Anna Abrikosova
| Službenica Božja Anna Ivanovna Abrikosova | |
|---|---|
| |
| Rođena | 23. siječnja 1882. Moskva |
| Preminula | 23. srpnja 1936. Moskva |
| Slavi se u | Katoličkoj Crkvi |
| Spomendan | 23. srpnja[1] |
 Portal o kršćanstvu
| |
| Portal o životopisima | |
Anna Ivanovna Abrikosova (rus. ćir. Анна Ивановна Абрикосова; Moskva, 23. siječnja 1882. – Moskva, 23. srpnja 1936.), znana i kao Majka Katarina Sijenska (rus. ćir. Екатери́на Сие́нская) ili samo Majka Katarina, bila je ruska grkokatolička redovnica, prevoditeljica i žrtva staljinističkih progona s naslovom Službenice Božje.[1] Utemeljila je grkokatoličku zajednicu dominikanki trećoretki[2] čije je progone u sovjetskom režimu Aleksandar Solženjicin opisao u prvome svesku svojega Arhipelaga Gulag.[3][4]
Rođena je u obitelji industrijalaca, vlasnika tvrtke službena dobavljača slastica za ruski carski dvor. Majka Anna Dmitrievna (rođ. Arbuzova) umrla je pri porodu, a otac Ivan Aleksejević deset dana poslije od tuberkuloze.[5] Pokopani su na Aleksejevu groblju u Moskvi.[6] Djecu je posvojio i odgojio očev ujak Nikolaj Aleksejevič Abrikosov. Brat Dmitri Ivanović bio je službenik u Ministarstvu vanjskih poslova Ruskoga Carstva, a drugi brat Aleksej Ivanovič Lenjinov balzamer i Staljinov osobni liječnik. Premda se obitelj izjašnjavala pravoslavcima, rijetko su pohađali bogoslužje.[7]
Maturirala je u Prvome ženskom liceju u Moskvi 1899. Upisala je učiteljsku školu, u kojoj je doživljavala ostracizam zbog pripadnosti dobrostojećoj obitelji.[8] Od 1901. do 1903. studirala je povijest na Girton Collegeu u Engleskoj (sastavnici Oxforda),[4] no nije diplomirala. Nakon povratka u Moskvu prihvaća prosidbu bratića Vladimira Abrikosova,[9] što se nije svidjelo njezinu bratu Dmitriju, tada dužnosniku u ruskome veleposlanstvu u Londonu. Kako ju pismima nije uspio uvjeriti u poništavanje zaruka, tako joj je prestao pisati.[10] Kao bratić i sestrična Anna i Vladimir imali su poteškoća s dogovaranjem pravoslavnoga vjenčanja, no naposljetku su se uspjeli crkveno vjenčati.[7]
Sljedeće desetljeće bračni je par proveo putujući Italijom, Švicarskom i Francuskom. Prijateljstvo s ruskom kraljevnom Marijom Mihailovič Volkonskajom te čitanje Dijaloga Katarine Sijenske potaknuli su je da se obrati na katoličanstvo. Članicom Katoličke Crkve postala je 20. prosinca 1908. u pariškoj župnoj crkvi sv. Marije Magdalene.[4] Počela se zanimati za dominikansku duhovnost čitajući Lacordaireov životopis sv. Dominika. Godinu i jedan dan nakon svojega ulaska u Crkvu, 21. prosinca 1909., jednako je postupio i njezin suprug Vladimir. Bračni par pisao je papi Piu X. s molbom prihvaćanja u Rimokatoličku Crkvu s obzirom na to da su obraćenjem postali grkokatolicima. Papa im je molbu, pozivajući se na Orientalium dignitas, odbio brzojavom poslanim na njihovu moskovsku adresu.[11] Par se vratio u Moskvu 1910., gdje su se priključili dominikancima trećoredcima u crkvi sv. Luja Francuskoga.[4] Sa završetkom Veljačke revolucije par je počela nadzirati ruska tajna policija, a uhićenje im je spriječeno prisilnim odreknućem cara Nikole II. Dana 17. svibnja 1917. Vladimir je zaređen za grkokatoličkoga svećenika, a Anna je, na blagdan sv. Dominika u kolovozu iste godine, položila redovničke zavjete uzimajući redovničko ime Katarina' te utemeljujući uskoro grkokatolički ogranak dominikanskih trećoredaca, kojemu se pridružuje nekoliko zavjetnica. Uz redovna tri zavjeta pristupnice su položile i četvrti zavjet, podnošenje patnji za spas Rusije.[12]
Novoosnovanu družbu nakon Listopadske revolucije počinje nadzirati Čeka. Dana 17. kolovoza 1922., tijekom Vazmenoga bdijenja, članovi Državnoga političkoga direktorata provaljuju u kongregaciju, uhićuju svećenike Vladimira Abrikosova i Dmitrija Kuzmin-Karavajeva (bivšega staroboljševika) i osuđuju ih na smrtnu kaznu strijeljanjem. Kazna je preinačena u trajno progonstvo i deportaciju na Zapad. Katarini i njezinoj svekrvi bio je ponuđen odlazak u Pariz, no ona je ponudu odbila.[13] S ocem Nikolajem uskoro u tajnosti osniva katoličku školu za djecu župljana[14], o čemu je u svojim sjećanjima posvjedočila kći oca Nikolaja, Ekaterina Nikolaevna Mihailova, kao učenica te škole.[15] Abrikosova se pokazala dobrom pedagoginjom koju su, prema svjedočanstvima susestara i suradnika, djeca poštovala i voljela.[16] Tijekom političkih previranja i uspona boljševika na vlast Majka Katarina pisala je kraljevni Volkonskaji prepričavajući joj događaje iz škole i iznoseći strahove od mogućih progona.[14]
Za velike ruske gladi 1921. – 1922. Majka Katarina pisala je u Rim tražeći pomoć za kongregaciju i dolazak isusovačke papinske misije u Moskvu.[17] Uskoro je uhićuju članovi Sjedinjene gospodarsko-političke uprave (OGPU-a) koji su, prema službenom izvještaju s ispitivanja iz Središnjega arhiva FSB-a, označili školu terorističkom organizacijom za »izobrazbu djece u religijsko-fašističkomu duhu« i zavjerenicima protiv sovjetskih vlasti. Prema izvještaju, za suurotnike su navedeni Sveta Stolica, Litva, Poljska, Simon Petilura, metropolit Ukrajinske grkokatoličke Crkve Andrej Šetijtski, veliki vojvoda Kiril Vladimirovič, vlada kraljevske obitelji Romanov u progonstvu, »Vrhovno monarhijsko vijeće« i »međunarodni fašizam«.[18] Vrhovni kolegij OGPU-a osudio je Majku Katarinu na deset godina samice u Jaroslavlju. Nakon oboljenja od raka dojke u svibnju 1932. premješta se u zatvor Butjirka na operacijski zahvat, kojim joj je uklonjena lijeva dojka te dio mišića.[19] U međuvremenu se Ekaterina Peškova založila kod Staljina za njezino otpuštanje iz zatvora. Dana 14. kolovoza 1932. izlazi iz Butjirke, i odlazi u crkvu sv. Luja u Parizu.[19] Usprkos upozorenjima o mogućim opasnostima i oslabljena zdravlja, Majka Katarina stupa u kontakt sa svojim sestrama.[20]
Nedugo nakon uspostavljanja kontakta s preživjelim članicama kongregacije u kolovozu 1933. nju i još 24 katolika uhićuje NKVD. NKVD je kongregaciju označio »terorističkom organizacijom«, a uhićenike optužio za urotništvo i pokušaj atentata na Staljina te rušenje Komunističke partije SSSR-a radi uspostave parlamentarne monarhije na čelu s Romanovima u suradnji s »međunarodnim fašizmom« i »papinskom teokracijom«.[21] Nakon što je proglašena krivom, Majka Katarina utamničena je u političkom zatvoru u Jaroslavlju. Umrla je u zatvoru Butjirka 23. srpnja 1936., a tijelo joj je kremirano i pokopano u masovnoj grobnici groblju u moskovskom Donskoju.[22][23]
Prevela je životopis sv. Dominika francuskoga dominikanca Jean-Baptistea Henria Lacordairea. Prijevod je objavljen anonimno 1916., a nakon raspada SSSR-a objavljen je 1991. pretisak. Uoči izbijanja Listopadske revolucije prevela je distopijski roman Gospodar svijeta Roberta Hugha Bensona,[24] no prijevod je izgubljen. Pisala je meditacije i prevodila asketske spise za članice kongregacije.[16]
- ↑ a b JUL 23 – SERVANT OF GOD (ANNA IVANOVNA ABRIKOSOVA) MOTHER CATHERINE OF SIENA, OPL, (1882-1936) – VICTIM OF STALIN’S CONCENTRATION CAMPS (engl.) soul-candy.info. Objavljeno 12. siječnja 2021.
- ↑ Šapovalov 2001, str. 20.
- ↑ Solženjicin, Aleksandar: The Gulag Archipelago: An Experiment in Literary Investigation: I-II, Harper & Row Publishers, 1973., str. 37
- ↑ a b c d Ferrer, Sandra: Anna Abrikosova: Sufrió los horrores de las cárceles estalinistas (šp.) es.aleteia.org. Aleteia. Objavljeno 16. kolovoza 2021.
- ↑ Abrikossow 1964, str. 5-10.
- ↑ Abrikossow 1964, str. 8-9.
- ↑ a b Abrikossow 1964, str. 132.
- ↑ od Presvetoga Srca 2013, str. 10.
- ↑ od Presvetoga Srca 2013, str. 10-15.
- ↑ Abrikossow 1964, str. 131.
- ↑ Korolevski, Ćiril: Metropolitan Andrew (1865-1944), prev. Sergej Keleher, EC Publications, 1993., str. 308-309.
- ↑ Osipova 2014, str. 275.
- ↑ Korolevski, Ćiril: Metropolitan Andrew (1865-1944), Stauropegion: Lviv, 1993., sv. I., str. 313-314.
- ↑ a b Osipova 2003, str. 6.
- ↑ Šapovalov 2001, str. 107-109.
- ↑ a b Osipova 2014, str. 39.
- ↑ Mailleux, Paul: Blessed Leonid Feodorov: First Exarch of the Russian Catholic Church, Loreto Publications, 2017., str. 149-150.
- ↑ Osipova 2014, str. 314-329.
- ↑ a b Osipova 2014, str. 79.
- ↑ Osipova 2003, str. 28.
- ↑ Osipova 2014, str. 341-348.
- ↑ Luxmoore, Jonathan: 30 years after Berlin Wall fell, Catholics seek to recognize heroic Eastern European sisters (engl.) globalsistersreport.org. Global Sisters Report. Objavljeno 7. studenoga 2019.
- ↑ Mother Catherine Abrikosova, OPL (engl.) catholicmartyrs.org. Catholic Newmartyrs of Russia.
- ↑ West, Kathleen: The Regular Tertiaries of St. Dominic in Red Moscow, Blackfirars, lipanj 1925., str. 322-327
- Abrikossow, Dmitrii. 1964. Revelations of a Russian Diplomat: The Memoirs of Dmitrii I. Abrikossow. University of Washington Press. Seattle.
- od Presvetoga Srca, Sestra Marija. 2013. To Courageously Know and Follow After Truth: The Life and Work of Mother Catherine Abrikosova. DNS Publications
- Osipova, Irina. 2003. Hide Me Within Thy Wounds: The Persecution of the Catholic Church in the USSR. Germans from Russia Cultural Preservation Foundation. Fargo, Sjeverna Dakota.
- Osipova, Irina. 2014. Brides of Christ, Martyrs for Russia: Mother Catherine Abrikosova and the Eastern Rite Dominican Sisters. Prijevod: Kelley, Geraldine. Vlastita naklada prevoditeljice
- Šapovalov, Veronica. 2001. Remembering the Darkness: Women in Soviet Prisons. Rowman & Littlefield Publishers
- Parfentev, Pavel: Anna Abrikosova, La Nuova Europa, ISBN 978-88-87240-48-5 nevaljani ISBN.