikuće |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Denominacija | katolik |
| Roditelji | Miho i Stana (rođ. Pavić-Kolić) |
Anzelmo Nikola Katić O.F.M. (tal. Anselmo Nicolò Cattich; Jasenice, 23. rujna 1715. – Čepikuće, 24. siječnja 1792.) bio je prelat Katoličke Crkve koji je služio kao biskup trebinjsko-mrkanski od 1760. do 1792.
Katić je rođen u Jasenicama, u župi Stračva, od oca Mihe i majke Stane rođene Pavić-Kolić (Pavlikoli). Kršten je imenom Nikola 28. rujna 1715. godine. Kao dječak je studirao na isusovačkom kolegiju u Dubrovniku, a kasnije je stupio u franjevački red. Zatim odlazi na studij filozofije i teologije u Melfi u današnjoj Italiji, gdje ga je 7. veljače 1740. za svećenika zaredio nazaretski nadbiskup Nicola Iorio, koji je tada stolovao u Barletti. Nakon završetka studija Katić se vraća u Dubrovnik gdje predaje filozofiju i teologiju. Bio je i odgojitelj franjevačke mladeži i propovjednik te je pisao pjesme na latinskom i hrvatskom jeziku.[1]
Dana 15. lipnja 1760. u Dubrovniku je umro trebinjsko-mrkanski biskup Šiško Tudišić. Dubrovački senat predložio je Katića za Tudišićeva nasljednika. Nakon odluke Senata, Katić odlazi u Rim po papino odobrenje. Papa Klement XIII. ga je, nakon redovitog ispitivanja, 15. prosinca 1760., imenovao Katića novim trebinjsko-mrkanskim biskupom. Katić je ostao u Rimu radi posvećenja za biskupa, gdje je proveo ukupno osam mjeseci. Za biskupa ga je posvetio, u bazilici sv. Marije od nebeskog oltara, 28. prosinca 1760., kardinal Henrik Benedikt Stuart.[2]
U Dubrovnik se vratio 7. ožujka 1761. godine. Bivši generalni vikar trebinjsko-mrkanski Andrija Lazarević stigao je u Dubrovnik 19. ožujka 1761. kako bi upoznao novog biskupa sa stanjem u biskupiji i da mu preda upravu nad biskupijom. Tada mu je Katić produljio mandat na istu službu.[3]
U to vrijeme velika većina Trebinjsko-mrkanske biskupije bila je u sastavu Osmanskog Carstva, dok je manji dio bio u sastavu Mletačke Republike.[4] Službeno sjedište biskupije, nenaseljeni otočić Mrkan pripadao je Dubrovačkoj Republici,[5] dok su biskupi živjeli u samom Dubrovniku.[6] Katić je prvi put posjetio biskupiju u svibnju 1761. i službeno izvješće poslao Propagandi u Rim.[4] Katić je pokušao riješiti pitanje svog biskupskog sjedišta kako bi mogao živjeti na području svoje biskupije, a prilikom druge vizitacije 1762. godine dogovorio je sa župnikom Matom Ančićem sa Trebinje u Osmanskom Carstvu da živi u njegovoj župnoj kući.[6] Od župe Dubrave, koja je bila prevelika, odcijepio je 1761. godine župu Hrasno.[4]
No, lokalnom osmanskom upravitelju iz Stoca bilo je sumnjivo da biskup tako dugo živi na njegovom području, u vremenu od godinu i sedam mjeseci te ga je pozvao na razgovor u Hutovo. Tu su se Katić i osmanski upravitelj sastali 18. prosinca 1763. godine. Upravitelj je bio bijesan i nije dopustio Katiću da objasni svoj boravak, prijetio mu je da če mu odrezati jezik te ga je zatvorio do ponoći i kaznio ga s 40 cekina.[7] Nakon izlaska iz zatvora, Katić se 23. prosinca 1763. pješice vratio u Dubrovačku Republiku i pokušao pridobiti dubrovačku diplomaciju da mu pomogne kod osmanske vlade lobirati za slobodan ostanak u biskupiji. Nadalje ih je zamolio da pomognu tamošnjim katolicima da dobiju slobodu vjerospovijesti. Međutim, dubrovačka vlada nije bila zainteresirana za takav posao i tek je 1777. godine dobila ferman koji je biskupu dopuštao slobodno djelovanje na području biskupije.[7]
Svjestan nezainteresiranosti dubrovačke vlade, Katić je pokušao sam riješiti problem. Unajmio je kuću na granici Dubrovačke Republike i Osmanskog Carstva u Čepikućama od nekoga Ivelje Ohmučevića iz Stona. Ohmučević je povremeno stanovao u toj kući. U blizini je bila još jedna, manja kuća, u vlasništvu seljaka Đure Lalića koja je imala samo jednu sobu. Vidjevši u tome rješenje za svoj boravak, Katić je kuću unajmio i u njoj živio do svoje smrti, 24. siječnja 1792. godine.[7] Tijelo mu je preneseno sutradan u franjevačku crkvu u Slanom i u njoj pokopano.[8]
- Spomen-ploča u župnoj crkvi sv. Đurđa u Stravči.
- ↑ Pandžić 2013, str. 11–12.
- ↑ Catholic Hierarchy.
- ↑ Pandžić 2013, str. 11.
- ↑ a b c Pandžić 2013, str. 14.
- ↑ Pandžić 2013, str. 12.
- ↑ a b Pandžić 2013, str. 15.
- ↑ a b c Pandžić 2013, str. 16.
- ↑ Pandžić 2013, str. 33.
- Perić, Ratko. 2000. Da im spomen očuvamo. Biskupski ordinarijat Mostar. Mostar.
- Pandžić, Bazilije. 2013. Anzelmo Katić, trebinjsko-mrkanski biskup (1760.-1792.) (PDF). Susreti. Matica hrvatska. Grude. (7): 11–34
- Bishop Anzelmo (Nicolò) Katić (Cattich), O.F.M. Obs. †. catholic-hierarchy.org (engleski). Pristupljeno 6. travnja 2023.
| Titule u Katoličkoj Crkvi | ||
|---|---|---|
| prethodnik Šiško Tudišić |
Biskup trebinjsko-mrkanski 1760.–1792. |
nasljednik Nikola Ferić |